Danak u krvi
Danak u krvi (turski: devşirme, rumunjski: tribut de sânge, makedonski: Данок во крв, bugarski: кръвен данък, grčki: παιδομάζωμα [paidomázoma]) je praksa za odvođenje djece iz kršćanskih obitelji koje su vršili janjičari kao vid redovnog oporezivanja u Otomanskom carstvu od 14. st. do 17. st. i njihovog prevođenja na islam.[1]
Historija uredi
Tu praksu prvi je uveo prvi otomanski sultan Murat I. oko 1365, jer je njegovom brzorastućem carstvu stalno nedostajalo novih vojnika, a trebali su mu lojalni vlastiti vojnici kako bi mogao parirati rastućoj snazi otomanske aristokracije, koja je ugrožavala i njegov položaj[2][3]
Otomansko carstvo je već prije imalo praksu uzimanja izabranih poraženih vojnika u vlastite redove. Danak u krvi - devširme je bio nov institut, u skladu sa tadašnjim ranofeudalnim pravom, feudalcu se moralo platiti bilo materijalnim dobrima ili služenjem, - tako da je devširme bio porez u naturi. Devširme je trebao osigurati dovoljan dotok novih sposobnih lojalnih vojnika i carskih službenika, ali i to da se iz tog ne stvori nasljedna aristokracija koja bi mogla ugroziti položaj sultana i dvorske aristokracije, pa su samo nemuslimanska djeca mogla biti "prikupljana". Židovi nisu nikad bili obuhvaćeni tim porezom, kao ni Armenci ispočetka.
Formalno ta djeca su bila robovi, bez prava na slobodan izbor, no vremenom se čitav sistem toliko izmjenio da je postao potpuna suprotnost. Zapravo postajali bi slobodni nakon završetka vojne službe, tad su se mogli i oženiti muslimankama, pa bi na taj način njihovi potomci izbjegli njihovu sudbinu.[2]
Prikupljanje danka uredi
Danak se ubirao gotovo pravilno svake četvrte pete godine po netom osvojenim kršćanskim zemljama, i to po ruralnim djelovima (da se carstvo ne kompromitira po velikim gradovima), gdje su odabirani zdravi dječaci u dobi od osam do deset godina (ponekad i puno stariji čak do dvadeset godina) i nasilno odvođeni od svojih obitelji. Danak je skupljao viši janjičarski oficir sa sejmenima[4], a prikupljenu djecu bi nakon toga podijelili u dvije grupe. Oni koji su imali odlične psihofizičke sposobnosti slani su u sultanov saraj, dok su ostala djeca razdjeljena po turskim familijama po Anadoliji i Rumeliji da se priviknu na muslimanski način života i prihvate islam. To je trajalo tri do sedam godina.
Nakon odvođenja među njima je provođena selekcija, gdje će biti dalje upućeni; u sultanov saraj, pisarnicu (kalemiyye), medresu (ilmiyye) ili među vojnike. Oni koji su izabrani da budu vojnici najčešće su slani u janjičare, ali i u druge jedinice.[5] Najintelegentniji su slani u Enderun [5](nešto poput fakulteta u sultanovu Topkapi Saraju), nakon kojeg su mogli računati na najviše položaje u otomanskom društvu, - poput položaja Velikog vezira (koji je bio poput današnjeg premjerskog), oni su stalno bili sa sultanom i pratiili ga na putu i vojnim pohodima. Oni koji su izabrani za pisarnicu također su mogli računati na visoke položaje u otomanskoj administraciji, dječaci birani za vjerske poslove školovani su u carskoj instituciji ilmiyye, kao svi vjerski lideri, a nakon toga su slani po provinciji ili su ostali na poslu u Carigradu.
Danak je bio u suprotnosti sa šerijatom, pa su u početku mnogi otomanski vjerski lideri bili protiv tog poreza. Dječaci su nakon prvog dijela obuke dobivali su ime adžami oglan (turski: acemi oğlan što bi u prijevodu značilo kadeti / pitomci.
Školovanje i služba nakon toga uredi
Školovani su ovisno o selekciji, na Enderunu, u sultanovoj pisarnici (kalemiyye), medresi (ilmiyye) ili po kasarnama za vojnike. Obuka im je trajala cijeli dan, od njih se tražilo strogo pridržavanje redu i disciplini, i bila je za ono vrijeme izuzetno teška. Morali su gimnasticirati, učiti brojne jezike; turski, perzijski i arapski, arapsku kaligrafiju, književnost, matematiku, islamsku teologiju i šerijatsko pravo. Nakon što bi napunili dvadeset godina, bili bi raspoređeni ovisno o onom za što su odabrani, većina ih je završavala u janjičarima, što se smatralo među njima kao "oslobođenje", jer nakon toga više nikome nisu mogli biti prodavani ni poklanjeni - postali su sultanove osobne sluge, a on njihov gazda i hranioc.
Većina pitomaca nije ostajala na sultanovu saraju. Neki od njih su dobili zemlju i postali spahije, i postali dio otomanskih konjaničkih snaga (Kapıkulu Süvari). Oni koji su odabrani da ostanu na dvoru imali su izgledniju priliku napredovati u karijeri. Mogli su biti postavljeni za sandžak begove (upravitelje manjih otomanskih admistrativnih jedinica zvanih sandžaci), beglerbegove (upravitelje provincija), a najbolji među njima za vezire i Velike vezire. Od sredine 15. st. do sredine 17. st. praktički svi Veliki veziri Otomanskog carstva prošli su kroz sistem devširme. Sve do sultana Mehmed II. (1429. - 1481.) uticaj otomanske aristokracije na carski dvor bio je značajan, ali nakon njega praktički sav uticaj i svu moć preuzela je nova vladajuća klasa regrutirana od pitomaca sakupljanih porezom devširme.[6]
Kraj poreza devširme uredi
Ovaj sistem ubiranja danka počeo se urušavati u 16. st., nakon što je sultan Sulejman II Veličanstveni dozvolio janjičarima da se mogu ženiti.[7] Sistem se još više uzdrmao kad je Selim II. (1524 - 1574.) dozvolio da i janjičarska djeca mogu postati janjičari[7], tako da je od 1568 devširme je vršen vrlo rijetko. A kad je sultan Murat III. (1574-1595) dozvolio da se i muslimani primaju u janjičare[7], - devširme je postao praktički besmislen, jer je za lukrativne položaje bilo dosta kandidata među muslimanskom djecom. Tako da je sultan Mehmed IV. i formalno ukinuo devširme 1649. Pokušaj da se ponovno vrati devširme 1703 nije uspio radi otpora janjičara turskog porijekla, koji su htjeli stečene pozicije zadržati za sebe i svoje potomke.
Od 15. do 17. st. odvedeno je 200.000 do 300.000 dječaka u ime danka u krvi.
Kršćani, muslimani i devširme uredi
Kršćanima je deviširme - teško padao, jer su tako zauvjek gubili svaki kontakt i nadu da će svoje dijete ikada više vidjeti, a i zbog toga jer su znali da će njihovo dijete potpuno izgubiti identitet. Postoji jedna priča da je Mehmed-pašu Sokolovića njegova majka prepoznala po madežu na licu, kad je nakon trideset godina ponovno došao u rodni kraj oko 1552. on je navodno nije prepoznao. Zbog tog su ako su znali da se prikuplja deviširme - krili djecu, a neki su išli toliko daleko da su vlastitu djecu sakatili.
S druge strane muslimanske familije postupale su potpuno suprotno, čak su ilegalno nastojale da se njihovo dijete uzme, jer je to značio - visoki položaj i standard i čast.
Povezano uredi
Izvori uredi
- ↑ Cyril Glassé: The New Encyclopedia of Islam (Rowman & Littlefield, 2008), str.129.(en)
- ↑ 2,0 2,1 Patrick Kinross: The Ottoman Centuries: The Rise and Fall of the Turkish Empire London: Perennial. ISBN 978-0-688-08093-8, str. 48–52(en)
- ↑ Shaw, Stanford; Ezel Kural Shaw (1976). History of the Ottoman Empire and Modern Turkey, Volume I. Cambridge: Cambridge University Press. str. 27. ISBN 0521212804.(en)
- ↑ Tore Kjeilen: Devsirme (Elite army in the Ottoman Empire, na portalu LookLex / Encyclopaedia Arhivirano 2010-02-05 na Wayback Machine-u(en)
- ↑ 5,0 5,1 Shaw and Shaw: History of the Ottoman Empire, str. 112-129. (en)
- ↑ Zürcher, Erik (1999). Arming the State. United States of America: LB Tauris and Co Ltd. str. 5. ISBN 186064404X.(en)
- ↑ 7,0 7,1 7,2 Skripta za studente: OSMANSKO CARSTVO, Temeljni pojmovi i državno uređenje