Eutifron (Platon)
Eutifron (starogrčki: Εὐθύφρων) jedan je od Platonovih dijaloga u kojem glavni protagonisti, svećenik Eutifron i Sokrat, raspravljaju o skorašnjem suđenju Sokratu i o tome što je to pobožno.
Kao i u svim ostalim dijalozima Sokratov sugovornik je doveden u stanje nekonzistentnosti i protivrječja. Sokrat ovdje pita nešto veoma zanimljivo, a to je: "Da li je dobro ono što je bogovima milo ili je to bogovima milo zato što je dobro?" Na neki način sugerira misao; da li su bogovi kriterij dobra ili se oni nekako usmjeravaju k tom dobru? Sokrat je vjerovao više ovo drugo.
Eutifron je zanimljivo djelo i kao i većina Platonovih djela završava u aporiji, ali ovdje se čini da Sokrat uistinu ne hini neznanje već da ne zna. U Eutifronu je uistinu moguće da on ne zna što je pobožno, jer tu se radi o božanskoj mudrosti (o spoznavanju cijeline), a ne o onoj kojoj je Sokrat posvetio svoj život: ljudskoj mudrosti tj. čudorednom životu. U sferi epistemologije koja je dokučiva ljudima, radi se zapravo o dosezima i pravilnom poimanju parcijalnih dijelova zbilje. Upravo u tim mikro dijelovima kristalizira se cijelina i bit pojedinacnog, ali ona kao "sveukupnost i sveprisutnost" pripada samo bogu. "Jedino je bog mudar", a ljude koji se ne istraživši ljudsko posvećuju nekoj speologiji božanskog Sokrat smatra sumanutima.[nedostaje referenca] Geslo koje je navodno bilo napisano na pročelju hrama u Delfima glasilo je: "Spoznaj sebe samog". Kod Heraklita je ta spoznaja imala jednu "egoističnu" dimenziju dok je samospoznaja kod Sokrata uvijek uključivala druge; on je propitkivao, ispitivao i sumnjičio one što tvrdiše da nešto znaju. I plod tih propitkivanja bio je uvid u to da ono što su njegovi sugovornici mislili da znaju postaje protivslovno nekim drugim "znanjima" do kojih dolaze u dijalektičkoj raspravi sa Sokratom. On tvrdi da pita jer ne zna, a jedino što zna je upravo to da ne zna: "Ja znam da ništa ne znam."
