Državni udar u Venezueli 1958.

Državni udar od 23. siječnja 1958. godine bio je državni udar u Venezueli kojim je svrgnut diktatorski režim Marcosa Péreza Jiméneza, a zemlja je efektivno ušla u period dugotrajne demokracije i osjetne političke stabilnosti. Nakon pada diktatorskog režima, zemlju je privremeno vodila Domoljubna hunta, koja je pripremila situaciju za održavanje opće izbore krajem godine, na kojima je Rómulo Betancourt izabran za predsjednika.

Državni udar u Venezueli 1958.
Datum 23. siječnja 1958. Lokacija Venezuela Ishod Pobjeda pobunjenika i rušenje diktatorskog režima Marcosa Péreza Jiméneza
Sukobljene strane
Vlada Venezuele	Domoljubna hunta Demokratska akcija COPEI URD KP Venezuele
Komandanti i vođe
Marcos Pérez Jiménez	Wolfgang Larrazábal Fabricio Ojeda

Situacija u Venezueli ključala je dugo vremena, a prvi neuspjeli pokušaj pobune protiv Péreza Jiméneza dogodio se 1. siječnja 1958. godine, kada je pukovnik Hugo Trejo podigao dio vojske, računajući na veću podršku, posebice ununtar ratnog zrakoplovstva. U ranu zoru tog 1. siječnja, nekoliko borbenih aviona preletjelo je iznad Caracasa, međutim nikakve veće reakcije nije bilo i puč je neslavno propao. Vlada je promptno reagirala i pozatvarala većinu pučista, međutim situacija se nije ni približno smirila. Ovaj pokušaj puča odjeknuo je kao šok čak i za pobornike vlade, pogotovo zbog činjenice da je samo mjesec dana ranije održan referendum na kojemu je Pérez Jiménez dodatno konsolidirao svoju vlast. Dakle, unatoč neuspjelom Trejovom pokušaju, situacija se nije smirila. Vojska je u narednom periodu nastavila s manjim ustancima, a došlo je i do osjetnog jačanja građanskog pokreta protiv režima. Takav rasplet događaja pojačao je režimsku represiju, što je dovelo do povećanja broja političkih zatvorenika.

Razlozi za nagli porast nepopularnosti Péreza Jiméneza bili su dvojaki. S jedne strane, bila je tu kriza u vojsci koja se jasno manifestirala 1. siječnja, ali i kasnijim, manjim pobunama, a koja je za posljedicu imala dovođenje u pitanje kotrole koju je predsjednik imao nad vojskom; druga skupina razloga bili su oni politički, a ticali su se izrazito nestabline i fragmentirane vlasti, koja se unatoč plebiscitarnoj konsolidaciji često mijenjala i nikada nije praktično stabilizirala.

Iako je režimska represija tokom siječnja dosegla svoj vrhunac, narodni pokret protiv režima je sve više jačao. Ubrzo je sve više javnih intelektualaca (profesori, pravnici, novinari, ...) glasno izražavalo svoje nezadovoljstvo, što je dovelo do dodatne destabilizacije Jiménezove diktature. Ubrzo se sve veći broj ljudi, dodat neaktivnih, pridružio narodnom pokretu te je došlo do izbijanja prosvjeda na ulicama diljem zemlje. Sredinom siječnja, Domoljubna hunta (španjolski: Junta Patriótica) pozvala je na opći štrajk 21. siječnja. Prvi koji su krenuli u štrajk bili su novinari, a ubrzo je štrajk postao opći, što je ujedno bio i vrhunac uličnih prosvjeda protiv režima. Štrajk je, tako, potpuno implementiran, a prosvjednici su se na nekoliko lokacija u Caracasu otvoreno sukobili s vladinim snagama.

Sljedećeg dana, visoki vojni dužnosnici sastali su se u zgradi Vojne akademije kako bi dogovorili strategiju za krizu; posljedica je bilo osnivanje Vladine vojne hunte koja je zatražila Jiménezovu ostavku. Kasnije istoga dana, mornarica i garnizoni u Caracasu su također istupili protiv Jiméneza, čime je ovaj izgubio podršku dijela vojske. Iako je, prema svemu sudeći, još uvijek uživao podršku većeg dijela venezuelanskih oružanih snaga, Pérez Jiménez je 23. siječnja 1958. godine napustio palaču Miraflores i uputio se na aerodrom La Carlota, odakle je avionom La Vaca Sagrada (srpskohrvatski: Sveta krava) pobjegao za Dominikansku Republiku. Kada je narod saznao za Jiménezov pad, izašli su na ulice i nasilno se sukobili s pobornicima režima; tokom pobune je uništena i zgrada režimskih novina, El Heraldo.

Pobunjenici su ubrzo ušli i u palaču Miraflores, koja je ubrzo postala mjesto zasjedanja privremene vlade, na čije je čelo došao admiral Wolfgang Larrazábal. Kako bi uspješno provela tranziciju prema demokraciji, privremena hunta je oformila vladu, a ubrzo je i sazvala opće izbore za prosinac iste godine. U međuvremenu su se čelnici triju najvećih venezuelanskih strnaka, koje su aktivno sudjelovale u državnom udaru, sastali i potpisali pakt iz Puntofija, koji je garantirao priznavanje rezultata predstojećih izbora i zaštitu novouspostavljenog demokratskog poretka; državni udar se danas smatra činom kojim je nastala Četvrta Venezuelanska Republika. Pérez Jiménez je, u međuvremenu, stigao u Santo Domingo, odakle je otišao za Španjolsku, gdje mu je diktator Francisco Franco pružio utočište.

Literatura

• Rafael Arráiz Lucca (svibanj 2007). Fanuel Hanán Díaz; Lisbeth Cabezas. ur. Historia Contemporánea de Venezuela. Primer año del ciclo diversificado de la Educación Media. (1. izd.). Caracas: Larense.