Deportacija Kalmika 1943.
Deportacija Kalmika odnosi se na etničko čišćenje te nacije sa obala kaspijskog jezera u decembru 1943. koje je naredio sovjetski poglavar Josif Staljin kao oblik kolektivne kazne zbog navodne suradnje pojedinaca sa nacistima tijekom drugog svjetskog rata. Kalmici su jedina autothona mongolska nacija i pripadnici tibetanskog budizma u Europi. Početkom 17. stoljeća, emigirali su iz zapadne Mongolije prema obalama kaspijskog jezera.[1] 28.12. 1943., u 6:00 ujutro, po tri oficira NKVD-a su istodobno ulazila u svaku kuću Kalmika i pročitali izjavu Vrhovnog Sovjeta, prema kojoj se svi Kalmici moraju premjestiti u Sibir jer su "izdajnici", dok se Kalmička Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika ukida. Ovu operaciju je izvršio general Ivan Serov, zamjenik Lavrentija Berije.[2]
Kalmici su optuženi da su se pridružili nacističkim jedinicama kako bi se borili protiv Crvene armije i predavali stoku iz kolhoza njemačkoj strani. Ideju o deportaciji cijelokupne nacije Kalmika iznio je Berija, koji je nekoliko puta Staljinu govorio o "nepouzdanosti" te nacije. Kada su se tog jutra probudili, Kalmici su vidjeli da su im domovi okruženi mitraljezima, te da imaju 12 sati da pokupe sve svoje stvari.[3] Svaki stanovnik je smatran uhićenim, te ukrcan na kamione, bez obzira radilo se se bebama, ženama ili starcima. Kamioni su ih potom odveli do obližnje željezničke stanice. Tamo su ukrcani u vagone i odvezeni na dugačak put na istok (Altaj, Krasnojarski kraj, Omsk, Novosibirsk)[4] Upute za raseljavanje su bile sljedeće:
- kalmičke žene, udane sa osobe druge nacionalnosti, su izuzete od deportacije
- ruske žene, udane za Kalmike, su podložne deportaciji
- odsutni članovi obitelji (poslovno putovanje, izlet, itd.) se moraju registrirati te su podložni deportaciji kada se pronađu[5]
Određeno je da jedna operativac NKVD-a i dva vojnika NKVD-a moraju istodobno premjestiti tri obitelji. Prema uputama, svakoj obitelji je bilo dozvoljeno ponijeti hrane i poljoprivrednog alata, do 100 kg po članu obitelji, ali ne više od 500 kg po jednoj obitelji. Ponesena imovina 3-4 obitelji je išla na jednom kamionu, kao i žene sa djecom. Svaka kolona je morala prevoziti najmanje 2.000 osoba.[6] Sveukupno je 10.000 vojnika poslano u Kalmikiju da deportira oko 93.000 Kalmika.[7] Prema podacima jedne od četiri regije gdje su Kalmici premješteni - Altajski kraj - 290 od 478 osoba je umrlo tijekom putovanja od tuberkoloze, uple i distrofije.[8] Prema procjenama, i do 1/3 cjelokupne nacije Kalmika je umrlo tijekom prisilnog raseljavanja te zime.[9] Nakon destaljinizacije, Kalmicima je dozvoljeno vratiti se u svoju domovinu 1956.
Poveznice uredi
Izvori uredi
- ↑ Richardson (2010), str. 441
- ↑ Bugai (1996), str. 57
- ↑ Bugai (1996), str. 58
- ↑ Bugai (1996), str. 59
- ↑ Bugai (1996), str. 60
- ↑ Bugai (1996), str. 61
- ↑ Bugai (1996), str. 63
- ↑ Bugai (1996), str. 64
- ↑ Chetyrova (2011), str. 17
Literatura uredi
- Bugai, Nikolaj Feodorovič (1996). The Deportation of Peoples in: The Soviet Union. Commack, New York: Nova Publishers. ISBN 9781560723714.
- Chetyrova, Lyubov B. (2011). „The Idea of Labor Among Deported Kalmyks: Kalmyk Resilience Through Celebration in the Gulag”. Mongolian Studies 33 (1). JSTOR 43194557.
- Richardson, Curtis (2010). „Stalinist terror and the Kalmyks' national revival: A cultural and historical perspective”. Journal of Genocide Research 4 (3). DOI:10.1080/14623520220152005.