Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača

Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, je bila savezna komisija FNR Jugoslavije zadužena za istraživanje ratnih zločina iz perioda Drugog svjetskog rata na području cijele zemlje.

Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača FNR Jugoslavije
Datum osnivanja	novembar 1943.
Datum prestanka rada	april 1948.
Sedište	Beograd, FNR Jugoslavija
Zvanični jezik	srpskohrvatski
Područje bavljenja	FNR Jugoslavija
Značajni/e predstavnici/e	Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske

Povijest

Na Drugom zasedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) u Jajcu, novembar 1943 godine, kao organ provizorne vlade tj. Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije formirana je posebna komisija sa zadatkom da otpočne skupljanje dokaza o zločinima okupatora i njihovih pomagača počinjenih na teritoriji okupirane Jugoslavije. Kao svojevrsni uzor za formiranje ove komisije poslužila je Komisija Ujedinjenih Nacija za ratne zločine, o čijem formiranju su se saglasili predstavnici savezničkih snaga. Jugoslovenska Državna komisija je dobila organizacionu strukturu tokom 1944/45 godine. Na čelu Komisije nalazio se dr. Dušan Nedeljković, profesor filozofije na Beogradskom univerzitetu, a sjedište se nalazilo na otoku Visu. Pored Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora koja je delovala na saveznom nivou, postojale su i zemaljske komisije pojedinih republika (NR Bosna i Hercegovina, NR Crna Gora, NR Hrvatska, NR Makedonija, NR Slovenija, NR Srbija), zatim pokrajinska komisija za SAP Vojvodinu i oblasna komisija za SAP Kosovo, koje su bile hijerarhijski potčinjene Državnoj komisiji.

Preko mreže lokalnih organa (komisija, referenata, sakupljača dokaza) prikupljani su podaci o zločinima okupatora i kolaboracionista, što je korišćeno kao dokazni materijal u procesu donošenja odluka o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača u svakom pojedinačnom slučaju. Od strane građana dostavljeno je komisijama blizu 940.000 prijava zločina, pri čemu treba naglasiti da ove prijave najčešće nisu sadržale imena lica koja se za zločin terete, već samo prijavu da se zločin dogodio. Komisije su vršile saslušanja svedoka i osumnjičenih za zločine, ali ti postupci nisu imali karakter redovnog sudskog postupka. Naime, po donošenju odluke za pojedine izvršioce zločina, ta odluka je upućivana javnom tužiocu, koji je onda pokretao postupak pred nadležnim sudom, na kojem je utvrđivana odgovornost lica za koje je postojala odluka državne ili zemaljskih komisija. Drugim rečima, ove odluke nisu imale karakter sudske presude, već su bile deklarativnog karaktera. Ovo je bilo važno iz razloga što mnogi počinioci zločina nisu bili dostupni vlastima, pa je donošenje ovakvih odluka bio čin moralne satisfakcije žrtvama.

Državna i zemaljske komisije za utvrđivanje zločina bile su aktivne do 1948 godine. U toku rada donete su odluke o utvrđivanju zločina za 17.175 pripadnika okupatorskih jedinica i za 49.245 pripadnika kvislinških jedinica.