Dreyfusova afera

Dreyfusova afera (francuski: L'affaire Dreyfus) je naziv za politički skandal u Francuskoj koji je izazvao duboke podjele u društvu između 1894. i 1906. godine. Ime je dobio po Alfredu Dreyfusu, mladom generalštabnom oficiru židovskog porijekla koji je osuđen na doživotni zatvor zbog navodne špijunaže u korist Njemačke, da bi nakon nekoliko godina bio oslobođen svih optužbi i potpuno rehabilitiran. Dreyfusova afera se danas često navodi kao najpoznatiji primjer nepravednih optužbi i osudi nedužnih ljudi.

Ceremonijalna degradacija kapetana Dreyfusa 5. januara 1895. Ilustracija u listu Le Petit Journal praćena riječima "Izdajnik".
Srpski satirični list iz Zagreba, Vrač pogađač, napada Emila Zolu zbog obrane Dreyfusa.
Srpski satirični list iz Zagreba, Vrač pogađač, napada Emila Zolu zbog obrane Dreyfusa.

Afera je izbila u septembru 1894. kada su francuski vojni kontraobavještajci otkrili kompromitirajuće pismo upućeno njemačkom vojnom atašeu u Parizu. Kratka istraga je, na osnovu grafološke analize, utvrdila da je njegov autor Alfred Dreyfus. On je 13. oktobra uhapšen, potom osuđen na doživotni zatvor i početkom 1895. poslan na njeno izdržavanje u zloglasnoj kažnjeničkoj koloniji na Đavoljem otoku u Francuskoj Gvajani. Dvije godine kasnije je potpukovnik Georges Piquart, novi šef vojne kontraobavještajne službe, ponovno proveo istragu i ustanovio da je pravi počinitelj major Ferdinand Walsin Esterhazy. Njegovi pretpostavljeni su, međutim, odlučili zataškati njegovo otkriće i premjestiti Piquarta u Tunis, prije nego što je Esterhasy oslobođen na suđenju gdje su se koristili krivotvoreni dokazi. U međuvremenu je Dreyfusov brat Mathieu Dreyfus organizirao javnu kampanju kako bi dokazao bratovu nedužnost, a u koju su se s vremenom počeli uključivati brojni intelektualci i javne ličnsoti, uglavnom lijeve i republikanske orijentacije, koji su se počeli nazivati dreyfussardima. U januaru 1898. im se priključio poznati književnik Emile Zola sa svojim otvorenim pismom J'accuse. Protiv dreyfussarda su se angažirali anti-dreyfussardi, uglavnom iz monarhističkih i katoličkih krugova, a posebno antisemitski novinar i aktivist Édouard Drumont i njegov list La Libre parole. Godine 1899. je Vrhovni sud Francuske uvažio Dreyfussov zahtjev za novim suđenjem, ali je na njemu ponovno proglašen krivim, mada sa kaznom smanjenom na 10 godina. Tri godine kasnije je Dreyfuss prihvatio predsjedničko pomilovanje, prije nego što je slubeno rehabilitiran 1906. godine te mu je vraćen oduzet čin.

Iako je afera duboko podijelila francusko društvo, te izazivala nasilje u obliku tučnjava, nereda i atentata, na duži rok je, zapravo, učvrstila Treću republiku, s obzirom da su njene institucije na kraju uspjele ispraviti nepravdu. Istovremeno su ojačao lijevi, republikanski blok koji će od početka 20. vijeka početi sprovoditi radikalnu politiku. Na međunarodnom planu je provala antisemitizma u Francuskoj među evropskim Židovima potakla zamisao o stvaranju židovske nacionalne države, odnosno cionistički pokret.

Glas Crnogorca je pisao 1899. o ovoj aferi, stavljajući se na protužidovsku stranu. Po tom listu, Dreyfusov sindikat je ulovio kasacioni sud u svoju mrežu. Htio je da učini nemogućim Kesne de Borpera, koji nije imao volje da potpiše reviziju parnice, niti ga je s pravog puta mogao stjerati niti novac, ni prijetnja, ni blag pritisak. List dalje konstatira: Čifutski (židovski) listovi su zapjenušili od bjesnila, te najgadnije napadaju Kesne de Bornera zato, što je imao smjelosti da ustane u obranu vojske protiv čivutski ujudrama. Naročito inostrani Drajsufovci bezobzirno grde i ruže ovog odvažnog Francuza i proglašavaju ga za ludu! Dakle, luda je onaj čovjek, koji ustaje da brani interes svoje otadžbine i čast vojske, uzdanice francuske! Zaista, samo Čivuti mogu tako drski biti, jer oni i ne znaju što je to pravo rodoljublje... Rodoljubi francuski se boje, da republika može doći u opasnost, ako sindikatu pariskog ober-rabinera Zadokkana pođe za rukom, da oslobode Drajfusa...[1]

  1. Глас Црногорца, бр. 3 од 16. јануара, Нова сензација у Драфусовој ствари. Цетиње. 1899. str. 3.