Elije Donat (lat. Aelius Donatus) bio je rimski gramatičar i učitelj retorike iz 4. veka, o čijem se životu zna jedino to da je bio učitelj Hijeronimov. Radi se o jednom od najuticajnijih filologa tog doba, zbog čega se u rukopisima i naziva "slavnim govornikom grada Rima" (vir clarus orator urbis Romae).[1] Ne treba ga zameniti s Tiberijem Klaudijem Donatom, koji je takođe sastavio komentar na Eneidu (Interpretationes) i koji je živeo nekih pedeset godina nakon Elija Donata.[2]

Latinska gramatika uredi

Donat je najpoznatiji po svom radu na gramatici latinskog jezika (Ars grammatica), koja je predstavljala temelj većine kasnijih gramatika, od srednjeg veka pa sve do 19. veka. Donatovu gramatiku čine dva dela. "Manja gramatika" (Ars minor) daje kratak pregled osam vrsta reči (imenica, zamenica, glagola, priloga, participa, veznika, predloga i uzvika) i u celosti je data u obliku pitanja i odgovora, npr. "Koliko brojeva može imati imenica? Dva: jedninu i množinu". "Veća gramatika" (Ars maior) je obimom tek nešto veća, ali se na mnogo ozbiljniji način bavi gramatikom, uključujući fonetiku, metriku i stilske figure i trope, kao što su metafora, sinegdoha, alegorija, sarkazam, zeugma i anafora. Donatova gramatika koristila se kao standardni udžbenik latinskog jezika tokom celog srednjeg veka, pa je reč donat ili donet počela da označava bilo kakvu lekciju ili uopšte uvod u neku temu, npr. The donat into Christian religion (= Uvod u hrišćansku veru) Bishopa Pecocka ili starofrancuska poslovica Les diables estoient encores a leur donat (= "Đavoli su još bili u samom začetku").[1]

Donat je primenjivao jedan rani sistem interpunkcije, u kojem se tačka mogla staviti na donju crtu, na sredinu ili na gornju crtu, što bi otprilike odgovaralo današnjem sistemu zareza, tačke-zareza i tačke. Taj je sistem bio u upotrebi sve do 7. veka, kad ga je zamenio savršeniji sistem koji je uveo Isidor Seviljski.[3]

Konentar uz Terencija uredi

Od Donata je sačuvan i komentar uz pet Terencijevih komedija, dok je komentar uz Samomučitelja izgubljen. Sačuvane su i Donatove didaskalije (enarrationes) uz tih pet komedija, u kojima se daju informacije o vremenu i mestu izvođenja komada, o producentima, muzičkim izvođačima i sl. Komentari sadrže zanimljive i vredne informacije, premda u njima ima i mnogo kasnijih dodataka.[1]

U Donatovom korpusu o Terenciju nalazi se i životopis ovog komediografa (Vita Terenti), koji je sastavljen na temelju onog koji je Svetonije napisao u okviru svog dela O slavnim ljudima (De viris illustribus), ali je Donat ovu verziju dodatno proširio. Tu je zatim i jedan uvod u komediju kao književni žanr, a tek onda sledi komentar uz svaku pojedinu komediju Terencijevu, pri čemu svaki počinje Donatovim zapažanjima o strukturi, likovima i zapletu.

Postoje različite pretpostavke o nastanku ovog komentara. Zbog velike konfuzije u samom tekstu komentara pomišljalo se da je kasnije došlo do značajnih interpolacija (Lessing). Kasnije su se pažljivom analizom uočila dva sasvim različita koncepta interpretacije, pa je izneta pretpostavka da su do nas došla, ujedinjena u jednom tekstu, dva prvobitno različita komentara, od kojih bi jedan poticao iz Donatova pera, a drugi od gramatičara Evantija (Usener). Danas ima više pristalica teza prema kojoj su cirkulisale dve zbirke komentara, obe Donatove, od kojih je jedna bila u obliku glosa, a koje su postepeno bile objedinjene u rukopisima (Sabbadini, Wessner).

Komentar uz Vergilija uredi

U svom komentaru uz Vergilija Servije se na više mesta poziva na nekog Donata, iz čega se zaključuje da je ovaj napisao komentare uz Ekloge, Georgike i Eneidu. Od tog komentara, za koji se smatra da je sastavljen pre 363. godine, sačuvana je samo Donatova posveta njegovom patronu Luciju Munaciju, Vergilijev životopis (verovatno napisan na temelju danas izgubljenog Vergilijevog životopisa iz pera Svetonijevog), uvod u Ekloge i početak njihovog tumačenja. U posveti Donat izlaže svoj filološki metod, koji je definisan načelima potpunosti i kratkoće, uz citiranje izvora kojima se služio. Uvod u Ekloge bavi se autorom i naslovom dela, književnim žanrom, motivima koji su podstakli Vergilija na pisanje tih pesama i njihovim značajem; u drugom delu tog uvoda počinje izlaganje komentara, koji se bavi kako stilistikom i metrikom, tako i preciznijom filološkom intrepretacijom teksta.

Sholije uz Eneidu (Scholia in Aeneida), koje su sačuvane pod imenom Donata i koje uglavnom odgovaraju delovima Servijevog komentara, danas se uglavnom smatraju delom Tiberija Klaudija Donata. To se zaključuje na osnovu njihovog relativno lošeg kvaliteta. Ove sholije podeljene su na dvanaest knjiga, a osnovna im je tendencija da ukažu na lepote i veštinu pesnikovog izlaganja, a ne da objasne teškoće na koje se nailazi u tekstu.

Izgubljena dela uredi

Nije sačuvan kratak Donatov spis O retorskim strukturama i stopama, koji je obrađivao metričke klauzule.

Vanjske veze uredi

Reference uredi