Wikipedija

Deportacija Krimskih Tatara

Deportacija Krimskih Tatara (ruski Депортация крымских татар; krimskotatarski Qırımtatar halqınıñ sürgünligi; ukrajinski Депортація кримських татар) odnosi se na 'etničko čišćenje' te nacije sa Krima 18. 5. 1944. koje je naredio sovjetski poglavar Josif Staljin a proveo Lavrentij Berija, šef sovjetske tajne policije, kao oblik kolektivne kazne zbog navodne suradnje pojedinaca tog naroda sa nacistima tijekom njemačke okupacije Krima u Drugom svjetskom ratu — usprkos činjenici da se zapravo više krimskih Tatara borilo zajedno sa sovjetskom Crvenom armijom nego sa nacistima, njih 25.033 u usporedbi sa 15.000–20.000 kolaboracionista. U dva dana, sovjetski NKVD deportirao je najmanje 183.155 krimskih Tatara, a broj se povećao na 191.044 kada je time obuhvaćeno dodatnih 8.000 Tatara koji su se vratili sa ratne fronte ili su služili u Crvenoj armiji. Deportacija je nesrazmjerno obuhvatila sve krimske Tatare, bez obzira bili oni djeca, žene ili starci, pa čak i komunisti ili pripadnici Crvene armije, te su svi utrpani u vagone koji su ih odvezli u današnji Uzbekistan koji je bio udaljen nekoliko hiljada kilometara od njihovih domova.

Deportacija Krimskih Tatara
S lijeva na desno, od vrha do dna: Memorijalna deportacija u Evpatoriji; svečanost svijeća uz svijeće u Kijevu; memorijalni skup u parku Taras Ševčenko u Kijevu; teretni vagon; karte usporedbe demografije Krima 1939. i 2001. godine
LokacijaKrim
Datum18. svibnja 1944 — 20. svibnja 1944
c 4:00 18. svibnja
Vrsta napadaEtničko čišćenje
MrtvihNekoliko procjena
a) 34,000 [1]
b) 40,000–44,000 [2]
c) 42,000 [3]
d) 45.000 [4]
e) 109,956 [5]
(između 18 i 27 ili 46,2 posto [5] njihove ukupne populacije)
PočiniteljiNKVD, tajnu sovjetsku policiju

Jula 1944., NKVD je saznao da je jedna jedinica zaboravila očistiti plićak Arabat, te da je dio krimskih Tatara i dalje tamo ostao. NKVD je žurno otišao u Arabat i pokupio seljake, ukrcao ih u teretni ćamac, isplovio ga u Azovsko more i 20. 7. tamo ga potopio zajedno sa stotinama civila. Tatari su iza sebe bili prisiljeni ostaviti oko 80.000 kuća i 360.000 hektara zemlje, koje su zaplijenile sovjetske vlasti, te su u prenakrcanim vagonima putovali nekoliko tjedana, sve dok nisu stigli do svojih odredišta 6. 6. 1944. U tom dalekom prijevozu u zapečaćenim vagonima, najmanje 7.889 krimskih Tatara je izgubilo živote, dok je još nekoliko desetaka hiljada umrlo narednih godina zbog surovih uvjeta u egzilu. Staljinov režim naredio je brisanje svakog traga na krimske Tatare, te je narednih nekoliko popisa stanovništva bilo zabranjeno i spomenuti taj narod u evidenciji SSSR-a.

Nikita Hruščov osudio je 1956. Staljinove zločine, među njima i deportacije raznih naroda, ali je usprkos tome na snazi i dalje ostala odluka o zabrani povratka krimskih Tatara na Krim. Usprkos destaljinizaciji SSSR-a, Tatari su bili prisiljeni ostati živjeti u Uzbekistanu narednih nekoliko desetljeća, te je tek tijekom perestrojke 1980-ih oko 260.000 krimskih Tatara dobilo pravo vratiti se u svoju domovinu. 1989. restrikcije o zabrani povratka deportiranih naroda su konačno i zvanično proglašene ništavnima te je Vrhovno vijeće Krima 14. 11. 1989. izdalo deklaraciju kojom prethodne deportacije naroda tvore kriminalnu aktivnost. Iako im mjesne vlasti nisu pomagale u povratku otete imovine, pronalasku novih domova ili posla, 2004. Tatari su doživjeli krhku obnovu te su činili oko 12% stanovništva Krima. Ruska Federacija, nasljednica SSSR-a, nikada krimskim Tatarima nije isplatila odštetu niti im potpuno nadoknadila izgubljenu imovinu. Isto tako nije pokrenula niti jedan sudski postupak protiv počinitelja ovog prisilnog raseljavanja. Deportacija krimskih Tatara predstavlja jedan od ključnih događaja u historiji tog naroda, te simbol stratišta i potlačivanja malih naroda od SSSR-a.

Uvod uredi

Glavni članak: Historija Krima
 
Krim na karti Crnog mora

Krimski Tatari imali su stoljećima svoj krimski kanat, od 1441. pa sve do 1783., kada je Krim postao meta imperijalnog ekspanzionizma te je ga je tada anektiralo Rusko Carstvo. Tatari, koji su po vjeroispovijesti većinom štovali islam, su bili izrazito neskloni carskom vladavinom, te su svojom voljom napuštali Krim u nekoliko valova iseljavanja. Kao posljedica toga, Tatari su postali manjina te je njihov udio u stanovništvu tog poluotoka smanjen na samo 34,1% do 1897. godine.[6] Istodobno, Moskva je vršila rusifikaciju tog područja, te ga naseljavala Rusima, Ukrajincima i drugim slavenskim narodima. Ova naseljavanja su nastavljena i tijekom sovjetske vladavine.[6] Već između 1784. i 1790., od ukupne populacije od oko milion, odselilo se 300.000 krimskih Tatara i otišlo u Tursku.[7] Krimski rat izazvao je novi masovni egzodus krimskih Tatara koji su utočište potražili u Otomanskoj imperiji zbog čega je broj stanovnika poluostrva naglo opao. Između 1855. i 1866. najmanje 500.000, a možda i do 900.000 muslimana je napustilo Rusko Carstvo i emigriralo u Osmansko Carstvo. Od toga broja, jedna trećina je bila iz Krima, a preostali iz Kavkaza. Ovi emigranti su činili između 15 i 23 % ukupnog stanovništva Krima. Rusija je to iskoristila kako bi slavilizirala "Novu Rusiju".[8]

Položaj krimskih Tatara načelno se poboljšao nakon Oktobarske revolucije kada je Krim dobio status autonomije u SSSR-u, ali je kolektivizacija 1920-ih dovela do gladi od koje je umrlo do 100.000 krimskih Tatara jer su namirnice iz regije transportirane u "važnija" područja SSSR-a.[9] Status im je opet pogoršan nakon što je Josif Staljin postao sovjetski poglavar i počeo provoditi razne represije. Staljin je ubio najmanje 5,2 milijuna sovjetskih građana 1927.–1938.[10]

1940. Krimska Sovjetska Socijalistička Republika imala je 1.126.800 stanovnika, od čega su krimski Tatari brojali oko 218.000 pripadnika ili oko 19,4% stanovništva.[11] 1941. Treći Reich je izvršio invaziju istočne Europe te anektirao velik dio zapadnog SSSR-a. Tijekom nacističke okupacije Krima, dio Tatara je to vidio priliku da nakon 160 godina opet stekne neovisnost od ruske vladavine. Oko 10 % krimskih Tatara, ili oko 15.000[12]–20.000 ljudi,[13] je služilo u nacističkim četama. Tatarsko vijeće je čak organiziralo masovne pokolje Rusa u Krimu, u kojem je na desetke tisuća pripadnika tog naroda umrlo.[14] Ipak, nisu se svi Tatari pridružili kolaboraciji: nacisti su provodili brutalnu represiju nad Krimom, i uništili više od 70 sela u kojima je živjelo oko 25% populacije krimskih Tatara. Također su prisilno odvezli na hiljade krimskih Tatara u Treći Reich kako bi ovi radili kao Ostarbeiter ('Istočni radnici') u raznim njemačkim tvornicama pod nadzorom Gestapoa u uvjetima koji su opisani kao "pusta radionica robova".[15] Treći Reich smatrao je krimske Tatare i razne druge narode "ljudima niže rase".[16] Krimski Tatar Ahmet Özenbaşlı, primjerice, snažno se protivio okupaciji, te je čak održavao tajne kontakte sa sovjetskim pokretom otpora, kojima je davao strateške i političke informacije.[17] I do 130.000 ljudi je poginulo tijekom nacističke okupacije Krima.[18] Krimskom ofenzivom aprila 1944. sovjetski vojnici uspjeli su otjerati sile Osovine sa tog poluotoka.

Deportacije uredi

Glavni članak: Sovjetske deportacije
Rekli su nam da nas deložiraju i da imamo 15 minuta da se spremimo na odlazak. Ukrcali su nas u vagone - u njima je bilo po 60 ljudi u svakom, ali nitko nije znao gdje nas odvode. Da nas strijeljaju? Da nas objese? Suze i panika su zavladali.[19]
— Saiid, koji je sa 10 godina deportiran sa obitelji iz Jevpatorije

Zbog kolaboracije pojedinaca sa nacistima je nakon rata raznim narodima koji su htjeli neovisnost od SSSR-a, među njima i krimskim Tatarima, nametnuta kolektivna krivnja te su masovno deportirani u udaljene krajeve centralne Azije ili Sibira. Odlučeno je da se krimski Tatari kolektivno kazne deportacijom u Uzbekistan. Usprkos tome, zanemareno je da se 25.033 krimskih Tatara borilo zajedno sa Crvenom armijom u drugom svjetskom ratu,[20] odnosno više nego se pridružilo nacističkim kolaboracionistima, kojih je bilo oko 15.000[12]–20.000.[13] Isto je tako zanemareno da su kolaboracionisti pobjegli zajedno sa Wehrmachtom uoči evakuacije njemačkih vojnika i njihovih suradnika, odnosno da je 20.000 krimskih Tatara pobjeglo sa njima na zapad. Pojedini sovjetski oficiri su stoga tvrdili da su preostali krimski Tatari oni koji nisu izdali SSSR. Isto je tako postalo očito da su i drugi narodi bili nacistički kolaboracionisti, pa čak i brojni Rusi i pojedini Jevreji, što je ukazivalo da su ljudi na okupiranim područjima ipak prisilno mobilizirani.[13]

 
Dijete gleda kroz zapečaćeni vagon prije odlaska

Usprkos tome, Staljin je odlučio kazniti cijele narode zbog "izdaje domovine". Izdao je naredbu GKO-a 5859ss kojom je odredio raseljavanje tog naroda.[21] Deportacija se odigrala u samo dva dana[22] — između 18. i 20. 5. 1944. — a sastojala se od NKVD-a koji je sastavio popis, išao od kuće do kuće, skupljao krimske Tatare te ih prisiljavao da se ukrcaju u zapečaćene[23] vagone za stoku odakle su vlakovima prevezeni u gotovo 3.000 kilometara[24] udaljen Uzbekistan. Mještanima je bilo dozvoljeno sa sobom ponijeti do najviše 500 kg sopstvene imovine po obitelji.[25] Do 8:00 sati 18. 5., NKVD je ukrcao 90.000 krimskih Tatara u 25 vlakova.[26] Idućeg dana, poslao je dodatnih 136.412 osoba u vagone.[26] Hiljade osoba je umrlo tijekom tog putovanja.[22] Putovali su u prekrcanim vagonima nekoliko tjedana do svoje destinacije, uz nedovoljno hrane i vode.[27]

4. jula 1944. NKVD je objavio da je raseljavanje dovršeno.[28] Međutim, nakon toga je NKVD saznao da je jedna jedinica zaboravila očistiti plićak Arabat, te da je nekoliko krimskih Tatara i dalje tamo ostalo. Pošto je Staljin već obaviješten da je svaki krimski Tatar već uklonjen sa Krima, NKVD je žurno otišao u Arabat i pokupio seljake. Međutim, umjesto da organizira dodatni prijevoz vlakom, NKVD ih je žurno ukrcao u teretni ćamac, isplovio ga u Azovsko more i 20. 7. tamo potopio stotine civila.[29]

Procjenjuje se da je sveukupno najmanje 228.392 osoba deportirano sa Krima,[30] od čega je 183.155 bilo Tatara.[31] Ovaj broj nije uključivao i krimske Tatare koji su tada još vršili vojnu službu ili bili časnici Crvene armije. Oni su nakon rata kasnije deportirani i pridruženi Tatarima u egzilu. Sveukupno, ako bi se i ti vojnici ubrojali, dobila bi se brojka od ukupno 191.044 deportiranih krimskih Tatara.[30]

 
Uzbekistan, glavno odredište deportiranih

Zvanično tako više nije bilo nijednog krimskog Tatara na Krimu. Deportacije su nesrazmjerno obuhvatile svaku osobu krimskotatarskog podrijetla, bez obzira bili oni djeca, žene, starci, pa čak i pripadnici komunističke partije ili Crvene armije: marta 1949., u posebnim nastambama zabilježeno je 8.995 bivših vojnika Crvene armije krimskotatarskog podrijetla. Među veteranima je bilo 534 oficira, 1.392 narednika i 7.079 vojnika. Isto je tako bilo i 742 člana komunističke partije i 1.225 komsomolista.[32] Ovo je bilo osobito ponižavajuće za ratne heroje: Iljas Ablajev, primjerice, se iskazao borbom na svim bojištima u ratu i služio u Crvenoj armiji do maja 1947., da bi nakon toga bio prisiljen živjeti u egzilu, u okolici Taškenta.[33]

Prilikom te masovne deložacije, sovjetske vlasti zaplijenile su oko 80.000 kuća, 500.000 grla stoke, 360.000 hektara zemlje i 40.000 tona poljoprivrednih namirnica koje su silom prilika iza sebe ostavili krimski Tatari.[34] Dodatno, svi krimski Tatari su otpušteni iz službe Crvene armije. Uz oko 190.000 krimskih Tatara, sa tog poluotoka je deložirano i 9.260 Armenaca, 12.420 Bugara i 15.040 Grka. Svi su kolektivno proglašeni izdajicama i desetljećima bili "građani drugog reda" u SSSR-u.[34] Među raseljenima je bilo i 283 osoba drugih narodnosti: Talijana, Rumunja, Kurda, Čeha, Mađara, Hrvata.[35] Tijekom 1947. i 1948., dodatnih 2.012 veterana povratnika je sa Krima deportirao mjesni MVD.[11]

151.136 Tatara je deportirano u Uzbečku SSR, 8.597 u Marijsku Autonomnu SSR, 4.286 u Kazašku SSR a preostalih 29.846 u razne oblasti Ruske SFSR.[36] Kada su krimski Tatari stigli do odredišta u Uzbečku SSR, dočekali su ih neprijateljski uzbečki mještani koji su ih kamenovali, pa čak i djecu, u okolici Taškenta pošto su čuli da su ovi "izdajice zemlje" i "fašistički kolaboratori".[37] Uzbeci su se isto tako bunili jer nisu htjeli postati "odlagalište izdajničkih naroda". Narednih godina zabilježeno je nekoliko slučajeva napada mještana na doseljenike, što je rezultiralo sa nekoliko smrtnih slučajeva.[37]

 
Lavrentij Berija, notorni šef NKVD-a

Masovne krimske deportacije organizirao je Lavrentij Berija, šef sovjetske tajne policije NKVD-a, kao i njegovi podređeni, zamjenici B. Z. Kobulov, Ivan Serov, B. P. Obručnikov, M.G. Svinelupov i A. N. Apolonov. Operacije na terenu provodili su G. P. Dobrinjin, zamjenik upravitelja sistema Gulaga, pukovnik državne bezbednosti G. A. Bežanov, major general I. I. Pijašev, komesar državne bezbednosti S. A. Klepov, pukovnik general I. S. Šeredega, pukovnik državne bezbednosti B. I. Tekajev, kao i dvojica mjesnih vođa, P. M. Fokin, voditelj krimskog ogranka NKVD-a i V. T. Sergjenko.[11] Radi krimske deportacije, NKVD je osigurao 5.000 naoružanih agenata a NKGB dodatnih 20.000, uz nekoliko hiljada regularnih vojnika.[21] Dvije Staljinove direktive iz maja 1944. otkrivaju da je svaki aspekt sovjetske vlade, od financiranja do prijevoza, bio uključen u provedbu ove operacije.[11]

14. 8. 1944., GKO je autorizirao naseljavanje 51.000 ljudi, poglavito Rusa, u 17.000 praznih kolektivnih farmi na Krimu. 30. 6. 1945., Krimska ASSR je ukinuta te pripojena oblastima Ruske SFSR.[21]

Sovjetska propaganda je pokušavala zataškati ovo raseljavanje, te tvrdila da su se Tatari "odlučili odseliti dobrovoljno u središnju Aziju".[38] U suštini, Krim je 'etnički očišćen'.[27] Ironično, iako su povolški Tatari zapravo proporcionalno puno više sudjelovali u kolaboraciji, jer su dali oko 35.000 do 40.000 dobrovoljaca da se bore u nacističkim jedinicama, potpuno su izbjegli kolektivnu kaznu za razliku od krimskih Tatara.[12] Nakon ovog čina, izraz "krimski Tatar" je izbačen iz rusko-sovjetskog leksikona, i svi tatarski toponimi (imena gradova, sela, planina) na Krimu su preinačeni u ruske na svim kartama. Tijekom Staljinove vladavine, nitko više nije smio ni priznati da uopće postoji takav narod u SSSR-u. Ovo je išlo tako daleko da je mnogima bilo čak i zabranjeno uopće i izjasniti se kao krimski Tatar u evidenciji prilikom sovjetskog popisa stanovništva 1959., 1970 i 1979. Tek je 1989. ukinuta ova zabrana prilikom narodnog izjašnjavanja.[39] Muslimanska groblja i vjerski objekti na Krimu su uništeni i pretvoreni u sekularnu upotrebu.[27]

Posljedice uredi

Ljudske žrtve uredi

Udio Tatara na Krimu prema popisima stanovništva[40]
Godina Broj Postotak
1783. 500.000 98%
1897. 186.212 34,1%
1939. 218.879 19,4%
1959. — —
1979. 5.422 0,3%
1989. 38.365 1,6%
Mortalitet deportiranih krimskih Tatara prema NKVD-u[41]
Godina preminulih
Maj 1944.–1. 1. 1945. 13.592
1. 1. 1945.–1. 1. 1946. 13.183

Ukupan mortalitet kao posljedica deportacija krimskih Tatara je i dalje predmet rasprava, dijelom stoga što je i sam NKVD držao tek krnje evidencije o smrtnosti među raseljenim narodima. Velik broj deportiranih morao je vršiti prisilni rad i teške fizičke poslove, poput u rudnicima ili drvnoj industriji, koji bi trajali tijekom cijelog dana, uz nadzor NKVD-a. Dezerteri su kažnjavani strijeljanjem.[42] Sam prijevoz do tih radnih kolonija bio je jednako težak: NKVD je ukrcao 50 ljudi u jedan vagon, zajedno sa njihovom imovinom. Imali su samo jednu rupu na podu koja je služila kao zahod.[42]

Bili smo prisiljeni popravljati naše vlastite šatore. Radili smo i gladovali smo. Mnogi su bili toliko slabi od gladi da nisu mogli stajati na nogama... Naši muškarci su bili na fronti i nije bilo nikoga tko bi pokopao mrtve. Katkad su leševi ležali pokraj nas danima... Neka krimskotatarska djeca su iskapala malene grobove i zakopali nesretne mališane.[43]
— anonimna krimskotatarska žena, opisujući život u egzilu

Prenapučenost vagona samo je pogoršao i manjak higijene, te su se pojavili slučajevi tifusa.[42] Pošto su ljudi tek povremeno smjeli izaći van, kad bi vlak stao na nekoj željezničkoj postaji, bolesni su neminovno zarazili ostale u vagonu.[42] Tek su 6. 6. 1944. svi krimski Tatari stigli do odredišta u Uzbečkoj SSR, te su pušteni iz vagona.[42] Ipak, neki su potom usmjeravani i dalje, u druge pravce. Pojedini svjedoci su naveli da su putovali u vagonima i do 24 dana.[44] Procjenjuje se da je najmanje 7.889 krimskih Tatara umrlo uslijed žurnog, dugog i surovog puta u vagonima, odnosno oko 4% ukupne populacije tog naroda.[45]

Veliki mortalitet nastao je zbog pothranjenosti, bolesti, manjka medicinske njege i izloženosti surovim pustinjskim uslovima u Uzbekistanu.[46] Prvih pet godina mortalitet je bio najveći. 1949. odigralo se sustavno prebrojavanje deportiranih osoba koje su živjele u posebnim nastambama. Prema tim evidencijama, u tih pet godina umrlo je 44.887 osoba, ili 19,6% ukupne populacije.[1] Drugi izvori navode brojku od 44.125 mrtvih u tom razdoblju,[47] a treći da je alternativna NKVD-ova arhiva navela brojku od 32.107 umrlih.[48] Ovi izvještaji su uključivali sve narode raseljene sa Krima, iako su krimski Tatari činili većinu u toj skupini. Tek nakon pet godina, broj rođenih među deportiranima je počeo nadilaziti broj preminulih.[46] Arhiva NKVD-a je navela da je između maja 1944. i januara 1945. umrlo 13.592 krimska Tatara u Uzbekistanu, odnosno oko 7% ukupne krimskotatarske populacije.[41] Gotovo polovica ovih smrti iz 1945. zahvatilo je djecu ispod 16 godina te oko 1/4 odraslih muškaraca: 6.096 preminulih bila su djeca, 4.525 žene a samo 2.562 muškarci. Tokom 1945., umrlo je dodatnih 13.183 osoba.[41] Do kraja decembra 1945. tako je već umrlo oko 27.000 krimskih Tatara u egzilu.[49]

Pojedini tatarski izvori su navodili visoke brojke od čak i do 46 % preminulih krimskih Tatara tijekom godina u egzila.[50] 1968., kada je Leonid Brežnjev bio sovjetski poglavar, krimskotatarski aktivisti su proganjani zbog korištenja te brojke pod optužbom da time "blate" SSSR. Kako bi dokazao krimskotatarsku "krivnju", KGB je objavio podatke prema kojima je "samo" 22% tog naroda umrlo.[50] Hannibal Travis procjenjuje da je sveukupno 40–80.000 krimskih Tatara umrlo u egzilu.[51] J. Otto Pohl procjenjuje da je najmanje 42.000 krimskih Tatara umrlo od deportacija maja 1944. do 1951 — to bi značilo da je 20% te cjelokupne nacije stradalo kao posljedica ove politike, što Pohl navodi kao "jedan od najgorih slučajeva etnički motiviranog masovnog ubistva 20. vijeka".[52] Krimsko državno vijeće je procijenilo da je 45.000 ljudi umrlo u egzilu od 1944. do 1948. Zvanični izvještaj NKVD-a procjenjuje da je gubitak bio 27% tog naroda.[48]

20%[52]
80%
Umrli u egzilu
Preživjeli u egzilu
27%[48]
73%
Umrli u egzilu
Preživjeli u egzilu
46%[50]
54%
Umrli u egzilu
Preživjeli u egzilu

Rehabilitacija uredi

 
Kronologija udjela Tatara u stanovništvu Krima (zelena boja)

Staljinov režim zabranio je krimskim Tatarima obrazovanje ili publikacije na krimskotatarskom jeziku, te su umjesto toga morali pohađati nastavu i studirati na ruskom ili uzbečkom jeziku, ali su oni svejedno očuvali svoj kulturni identitet u egzilu.[53] 1956. novi sovjetski poglavar Nikita Hruščov osudio je Staljinove zločine, među njima i deportacije raznih naroda. Ipak, iako su neki narodi dobili pravo vratiti se svojim domovima, krimskim Tatarima, povolškim Nijemcima i mešketskim Turcima to nije dozvoljeno.[54] 1954., Hruščov je jedino dozvolio da se Krim priključi Ukrajinskoj SSR pod razlogom da je geografski spojen sa njom, a ne sa Ruskom SFSR,[55] te 1956. ukinuo posebne restrikcije protiv krimskih Tatara, iako su druge restrikcije i dalje ostale na snazi, te nisu dobili nikakvu odštetu zbog otete imovine.[54]

 
Zagovornik prava krimskih Tatara Mustafa Džemilev je proveo nekoliko godina u zatvoru zbog svojih aktivnosti

Od 1960-ih, krimski Tatari su počeli aktivno zagovarati pravo na povratak. Već 1957. skupili su 6.000 potpisa u peticiji koju su poslali Vrhovnom sovjetu, a koja je zahtijevala rehabilitaciju i povratak na Krim.[43] 1961., skupljeno je već 25.000 potpisa u peticiji koja je poslana Kremlju.[54] Mustafa Džemilev, koji je imao svega šest mjeseci kada je njegova obitelj deportirana sa Krima, a odrastao u egzilu u Uzbekistanu, te postao aktivist za povratak krimskih Tatara, je 1966. prvi put uhićen te je proveo ukupno 17 godina u pritvoru. Zbog toga je dobio nadimak "tatarski Mandela".[56] 1984. je osuđen po šesti put zbog "antisovjetskih aktivnosti", a velik publicitet mu je osigurao ruski disident Andrej Saharov koji je prisustvovao na njegovm četvrtom suđenju 1976.[57] Kad bi stari disidenti bili uhićeni, pojavila bi se nova, mlađa generacija koja bi ih zamijenila.[54] Napokon, 21. 7. 1967., predstavništvo krimskih Tatara, koje je predvodio disident Ajše Sejtmuartova, je dobilo dozvolu otići u Moskvu i sastati se sa visoko rangiranim sovjetskim službenicima, među kojima je bio i Juri Andropov. Tijekom sastanka, predstavnici krimskih Tatara zahtijevali su ispravak svih nepravdi koje je SSSR počinio njihovom narodu. Septembra 1967., Vrhovni sovjet je izdao proglas kojim je amnestirao krimske Tatare optužbi za masovnu izdaju tijekom drugog svjetskog rata te im dao veća prava u SSSR-u. Ipak, Tatari nisu dobili ono što su najviše priželjkivali: povratak na Krim. Pažljivo složen proglas je naveo da su "Tatari koji su nekada živjeli na Krimu [...] pustili korijene u Uzbečkoj SSR".[58] Pojedinci su se udružili i u skupini samovoljno otišli natrag na Krim 1968., bez dozvole vlasti — samo da bi 6.000 njih bilo još jednom deportirano sa tog područja.[59] Najistaknutiji primjer otpora protiv takve politike pružio je tatarski aktivist Musa Mahmut, koji je deportiran sa 12 godina, te se vratio na Krim jer je htio opet vidjeti svoj dom. Kada mu je policija poslala obavijest da će biti deportiran, polio se benzinom i zapalio.[59] Usprkos ovome, 577 obitelji ipak je dobilo dozvolu za prebivalište na Krimu.[60]

1968. izbili su nemiri među tatarskim stanovništvom u uzbečkom gradu Chirchik.[61] Oktobra 1973., jevrejski pjesnik i profesor Ilja Gabaj je izvršio samoubistvo skokom sa zagrade u Moskvi. Bio je jedan od značajnih jevrejskih disidenata SSSR-a koji su se borili za prava potlačenih naroda, osobito krimskih Tatara. Gabaj je bio uhićen i osuđen na služenje u radnom logoru, pa čak i poslan i psihijatrijski azil, ali je ipak ustrajao u svojoj nakani jer je bio uvjeren da su patnje Jevreja i Tatara nakon drugog svjetskog rata potjecala od kontinuirane predrasude zbog ruske srži SSSR-a. Vjerovao je da je to bio jedan od glavnih uzroka tretmana krimskih Tatara 1944.[62] Iste godine, ponovno je uhićen i tatarski aktivist Džemilev.[63]

Usprkos destaljinizaciji SSSR-a, tek je tijekom perestrojke i dolaskom Mihaila Gorbačova na vlast 1980-ih došlo do promjena. 1987. krimskotatarski aktivisti su organizirali prosvjed u središtu Moskve, u blizini Kremlja.[43] To je nagnalo Gorbačova da osnuje komisiju o stanju krimskih Tatara. Iako je prvi zaključak komisije, koju je vodio tvrdolinijaš Andrej Gromiko, bio da "nema temelja za obnovu autonomije i povratka krimskih Tatara na Krim", Gorbačov je naredio drugu komisiju koja je preporučila obnovu autonomije tog naroda.[64] 1989. restrikcije o zabrani povratka deportiranih naroda su konačno i zvanično proglašene ništavnima te je Vrhovno vijeće Krima 14. 11. 1989. izdalo deklaraciju kojom prethodne deportacije naroda tvore kriminalnu aktivnost.[34] Time je oko 260.000 krimskih Tatara napokon dobilo priliku za povratak svojoj domovini. Džemilev se iste godine vratio na Krim, a do 1. 1. 1992. to je učinilo i 166.000 krimskih Tatara.[65] Do 2004., oni su činili oko 12 % stanovništva Krima.[66] Usprkos tome, povratak krimskih Tatara svojim domovima nije bio lagan proces — 1989., kada su se počeli masovno vraćati, pojedini ruski nacionalisti su organizirali prosvjede na Krimu pod sloganom 'Tatari izdajice - Van iz Krima!' Odigrali su se i okršaji između mjesnog stanovništva i krimskih Tatara 1990. kraj Jalte, pri čemu je čak pozvana i vojska da smiri situaciju. Mjesne sovjetske vlasti oklijevale su pomoći tatarskim povratnicima da pronađu novi smještaj i posao.[67] Povratnici su naišli na 517 napuštena krimskotatarska sela, ali je birokracija otežavala njihove napore da ih obnove.[43] 1991. je 117 krimskotatarskih obitelji živjelo na dvije livade u šatorima u blizini Simferopolja, čekajući na trajni smještaj na Krimu.[68] Nakon raspada SSSR-a, Krim se našao u sklopu Ukrajine, ali je Kijev davao tek ograničenu potporu tatarskim povratnicima. Pošto je egzil trajao gotovo 50 godina, dio krimskih Tatara je odlučio ostati u Uzbekistanu, te je to dovelo do razdvajanja obitelji koje su se vratile na Krim.[69]

Moderni pogledi i nasljeđe uredi

KGB kolaboracionisti su bijesni jer mi skupljamo statističku evidenciju o krimskim Tatarima koji su skončali u egzilu i jer skupljamo materijale protiv sadističkih zapovjednika koji su tlačili narode tijekom Staljinovih godina i koji, prema Nürnberškom procesu, bi trebali biti osuđeni za zločin protiv čovječnosti. Kao rezultat zločina 1944., izgubio sam na hiljade svojih braće i sestara. I to se mora zapamtiti![70]
— Mustafa Džemilev, 1966.

Peter J. Potichnyj navodi da je nezadovoljstvo krimskih Tatara nad egzilom zrcalilo širu sliku neruskih naroda SSSR-a koji su počeli javno izricati svoju srdžbu protiv nepravdi počinjenih od ideologa Velike Rusije.[7] 1985. pojavio se esej zvan Ništa nije zaboravljeno, nitko nije zaboravljen u ruskom emigrantskom žurnalu Kontinent, koji je napisao ukrajinski pisac i novinar Vasil Sokil. Esej je na povremeno sarkastičan način ukazivao na selektivno zaboravljanje mnogih sovjetskih građana koji su trpjeli tokom drugog svjetskog rata, ali čija iskustva remete zvaničnu poslijeratnu naraciju herojske pobjede: "Mnogi su pretrpjeli Hitlerove konc logore samo da bi kasnije bili poslani u sibirske gulage. [...] Što, zapravo, treba ljudskom biću? Ne puno. Jednostavno da ga se prizna kao ljudsko biće. Ne kao životinju." Sokil je simbolično uzeo kao primjer sudbinu krimskih Tatara kojima je uskraćeno to priznanje.[71] Između 1989. i 1994., oko četvrt miliona krimskih Tatara se vratilo iz centralne Azije natrag na Krim — to je predstavljalo simboličnu pobjedu njihovog dugogodišnjeg napora, pošto im je sve do tada bilo uskraćeno izraziti sopstveni narodni identitet, govoriti svojim jezikom i vratiti se u svoju domovinu.[72]

 
Simbol progona Tatara sa Krima
 
Dan sjećanja na deportaciju krimskih Tatara u Kijevu 2016.

2000. na Krimu je zabilježena 46.603 žalbi povratnika koji su zahtijevali udio zemlje. Većina tih zahtjeva je odbijena. Oko velikih gradova, kao što su Sevastopolj, krimski Tatar je u prosjeku dobivao tek oko 0,04 hektara zemlje, koja je uglavnom bila lošije kvalitete ili neprikladna za uzgoj farme.[73]

Među modernim historičarima ima pobornika koji smatraju da se ova deportacija civila može navesti kao zločin protiv čovječnosti.[74] Ovaj događaj neki karakteriziraju kao "etnocid", odnosno namjerno brisanje identiteta i kulture neke nacije.[75][76] Krimski Tatari ovaj događaj zovu Sürgünlik ("egzil"). [77] Akademik Walter Kolarz navodi da je deportacija i likvidacija krmskih Tatara kao naroda 1944. bila tek "završni čin" dugog procesa ruske kolonizacije Krima, koji je započet još 1783.[7] Gregory Dufaud smatra da su optužbe protiv krimskih Tatara bile prikladan izgovor za njihovu deportaciju kojom je Moskva osigurala neosmetan geostrateški pristup južnijem, Crnom moru s jedne strane, te eliminirala hipotetske prijeporne narode s druge.[76]

Marta 2014. odigrala se ruska aneksija Krima, koju je UN proglasio ništavnom (→Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 68/262), a što je sa sobom povuklo i novo masovno pogoršanje prava i represije protiv krimskih Tatara. Iako je 21. 4. 2014. Ruska Federacija objavila odredbu "O mjerama rehabilitacije Armenaca, Bugara, krimskih Tatara i Nijemaca i državne potpore za njihovu obnovu i razvoj",[78] u praksi je od 2014. ta država postupala sa krimskim Tatarima sa puno manje brige, te ju je 2016. Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a upozorio na "zastrašivanje, zlostavljanje i uhićenja" krimskotatarskih aktivista, često pod sumnjivim optužbama, kao i na gašenje nekoliko medija koje je vodio taj narod.[22] Ruska Federacija, nasljednica SSSR-a, nikada krimskim Tatarima nije isplatila odštetu niti im nadoknadila potpuno izgubljenu imovinu. Isto tako nije pokrenula niti jedan sudski postupak protiv počinitelja deportacije.

UN navodi da je preko 10.000 osoba napustilo Krim 2014., većinom Tatara,[79] čime je ta ionako krhka nacionalna zajednica još jednom smanjena na tom području. Većina krimskih Tatara koja je 2014. pobjegla sa Krima je navela nesigurnost, strah, društvene i političke pritiske kao glavni razlog za odlazak. Ovo se posebno odnosilo na osobe koje su se protivile ili kritizirale referendum o pripajanju Krima Ruskoj Federaciji. Drugi su naveli da su htjeli ostati živjeti u Ukrajini, a ne u Rusiji.[80] Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a upozorio je u izvještaju iz 2015. da su se na Krimu kršila ljudska prava slobode govora, slobode okupljanja (Tatarima nije dozvoljeno obilježiti 71. godišnjicu deportacije), slobode vjeroispovjesti i druga, dok su razni tatarski aktivisti zlostavljani.[81] Aprila 2016., ruske vlasti su zabranile Medžlis kao predstavničko tijelo Tatara,[82] dok je Džemilovu 2014. na pet godina zabranjen pristup ukrajinskom području koje je anektirala Rusija,[83] čime je po drugi put deložiran iz svoje domovine. Ovo je podsjetilo mnoge krimske Tatare na bolnu prošlost, te samo pojačalo nepovjerenje i animozitet prema Moskvi.

12. 11. 2015. parlament Ukrajine usvojio je rezoluciju kojom je ovaj događaj priznao kao genocid te 18. 5. proglasio "danom sjećanja na žrtve genocida krimskih Tatara".[84] Pojedini moderni akademičari navode da su sovjetske deportacije bile usmjerene k istrebljenju manjina, dok se drugi ne slažu da su dosegle razinu genocida: Aleksandar Statiev navodi da Staljinov režim nije imao svjesnu genocidnu namjeru istrijebiti deportirane narode, ali da su sovjetska politička kultura, loše planiranje i ratna oskudica bile odgovorne za genocidnu stopu smrtnosti među njima.[85]

U popularnoj kulturi uredi

 
Džamala je skrenula pozornost na deportaciju pjesmom 1944 na Eurosongu

Lily Hyde, britanska novinarka koja živi u Ukrajini, je 2008. na engleskom jeziku objavila roman Dreamland [Zemlja snova] koja se vrti oko krimskotatarske obitelji koja se vraća u domovinu 1990-ih, a ispričana je iz perspektive 12-godišnje djevojčice Safi, koja se doseli u razoreno selo na Krim sa roditeljima, bratom i djedom iz Uzbekistana. Safi je potom nesigurna gdje je njen pravi dom, dok joj djed priča o herojima i žrtvama među krimskim Tatarima. Roman je preveden na francuski, krimskotatarski i ukrajinski jezik.

Kristina Paščin je 2015. snimila dokumentarni film A Struggle for Home: The Crimean Tatars [Borba za dom: krimski Tatari] u zajedničkoj ukrajinsko-katarskoj koprodukciji, a koji prikazuje gotovo 200 godina dugu historiju tog naroda, od 1783. do moderne 2014., sa posebnim naglaskom na posljedice masovne deportacije 1944.[86]

Još veću pažnju svjetske javnosti je na te događaje dala pjesma 1944 ukrajinsko-tatarske pjevačice Džamale, koja je i sama rođena u egzilu u Krigistanu. Ona je postala prva Tatarka na Eurosongu, kao i prva pjevačica koja je pjevala refrene na krimskotatarskom jeziku, a koja je izvela pjesmu posvećenu njezinoj prabaki koja je i sama bila žrtvom deportacije. Sa pjesmom je 2016. godine kao predstavnica Ukrajine pobijedila na Eurosongu.[87]

Poveznice uredi

Izvori uredi

  1. ↑ 1,0 1,1 Buckley, Ruble & Hofmann (2008), str. 207
  2. ↑ Williams 2015: str. 109
  3. ↑ Rywkin 1994: str. 67
  4. ↑ Ukrainian Congress Committee of America 2004: str. 43–44
  5. ↑ 5,0 5,1 Hall 2014: str. 53
  6. ↑ 6,0 6,1 Vardys (1971), str. 101
  7. ↑ 7,0 7,1 7,2 Potichnyj 1975, str. 302–319
  8. ↑ Fisher 1987, str. 356–371
  9. ↑ Olson, Pappas & Pappas 1994, str. 185
  10. ↑ Rosefielde 1997, str. 321–331
  11. ↑ 11,0 11,1 11,2 11,3 Parrish 1996, str. 104
  12. ↑ 12,0 12,1 12,2 Fisher 2014, str. 155
  13. ↑ 13,0 13,1 13,2 Williams (2001), str. 382–383
  14. ↑ Banerji & 23. 10. 2012
  15. ↑ Williams (2001), str. 381
  16. ↑ Fisher 2014, str. 151–152
  17. ↑ Fisher 2014, str. 157
  18. ↑ Fisher 2014, str. 156
  19. ↑ Colborne & 19. 5. 2016
  20. ↑ Buckley, Ruble & Hoffman (2008), str. 209
  21. ↑ 21,0 21,1 21,2 Buckley, Ruble & Hoffman (2008), str. 231
  22. ↑ 22,0 22,1 22,2 Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a & 17. 5. 2016
  23. ↑ Weiner 2003, str. 224
  24. ↑ Tweddell & Kimball 1985, str. 190
  25. ↑ Pohl (1999), str. 114
  26. ↑ 26,0 26,1 Pohl 2000, str. 3
  27. ↑ 27,0 27,1 27,2 Magocsi 2010, str. 690
  28. ↑ Pohl (1999), str. 115
  29. ↑ Forczyk 2014, str. 114
  30. ↑ 30,0 30,1 Garrard & Healicon 1993, str. 167
  31. ↑ Pohl (1999), str. 5
  32. ↑ Pohl 2000, str. 1
  33. ↑ Studies on the Soviet Union 1970, str. 87
  34. ↑ 34,0 34,1 34,2 Sandole et al. 2008, str. 94
  35. ↑ Pohl (1999), str. 46
  36. ↑ Syed, Akhtar & Usmani 2011, str. 298
  37. ↑ 37,0 37,1 Stronski 2010, str. 132–133
  38. ↑ Williams (2001), str. 401
  39. ↑ Buckley, Ruble & Hoffman (2008), str. 238
  40. ↑ Drohobycky 1995, str. 73
  41. ↑ 41,0 41,1 41,2 Amnesty International 1973, str. 160–161
  42. ↑ 42,0 42,1 42,2 42,3 42,4 Pohl 2000, str. 4
  43. ↑ 43,0 43,1 43,2 43,3 Human Rights Watch 1991, str. 37
  44. ↑ Human Rights Watch 1991, str. 33
  45. ↑ Garrard & Healicon 1993, str. 168
  46. ↑ 46,0 46,1 Pohl 2000, str. 7
  47. ↑ Human Rights Watch 1991, str. 9
  48. ↑ 48,0 48,1 48,2 Ukrainian Congress Committee of America 2004, str. 43—44
  49. ↑ Moss 2008, str. 17
  50. ↑ 50,0 50,1 50,2 Human Rights Watch 1991, str. 34
  51. ↑ Travis 2010, str. 334
  52. ↑ 52,0 52,1 Pohl 2000, str. 10
  53. ↑ Pohl 2000, str. 5
  54. ↑ 54,0 54,1 54,2 54,3 Tanner 2004, str. 31
  55. ↑ Nagel & Requejo 2013, str. 179
  56. ↑ Vardy, Tooley & Vardy 2003, str. 554
  57. ↑ Shabad & 11. 3. 1984
  58. ↑ Williams 2015, str. 165
  59. ↑ 59,0 59,1 Williams (2001), str. 425
  60. ↑ Tanner 2004, str. 32
  61. ↑ Williams 2015, str. 127
  62. ↑ Fisher 2014, str. 150
  63. ↑ Williams 2015, str. 129
  64. ↑ Human Rights Watch 1991, str. 38
  65. ↑ Kamm & 8. 2. 1992
  66. ↑ BBC News & 18. 5. 2004
  67. ↑ Garrard & Healicon 1993, str. 173
  68. ↑ Human Rights Watch 1991, str. 44
  69. ↑ Uehling 2002, str. 388–408
  70. ↑ Allworth 1998, str. 214
  71. ↑ Finnin 2011, str. 1091-1124
  72. ↑ Williams 2002, str. 323-347
  73. ↑ Buckley, Ruble & Hoffman (2008), str. 237
  74. ↑ Wezel 2016, str. 225
  75. ↑ Williams (2002), str. 357–373
  76. ↑ 76,0 76,1 Dufaud 2007, str. 151–162
  77. ↑ Zeghidour 2014, str. 83–91
  78. ↑ Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a & 26. 8. 2014, str. 15
  79. ↑ UN News Centre & 20. 5. 2014
  80. ↑ Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a & 26. 8. 2014, str. 13
  81. ↑ Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a & 16. 8. 2015, str. 40–41
  82. ↑ Nechepurenko & 26. 4. 2016
  83. ↑ Tportal & 22. 4. 2014
  84. ↑ Radio Slobodna Evropa & 21. 1. 2016
  85. ↑ Statiev 2010, str. 243–264
  86. ↑ International Documentary Film Festival Amsterdam 2016
  87. ↑ Večernji list & 15. 5. 2016

Literatura uredi

Knjige
Allworth, Edward (1998). The Tatars of Crimea: Return to the Homeland: Studies and Documents. Duke University Press. ISBN 9780822319948. OCLC 610947243. 
Buckley, Cynthia J.; Ruble, Blair A.; Hofmann, Erin Trouth (2008). Migration, Homeland, and Belonging in Eurasia. Woodrow Wilson Center Press. ISBN 9780801890758. OCLC 474260740. 
Drohobycky, Maria (1995). Crimea: Dynamics, Challenges and Prospects. Rowman & Littlefield. ISBN 9780847680672. OCLC 924871281. 
Fisher, Alan W. (2014). Crimean Tatars. Hoover Press. ISBN 9780817966638. OCLC 946788279. 
Forczyk, Robert (2014). Where the Iron Crosses Grow: The Crimea 1941–44. Bloomsbury Publishing. ISBN 9781782009764. OCLC 937640692. 
Garrard, John; Healicon, Alison (1993). World War 2 and the Soviet People: Selected Papers from the Fourth World Congress for Soviet and East European Studies. Springer. ISBN 9781349227969. OCLC 30408834. 
Magocsi, Paul R. (2010). A History of Ukraine: The Land and Its Peoples. University of Toronto Press. ISBN 9781442610217. OCLC 899979979. 
Moss, Walter G. (2008). An Age of Progress?: Clashing Twentieth-Century Global Forces. Anthem Press. ISBN 9780857286222. 
Nagel, Klaus-Jürgen; Requejo, Ferran (2013). Federalism beyond Federations: Asymmetry and Processes of Resymmetrisation in Europe. Ashgate Publishing. ISBN 9781409489115. OCLC 751970998. 
Olson, James Stuart; Pappas, Lee Brigance; Pappas, Nicholas Charles (1994). An Ethnohistorical Dictionary of the Russian and Soviet Empires. Greenwood Publishing Group. ISBN 9780313274978. OCLC 27431039. 
Parrish, Michael (1996). The Lesser Terror: Soviet State Security, 1939-1953. Greenwood Publishing Group. ISBN 9780275951139. OCLC 473448547. 
Pohl, J. Otto (1999). Ethnic Cleansing in the Ussr, 1937-1949. Westport: Greenwood Publishing Group. ISBN 9780313309212. OCLC 185706053. 
Sandole, Dennis J.D.; Byrne, Sean; Sandole-Staroste, Ingrid; Senehi, Jessica (2008). Handbook of Conflict Analysis and Resolution. Routledge. ISBN 9781134079636. OCLC 907001072. 
Studies on the Soviet Union (1970). Studies on the Soviet Union. Institute for the Study of the USSR. OCLC 725829715. 
Stronski, Paul (2010). Tashkent: Forging a Soviet City, 1930–1966. University of Pittsburgh Press. ISBN 9780822973898. 
Syed, Muzaffar Husain; Akhtar, Saud; Usmani, B.D. (2011). A Concise History of Islam. Vij Books India. ISBN 9789382573470. OCLC 868069299. 
Tanner, Arno (2004). The Forgotten Minorities of Eastern Europe: The History and Today of Selected Ethnic Groups in Five Countries. East-West Books. ISBN 9789529168088. OCLC 695557139. 
Travis, Hannibal (2010). Genocide in the Middle East: The Ottoman Empire, Iraq, and Sudan. Carolina Academic Press. ISBN 9781594604362. OCLC 897959409. 
Tweddell, Colin E.; Kimball, Linda Amy (1985). Introduction to the Peoples and Cultures of Asia. Prentice-Hall. ISBN 9780134915722. OCLC 609339940. 
Vardy, Steven Béla; Tooley, T. Hunt; Vardy, Agnes Huszar (2003). Ethnic Cleansing in Twentieth-century Europe. Social Science Monographs. ISBN 9780880339957. OCLC 53041747. 
Weiner, Amir (2003). Landscaping the Human Garden: Twentieth-century Population Management in a Comparative Framework. Stanford University Press. ISBN 9780804746304. OCLC 50203946. 
Wezel, Katja (2016). Geschichte als Politikum: Lettland und die Aufarbeitung nach der Diktatur. BWV Verlag. ISBN 9783830534259. OCLC 951013191.  (de)
Williams, Brian Glyn (2001). The Crimean Tatars: The Diaspora Experience and the Forging of a Nation - Opseg 2. BRILL. ISBN 9789004121225. OCLC 46835306. 
Williams, Brian Glyn (2015). The Crimean Tatars: From Soviet Genocide to Putin's Conquest. Oxford University Press. ISBN 9780190494728. OCLC 910504522. 
Online izvještaji i vijesti
Colborne, Michael (19. 5. 2016). „For Crimean Tatars, it is about much more than 1944”. Al Jazeera. 
Kamm, Henry (8. 2. 1992). „Chatal Khaya Journal; Crimean Tatars, Exiled by Stalin, Return Home”. New York Times. 
Nechepurenko, Ivan (26. 4. 2016). „Tatar Legislature Is Banned in Crimea”. New York Times. 
Shabad, Theodore (11. 3. 1984). „Crimean Tatar Sentenced to 6th Term of Detention”. New York Times. 
Pohl, J. Otto (2000). „The Deportation and Fate of the Crimean Tatars”. 
Amnesty International (1973). „A Chronicle of Current Events - Journal of the Human Rights Movement in the USSR”. 
BBC News (18. 5. 2004). „Crimean Tatars recall mass exile”. bbc.co.uk. 
Banerji, Robin (23. 10. 2012). „Crimea's Tatars: A fragile revival”. BBC News. 
Human Rights Watch (1991). „Punished Peoples" of the Soviet Union: The Continuing Legacy of Stalin's Deportations”. 
International Documentary Film Festival Amsterdam (2016). „A Struggle for Home: The Crimean Tatars”. [mrtav link]
Radio Slobodna Evropa (21. 1. 2016). „Ukraine's Parliament Recognizes 1944 'Genocide' Of Crimean Tatars”. 
Tportal (22. 4. 2014). „Vođi Tatara zabranjen povratak na Krim na pet godina”. 
Ukrainian Congress Committee of America (2004). „The Ukrainian Quarterly, Svesci 60-61”. 
UN News Centre (20. 5. 2014). „Some 10,000 people in Ukraine now affected by displacement, UN agency says”. 
Večernji list (15. 5. 2016). „'Države bivšeg SSSR-a poslale poruku Rusiji': O čemu pjeva Jamala u političkoj '1944.'?”. 
Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a (16. 8. 2015). „Report on the human rights situation in Ukraine”. 
Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a (26. 8. 2014). „Report of the Special Rapporteur on minority issues, Rita Izsák - Addendum - Mission to Ukraine”. 
Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a (17. 5. 2016). „Press briefing notes on Crimean Tatars”. 
Znanstveni časopisi
Dufaud, Grégory (2007). „La déportation des Tatars de Crimée et leur vie en exil (1944-1956): Un ethnocide?”. Vingtième Siècle. Revue d'histoire 96 (1). JSTOR 20475182.  (fr)
Finnin, Rory (2011). „Forgetting Nothing, Forgetting No One: Boris Chichibabin, Viktor Nekipelov, and the Deportation of the Crimean Tatars”. The Modern Language Review 106 (4). DOI:10.5699/modelangrevi.106.4.1091. JSTOR 10.5699/modelangrevi.106.4.1091. 
Fisher, Alan W. (1987). „Emigration of Muslims from the Russian Empire in the Years After the Crimean War”. Jahrbücher für Geschichte Osteuropas 35 (3). JSTOR 41047947. 
Potichnyj, Peter J. (1975). „The Struggle of the Crimean Tatars”. Canadian Slavonic Papers 17 (2-3). DOI:10.1080/00085006.1975.11091411. JSTOR 40866872. 
Rosefielde, Steven (1997). „Documented homicides and excess deaths: New insights into the scale of killing in the USSR during the 1930s”. Communist and Post-Communist Studies 30 (3). DOI:10.1016/S0967-067X(97)00011-1. 
Statiev, Alexandar (2010). „Soviet ethnic deportations: intent versus outcome”. Journal of Genocide Research 11 (2-3). DOI:10.1080/14623520903118961. 
Uehling, Greta (2002). „Sitting on Suitcases: Ambivalence and Ambiguity in the Migration Intentions of Crimean Tatar Women”. Journal of Refugee Studies 15 (4). DOI:10.1093/jrs/15.4.388. 
Vardys, V. Stanley (1971). „The Case of the Crimean Tartars”. The Russian Review 30 (2). DOI:10.2307/127890. JSTOR 127890. 
Williams, Brian Glyn (2002). „Hidden ethnocide in the Soviet Muslim borderlands: The ethnic cleansing of the Crimean Tatars”. Journal of Genocide Research 4 (3). DOI:10.1080/14623520220151952. 
Williams, Brian Glyn (2002). „The Hidden Ethnic Cleansing of Muslims in the Soviet Union: The Exile and Repatriation of the Crimean Tatars”. Journal of Contemporary History 37 (3). JSTOR 3180785. 
Zeghidour, Sliman (2014). „Le désert des Tatars”. Association Médium. DOI:10.3917/mediu.040.0083.  (fr)

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Deportacija_Krimskih_Tatara&oldid=41750037