Dusty Springfield

Dusty Springfield bilo je umjetničko ime britanske pop pjevačice Mary Isabel Catherine Bernadette O'Brien (Hampstead, London, 16. april 1939 - Henley-on-Thames, Oxfordshire, 2. mart 1999).

Dusty Springfield
Lični podaci
Ime po rođenjuMary Isabel Catherine Bernadette O'Brien
Datum rođenja16. april 1939
Mjesto rođenjaHampstead, London, Engleska,
Datum smrti2. mart 1999
Mjesto smrtiHenley-on-Thames, Oxfordshire, Engleska,
Zanimanjepjevačica
Muzički rad
Period aktivnosti1958. - 1995
Mjesto osnivanjaLondon, Engleska
Hollywood Kalifornija, Amerika
Žanrpop
soul
folk
Instrumentiglas
Diskografska kućaPhilips Records, Atlantic Records
Povezani izvođačiThe Springfields

Dusty Springfield je imala neobično zvonki, čist i tonski bogat glas, među prvima je probila led na sjevernoameričkom tržištu pop muzike. Bila je predvodnik Britanske invazije. U razdoblju 1963. - 1970. izdala je 18 hitova na američkim top listama (Billboard Hot 100).

Biografija uredi

Marija je drugo dijete Gerarda i Catherine (Kay) O'Brien, irskih imigranata koji su se naselili u West Hampsteadu, radničkom naselju na periferiji sjevernog Londona.[1]

Odrasla je u londonskom predgrađu Ealing, tu je zaradila nadimak - Dusty (prljavica) jer se igrala nogomet sa dječacima na cesti.[2] Od djeda je naslijedila ljubav za muziku, on je volio slušati američke jazz autore poput Georgea Gershwina, Richarda Rodgersa, Colea Portera, Count Basieje, Duke Ellingtona i Glenn Millera. U djetinstvu joj je uzor bila američka pjevačica - Peggy Lee. Njena pjevačka karijera počela je 1958. kad se javila na oglas i poslala članica vokalnog sastava The Lana Sisters, zbog tog je napustila srednju školu. U tom je sastavu stekla dragocjena iskustva; baratanja mikrofonom, nastupa pred publikom, snimanja ploča i nastupa na televiziji.[3]

Sastav Lana Sisters napustila je 1960. tad je zajedno sa starijim bratom Dionom O'Brienom (umjetničkog imena Tom Springfield) i Reshadom (Tim) Feildom osnovala vokalni trio The Springfields. Oni su bili prilično popularni vokalni sastav u Britaniji ranih 1960-ih, koji je izvodio uglavnom obrade klasičnih američkih folk balada. Izdali su dosta singl ploča za diskografsku kuću Philips, koje su zauzele solidna mjesta na britanskim ljestvicama; Island of Dreams, Silver Threads, Golden Needles. Najveći hit bio im je Say I Won't Be There, izdan 1963, to je bio i njihov posljednji singl jer je Dusty Springfield, odlučila napustiti sastav nakon koncerta 11. oktobra u London Palladiumu, i nastaviti karijeru kao solo pjevačica.

Početci solo karijere uredi

Svega šest dana kasnije, Dusty je snimila svoj prvi singl - I Only Want to Be with You, pjesmu Ivora Raymonda aranžiranu u maniri Phil Spectora [4], koji je objavljen u decembru 1963. Ploča je postala hit, na britanskim top listama ostala je punih 18 tjedana, dobro se prodavala i po Evropi i Americi [5] Zatim je izdala album A Girl Called Dusty, sa pjesmama tada relativno nepoznatih kompozitora Burt Bacharacha, Randy Newmana i Carole King (koji su kasnije postali velike zvijezde pop muzike). Dvije pjesme s tog albuma; postale su njeni hit singlovi. Just Don't Know What to Do With Myself, Burta Bacharacha i Losing You pjesma njenog brata Toma Springfielda.

Nakon tog objavila je singl Wishin' and Hopin (pjesmu Burt Bacharacha) koja je također postala hit. Protjerana je iz Južnoafričke unije jer je za nastupa u Cape Townu pjevala pred mješovitim publikom. Na kraju te 1964. godine, muzički magazin New Musical Express izabrao ju je kao najbolju britansku pjevačicu, u konkurenciji s Lulu, Sandie Shaw i Cillom Black.

Godine uspjeha uredi

Dusty Springfield nastupila je na Festivalu di Sanremo na kojem je pjevala dvije pjesme; Di fronte all'amore i Tu che ne sai?, ali nije uspjela ući u finale, no to joj je ipak bilo dragocjeno iskustvo - jer je U Sanremu čula pjesmu "Io Che Non Vivo (Senza Te)", Pina Donaggia koju je prepjevala na engleski na stihove svoje prijateljice i buduće managerice Vicki Wickham u obradi Simon Napiera-Bella.[6][7] Ta pjesma prozvana You Don't Have to Say You Love Me postala je njen veliki internacionalni hit. BBC ju je proglasio jednim od 100 najvećih hitova svih vremena. Singl je bio britanski #1 i američki #4[6][7].

Te 1966. Dusty je vodila tv show The Sound Of Motown na BBC -u , u kojem je ugostila brojne američke soul zvijezde Stevie Wondera, Marvin Gaya, Miraclese, Supremese, Temptationse mnoge druge, snimila je i svoj drugi album Ev'rything's Coming Up Dusty.

Od 1966 Dusty Springfield je popularnija u Americi nego u Britaniji, gdje su na scenu došli mladi beat sastavi. U Americi se kompozitori doslovno grabe oko nje. Carole King napisala je za nju Some of Your Lovin i Goin' Back a Burt Bacharach - Look of Love (to je bila i naslovna tema filma Casino Royale iz serije o agentu 007 - Jamesu Bondu.

Po povratku u London 1967 snima svoj treći album Where Am I Going?. 1968 izdala je britanski hit singl I Close My Eyes And Count to Ten, i vodila vlastitu zabavnu televizijsku emisiju - It must be Dusty, te godine izdala je svoj četvrti album Dusty... Definitely, na kojoj su se pored njenog već kućnog kompozitora Burt Bacharacha (This Girl's in Love with You.) pojavile i kompozicije Sammy Cahna, Jimmy Van Heusena, Charlesa Aznavoura i Randy Newmana.

Pri kraju godine Dusty je potpisala ugovor sa američkom diskografskom kućom Atlantic Records i snimila svoj prvi pravi američki album Dusty in Memphis (predhodni su bili samo kompilacije njenih evropskih hitova). Album je bio u soul duhu, - nije baš najbolje prošao kod publike, ali je urodio jednim hit singlom Son of a Preacher Man (puno godina kasnije ta pjesma se pojavila u soundtracku filma Pulp Fiction).

Dusty se na BBC vratila 1969 u showu od osam epizoda Decidedly Dusty, a zatim odlazi u Ameriku, na snimanje svog drugog albuma za Atlantic, - From Dusty With Love u produkciji tri mlada talentirana autora; Thoma Bella, Kenny Gambla, Leona Huffae. Ni taj album baš nije dobro prošao kod publike, jedino je singl skinut s tog albuma - Brand New Me, dospio na američke top liste, ali je prošao nezapaženo u Velikoj Britaniji.

Godine stagnacije uredi

Svoj treći album za Atlantic Longing snimila je 1970. ali loša prodaja singl ploče istoimenog naslova - zaustavila je objavu albuma, od tad počinju godine stagnacije za Dusty. Istovemeno su provalili tračevi o njenoj seksualnoj orjentaciji - da je lezbijka, jer se nije udavala, a nije imala nikakve trajnije veze sa muškarcima. Dusty Springfield se 1973 preselila u Hollywood i izdala album Cameo za Dunhill Records (tad su joj istekli ugovori sa Philipsom i Atlantikom. Slab prijem albuma i teška depresija dovela je do toga da se povukla u izolaciju i liječila od alkoholizma i droge.

Povratak i smrt uredi

Pri kraju svog života Dusty se ponovno pojavila na top listama sa singlom What Have I Done to Deserve This? izdanim 1987 zajedno sa duom Pet Shop Boys. Slijedeće godine izdala je album The Silver Collection u povodu 25 godina pjevačke karijere i preselila se iz Hollywooda u London.

Za vrijeme snimanja svog posljednjeg albuma A Very Fine Love 1995. ustanovljen joj je rak dojke, od kojeg je nakon tri godine uzaludnog liječenja umrla.

Najveći uspjesi (singl ploče) na američkom tržištu, Billboard Hot 100 uredi

  • 1963.: "I Only Want To Be With You" #12
  • 1964.: "Wishin' and Hopin'" #6
  • 1966.: "You Don't Have to Say You Love Me" #4
  • 1966.: "All I See is You" #20
  • 1967.: "The Look of Love (pjesma Burt Bacharach)" #22
  • 1969.: "Son of a Preacher Man" #10
  • 1970.: "Brand New Me" #24
  • 1987.: "What Have I Done to Deserve This?" #2 sa sastavom Pet Shop Boys

Izvori uredi

  1. Lucy O'Brien: Dusty, The Classic Biography, Sidgwick & Jackson, 1999 (pristupljeno 2. 09. 2010.), str. 3 ISBN 0-283-06347-5
  2. Edward Leeson: Dusty Springfield: a life in music Robson Books, 2001., str. 14 (pristupljeno: 14. jula 2010.) ISBN 1-86105-343-6
  3. Bob Gulla (2008). Icons of R&B and Soul: An Encyclopedia of the Artists Who Revolutionized Rhythm. Greenwood Icons. str. 358. 
  4. Anthony Reynolds: The Impossible Dream: The Story of Scott Walker and the Walker Brothers[mrtav link] str. 81, Jawbone Publishing Corp., 2009, ISBN 1-906002-25-8 (pristupljeno: 10. augusta 2010.)
  5. Murrells, Joseph (1978). The Book of Golden Discs (2nd izd.). London: Barrie and Jenkins Ltd. str. 166. ISBN 0-214-20512-6. 
  6. 6,0 6,1 Sanremo 1965 (15a Edizione) hitparadeitalia.it
  7. 7,0 7,1 Bob Gulla (2008). Icons of R&B and Soul: An Encyclopedia of the Artists Who Revolutionized Rhythm. Greenwood Icons. str. 365. 

Vanjske veze uredi