David Sinčić
David (Mojsije, Isarije) Sinčić (Šibenik, 23. svibnja 1911. - Zagreb, 6. svibnja 1949.) je bio veliki župan NDH i ustaški stožernik.
Životopis uredi
Gimnaziju završio u Šibeniku a studij medicine započinje (tri semestra) u Zagrebu. Prekinuvši medicinu, studira i završava 1935. pravo u Beogradu. Ulazi u krug sveučilištaraca bliskih HSS-u; izabran je za predsjednika beogradske i zemunske sekcije HSS-a. Po povratku u Šibenik odbornik je u gradskoj organizaciji HSS-a. Nakon talijanske okupacije (1941.) uhićen i pušten pod uvjetom da napusti Šibenik.
U Zagreb dolazi u lipnju 1941., gdje je uz pomoć Andrije Artukovića primljen u državnu službu novouspostavljene NDH; podžupan je Velike župe Bribir i Sidraga sa sjedištem u Kninu, a od kraja listopada i veliki župan iste župe. Istodobno je postao i ustaški stožernik u istoj župi. U ožujku 1942. postavljen je i za zamjenika općeg upravnog povjerenika kod Zapovjedništva talijanske II. armate. Ustaški časnik David Sinčić, zamenik Velikog župana Bribira i Sidrage, u svom izveštaju iz kraja juna 1942. godine:
Jaz između četnika i komunista je neopisiv. Ovaj jaz je zapravo jaz između Srba samih, koji se u međusobnoj borbi uništavaju. Mi ovu borbu trebamo podržavati i ne dozvoliti približavanje jednih drugima, već podvojenosti podržavati i četnike upotrijebiti protiv komunista kojih, osim vođa, većina je pravoslavaca. Uništiti skupa s četnicima partizane - znači uništiti pomoću istih Srba - njihovu većinu. Izazvati podjelu, podržavati međusobno uništavanje za nas predstavlja političku korist.[1]
U srpnju 1942. preuzeo je dužnost stožernika ustaškog stožera Lika i Gacka sa sjedištem u Gospiću. U proljeće 1942. Sinčić je bio glavni pregovarač s četničkim vođama oko njihove lojalnosti i priznanja NDH. U veljači 1943. imenovan je povjerenikom vlade NDH kod II. armate sa sjedištem na Sušaku, gdje ostaje do kapitulacije Italije kada je 9.IX. uhićen. Zapovjednik II. armate general Mario Robotti ga je kanio voditi u Rim.
Prebačen je, zajedno s obitelji, u Mali Lošinj, radi transporta u Italiju, ali uspijeva pobjeći brodicom. Ostavši u dobrim odnosima s HSS-om, održavao je i veze između dijela ustaških prvaka (sklonih sporazumu s HSS-om) i pojedinih predstavnika HSS-a. Intenzivni su njegovi konatakti s Augustom Košutićem, s pojedinim članovima HSS-a u Rimu; veza je s Ivanom Meštrovićem. Sudjeluje u pripremama puča Lorković-Vokić, te je nakon njegova "otkrivanja" uhićen i zlostavljan. Krajem 1944. zatočen je u Lepoglavi, odakle ga spašava i prevozi privatnim autom u Zagreb njegova supruga Eleonora Sinčić u travnju 1945. Nije se povlačio iz Zagreba.
Divizijski vojni sud u Zagrebu osudio ga je 1948. na smrt. Ne zna se gdje je pokopan.
Literatura uredi
- prof.dr Hrvoje Matković: Između Mačeka i Pavelića - Politički portret Davida Sinčića, Naklada Pavičić, Zagreb, 2010.[2]
Izvori uredi
- ↑ Navedeno prema: V. Đurić, Vojvoda Đujić, str. 98-99
- ↑ Gojko Borić: David Sinčić svijetli lik u mraku Pavelićeve države, predstavljanje knjige prof.dr Matkovića, Hrvatski list, br.327, 30. prosinca 2010.