Wikipedija

Branko Lustig

Branko Lustig (Osijek, 9. 6. 1932 – Zagreb, 14. 11. 2019) bio je jugoslavenski i hrvatski producent, dobitnik dva Oskara, dvije BAFTA-e, dva Zlatna globusa, dva Emmija i brojnih drugih nagrada. 2008. godine pridružio se na poziv osnivačice Nataše Popović prvom Festivali židovskog filma u regiji kao počasni predsjednik. Od 2008. godine obnašao je dužnost počasnog predsjednika. Festival je 2013. godine primijenio ime u Festival tolerancije -JFF Zagreb.

Branko Lustig
Biografske informacije
Rođenje(1932-06-09)9. 6. 1932.
Osijek, Kraljevina Jugoslavija
Smrt14. 11. 2019. (dob: 87)
Zagreb, Hrvatska
NacionalnostHrvat
DržavljanstvoHrvatska
SupružnikMirjana Lustig
RoditeljiMirko Lustig
Vilma (Gutter) Lustig
DjecaSara Lustig
Profesionalne informacije
Javna funkcijapočasni predsjednik Festivala tolerancije u Zagrebu
Zanimanjeproducent i glumac
Opus
Djelatni period1955-2009
Žanrovidrama, akcija
Znamenita djela
Inspiracija
Od
Na

Biografija uredi

Podrijetlo, djetinjstvo i zatočeništvo tokom Drugog svjetskog rata uredi

Branko Lustig je rođen 9. 6. 1932. u Osijeku u židovskoj porodici Mirka i Vilme Lustig.[1] Otac mu je bio natkonobar u osječkoj kavani "Central", a majka kućanica. Branko je sa svojom porodicom živio u blizini nekadašnjeg kina Urania, na osječkom korzu. Brankov djed Emanuel Gutter[2] imao je bravarsku zadrugu i održavao je cijeli pogon, kao i brod pivovare Šeper, pa je Branko često plovio na njemu duž Drave do Apatina i natrag. Brankovi baka i djed su bili vrlo pobožni, za razliku od njegovih roditelja, te je s njima išao u gradsku sinagogu. U Osijeku je prije Drugog svjetskog rata pohađao židovsku školu. Njegovi roditelji su se kretali u židovskom krugu i tako Branko nije imao nikakav doticaj s vanjskim svijetom, niti je osjećao psihozu protiv Židova. Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske Lustigovi su preko noći napustili Osijek. Putovali su cijelu noć brodom do Preloga u Međimurju, odakle su ih konjima prebacili do kuće Brankova strica Julija i bake Gizele Lustig u Čakovcu. Čakovec je u vrijeme Drugog svjetskog rata bio pod mađarskom upravom. Lustigovi su mislili da su tamo sigurniji, da Mađari neće dirati Židove. Tako je doista i bilo sve do 1944. Brankov otac je pobjegao iz Mađarske kamo su ga odveli u radnu službu, pa su Mađari sredinom 1943. kao taoce u logor odveli Branka i njegovu majku. Kad je to doznao, Mirko Lustig se vratio se u Čakovec, no Branko je s majkom već bio deportiran u koncentracijski logor Auschwitz. Odmah po dolasku Branko je bio odvojen od majke. Kad su ih iskrcali iz vagona, do Vilme Lustig je dotrčao jedan zatvorenik i samo joj uspio reći da kaže da je Branku 16 godina. Tako je i postupila. Da to nije rekla, Branko bi skončao kao i njegova baka, u plinskoj komori, jer su se nacisti rješavali djece koja im nisu mogla biti od koristi. Majku je uspio vidjeti još samo jednom, ošišanu i nagu kako trči preko dvorišta. Nju su zatim odveli na rad u tvornicu oružja u Essen, a Branka u rudnik ugljena. Branko je sve vrijeme boravka u zatočeništvu mislio da su mu majku ubili.[3] Kada ga je jedan oficir SS-a u logoru stao tući s vjerojatnom namjerom da ga ubije, Branko je, kako sam kaže, "počeo plakati na hrvatskom i zazivati majku".[4][5] Ruka se zaustavila i taj SS-ovac ga je pitao odakle je i čiji je. Kada je saznao da je dječak s utetoviranim brojem A 3317 sin Mirka Lustiga, SS-ovac koji je bio folksdojčer iz osječkog naselja Retfala, sjetio se kako je njegovom ocu Mirko Lustig davao piće na veresiju.[4] Branko je kasnije premješten u radni logor Mittelbau-Dora u središnjoj Njemačkoj, gdje je radio u tvornici raketa V1 i V2, sagrađenoj pod brdom. U februaru 1945. prebacili su ga sa ostalim logorašima u logor Bergen-Belsen u kojem je, 25 metara od njegove barake, mjesec dana kasnije umrla Ana Frank. U Bergen-Belsenu je dobio tifus, uši je mogao u slojevima bacati sa sebe, noga mu je bila ozlijeđena (noga mu se smrznula u vagonu nakon velikog marša do Bergen-Belsena na koji su logoraše natjerali nacisti kad su čuli da dolaze Sovjeti), a spao je i na samo 30 kg. Kad je vidio Engleze u logoru i čuo škotske gajde, Branko je mislio da je umro i da mu anđeli sviraju na nebu. Spasio ga je jedan zarobljenik, vojnik Jugoslavenske kraljevske vojske, koji ga je izvukao van, oprao od ušiju i zatvorio u svoju baraku gdje je ostao nekoliko dana. Kad mu je splasnula temperatura i kad je došao sebi, Branko je tom vojniku ispričao svoju priču. On ga je slušao i u jednom je trenutku shvatio da mu je istu priču nedavno ispričala i jedna žena. Od njega je Branko doznao da mu je majka živa. Sa majkom su ga spojila dvojica Židova koji su pomagali Eng­lezima. Njima je sve ispričao pa su ga najprije odvezli u svoj štab, a odande su veoma mnogo telefonirali i na kraju Branka odvezli mami koja je pala u nesvjest kada je čula da joj je sin živ. Sljedeća četiri mjeseca majka je Branka vodila po bolnicama da mu izliječe nogu. Branko se sa majkom vratio u Čakovec jer nisu znali što je s ocem.[4] Nažalost, Mirko Lustig je strijeljan 15. 3. 1945. iz čiste obijesti nepoznatog zločinca.[3] Brankov djed Emanuel je ubijen u koncentracijskom logoru Jasenovac, a baka Sidonija i tetka Ela su zadnjim transportom osječkih Židova deportirani u Auschwitzu gdje su ubijeni u plinskoj komori odmah po dolasku.[2] Sa očeve strane porodice, Branko je tokom Holokausta izgubio strica Julija i baku Gizelu.[6][7]

Život nakon rata i školovanje uredi

U Čakovcu se Vilma Lustig zaposlila, a Branko je pohađao i završavao pučku školu. Nakon završetka škole Branko se uputio u Zagreb gdje je neko vrijeme živio u internatu na Gornjem gradu. Kada je upisao tehničku školu, kemijski smjer, smjestio se najprije u internat u Klaićevoj ulici, a zatim na Sel­skoj cesti. Nakon nekog vremena i Vilma Lustig se pridružila Branku u Zagrebu. Godinama je radila u NAMA-i, i živjela sa Brankom u Jagićevoj ulici. Branko je kao udarnik, tokom školovanja, sudjelovao u Omladinskim radnim akcijama FNR Jugoslavije. Jedna od takvih akcija je bila i gradnja Autoputa Bratstva i jedinstva. U srednjoj školi je bio član Kulturno-umjetničkog društva Joža Vlahović. U školi su ga na­­go­­varali da upiše Akademiju dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, te je 1951. otišao na prijamni ispit u Bogovićevu ulicu. Od 400 kandidata, ispit je prošlo samo 11, uključujući Branka. No, na Akademiju ga nisu htjeli primiti jer nije završio gimnaziju. Nabrzinu je morao učiti grčki, latinski i sve ostale gimnazijske predmete da bi dobio gimnazijsku svjedodžbu i na kraju uspio upisati prvu godinu glumačke akademije. Prve tri godine studija uzdržavao se recitirajući, a često je najavljivao glumce prije početka filma u zagrebačkom kinu Balkan (danas Europa). Na četvrtoj godini ga je jedan od direktora Jadran filma pitao da li govori mađarski i njemački i bi li želio raditi na jednom filmu koji se radio u koprodukciji s Mađarima. Film se zvao Često mislim na Pirošku, i Branko je te 1955. bio prevoditelj na snimanju.[3]

Karijera uredi

1955. godine, Branko je upoznao znamenitog jugoslavenskog redatelja Branka Bauera. Sa Bauerom je radio, kao vođa snimanja, na filmu Ne okreći se, sine. 1958. na filmu surađivao je s italijanskim redateljem Giuseppeom De Santisom na filmu Cesta duga godinu dana. Rad na američkom filmskom mjuziklu Guslač na krovu, 1971. godine, dogodio se sasvim slučajno. Branko je bio u Minhenu po sasvim drugom poslu, ali je slučajno čuo kako neki Amerikanci traže određenu lokaciju. Prišao im je i rekao da ima nešto za njih. Prije toga je nazvao Sulejmana Kapića, tadašnjeg direktora Jadran filma, i pitao ga bi li platio avionske karte i osigurao im smještaj u zagrebačkoj Esplanadi. I tako ih je Branko na kraju odveo u Lekenik, gdje je u potpunosti snimljen Guslač na krovu. Branko je u najavnoj špici spomenut kao menadžer za lokacije.[3] Kao menadžer za lokacije radio je i na filmu Sofijin izbor iz 1982. godine. Nakon toga radio je na miniserijama Vjetrovi rata (1983) i Rat i sjećanja (1988).[8] Dio serije se snimao u Brankovom rodnom Osijeku; barokna Tvrđa bila je izvrsna kulisa češkog Theresienstadta, mjesta gdje se nalazio nacistički logor, u kojem se zbiva dio priče Rat i sjećanja.[2] U Jadran filmu je proveo pune 32 godine.[9] Stevenu Spielbergu se odlučio javiti potkraj 1980-ih, za vrijeme drugog boravka u Americi. Došao je u njegov ured, predstavio se, ali je uspio doći samo do njegove sekretarice Kathleen Kennedy, koja mu je rekla da ostavi svoj broj telefona pa će mu se javiti ako ga budu trebali. Branko je Spielberga upoznao 1992. dok je radio na filmu Intruders, nakon što je dobio telefonski poziv za sastankom. Na kraju tog sastanka Spielberg je poljubio logoraški broj na Brankovoj ruci i rekao mu da će biti njegov producent. Sutradan je već imao svoju kancelariju, ugovor, i počeo je raditi kao producent na filmu Schindlerova lista sa kojim je osvojio Oskara. Branko je za svog boravka u Americi davao prilike tj. preporučio mnoge ljude sa prostora bivše Jugoslavije, počevši od Nenada Pečura (scenograf), Sergija Mimice (redatelj i producent), Gorana Višnjića, Nade Pin­ter (scenaristica), Dragana Josi­povića (producent), Mikija Stanišića (producent), Ive Huš­njaka (scenograf) i dr. Svi oni su zahvaljujući Branku započeli karijere u Hollywoodu. Branko je 1997. bio producent na filmu Mirotvorac sa Georgeom Clooneyem u glavnoj ulozi. Sa Clooneyem je u svađi od završetka snimanja filma, za kojeg kaže da je na setu bio lijen, nije znao tekst, te da je unatoč Brankovoj zabrani za vrijeme snimanja igrao košarku, što je i uzrokovalo svađu. 2000. godine Branko je bio producent na još jednom hollywoodskom megahitu, Gladijator, koji je režirao Ridley Scott. Sa Gladijatorom je osvojio svoj drugi Oskar, a suradnja sa Scottom je trajala punih osam godina. Ta suradnja je uključivala filmove kao što su Hannibal iz 2001, Pad crnog jastreba iz 2001, Kraljevstvo nebesko iz 2005, Dobra godina iz 2006. i Američki gangster iz 2007. godine. Branko se sa Scottom posvađao na setu Američkog gangstera usljed odabira lokacija i troškova snimanja, a koje Branko nije odobravao. 2009. godine, u intervjuu za magazin Gloria, ustvrdio je da je sa Scottom bio jako blizak i da mu je žao što više neće biti prilike da se pomire, jer je "za neke stvari život ipak prekratak".[3] Kao član Akademijine komisije za kandidaturu filmova za nagradu Oscar, Branko sudjeluje u njezinu radu i izboru nominiranih filmova.[10] Godine 2008, suosnovao je nezavisnu produkcijsku tvrtku Six Point Films u Los Angelesu.[11] 2009. godine obznanio je odluku da se više neće baviti produkcijom, dodavši kako je vrijeme za neke nove projekte i da se namjerava ozbiljno posvetiti Festivalu tolerancije koji je osnovao u Zagrebu.[12] Počasni je član Hrvatskog društva filmskih djelatnika (HDFD).[13]

Privatni život i rad u Hrvatskoj uredi

Branko je svoju suprugu Mirjanu Lustig dugo poznavao prije nego što su 1970. postali par, jer je prijateljevao s njezinim bratom. Spojili su se u zrelim godinama: Branko je imao 38, a Mirjana 32 godine. Vjenčali su se 1970. godine. Iz tog braka dobili su kćer Saru Lustig, diplomiranu pravnicu. 1988. svi su se preselili u Ameriku.[3] Branko i Mirjana su se vratili u Zagreb zastalno 8. 5. 2013. godine (Dan oslobođenja Zagreba), nakon 25 godina provedenih u Americi. Prema osobnom priznanju Branko za sebe kaže da nije cionist i da uglavnom nije povezan sa Izraelom iako tamo ima rodbine. Nije religiozan, no na obljetnicu pogubljena svojeg oca Mirka ode u crkvu i sluša molitve.[14] U Boga ne vjeruje jer kako sam kaže: "U logorima su ljudi u kolonama išli u smrt, u plinske komore, u miru su išli jer su vjerovali da će ih 'On' spasiti, vjerovali su u to i kada je plin već smrdio, do zadnjega časa. Ali nitko ih nije spasio. Kako onda mogu vjerovati u Boga?"[15]

2. 5. 2011. godine, Branko je pristupio obredu Bar micva ispred barake broj 24a u nekadašnjem koncentracijskom logoru Auschwitzu s oko 10.000 sudionika Marša živih, od kojih su gotovo svi bili tinejdžeri (u velikoj većini srednjoškolci) koji su nosili zastave iz više od 50 zemalja. Bar micvu (u prijevodu: sin dužnosti) propustio je jer se kao trinaestogodišnjak nalazio upravo u baraci 24a.[14][16][17] Ceremoniji su isto tako prisustvovali Mirjana i Sara Lustig.[14]

Branko je 2015. godine bio osobni izaslanik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović na komemoraciji u povodu 70. obljetnice proboja logoraša iz koncentracijskog logora Jasenovac.[18] Dok je Branko dolazio do podija, odakle je govorio, dio okupljenih građana je negodovao i vikao "Živio Zoran Milanović!". No, ipak, u trenutku kada je rekao kako je govorio kao logoraš iz Auschwitza i kako nitko ne može reći da ustaša nije bilo i da su klali sve što su stigli, prolomio se pljesak.[19]

2012. godine, Branko je organizirao turneju po hrvatskim gradovima gdje je poučavao učenike Osnovnih škola o Holokaustu.[20] U sklopu te turneje je prikazivan film Posljednji let Petra Ginza, o nadarenom židovskom dječaku koji je sa 16 godina skončao u Auschwitzu.[21] 26. 9. film je bio prikazan u Kazalištu lutaka Zadar kao jednodnevni obrazovni program za učenike koji je Grad Zadar organizirao u suradnji s Festivalom tolerancije iz Zagreba. Tom prilikom Branko je izjavio pred učenicima da ne vjeruje u Boga jer ne može zamisliti da bi Bog dopustio užase poput Auschwitza ili pokolja u Srebrenici. Zbog primjedbe jedne učenice da ju je film uvrijedio, Branko je rekao da će odustati od njegovog daljnjeg prikazivanja. U filmu je, naime, prikazana kršćanska crkva te je njezina ljepota stavljena u kontrast sa zločinima koje su činili kršćani. Učenica je zamjerila što se u filmu govori protiv kršćanstva, na što je Branko uzvratio da je i on primijetio da to nije uredu.[15] Odmah potom, pojedini roditelji učenika prosvjedovali su zbog navodnog vrijeđanja kršćanstva, iako je sam film za prikazivanje i edukaciju učenika odobrio UN, a neobvezujuću preporuku za film je dalo i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Hrvatske, temeljem mišljenja Agencije za odgoj i obrazovanje.[15][20][21] 28. 9. film je trebao biti prikazan u OŠ "Franjo Tuđman" u Kninu, no od najavljenih od 350 učenika došlo ih je tek troje i par učitelja koji su odmah i otišli. Za očiti bojkot Branko je optužio roditelje i nastavnike.[22] Duboko povrijeđen je napustio Knin, poručivši da je ovo sada već četvrta godina da hoda po Hrvatskoj i uči djecu što je Holokaust, i da mu se ovo prvi puta dogodilo.[20] 29. 9. je izjavio da u svim kontinentalnim gradovima Hrvatske koje je do tada posjetio s filmom, i pričao o Holokaustu, nije bilo problema, već da su problemi počeli kada je došao "dolje" (Dalmacija, op.).[21] Također je dodao da su za ovaj slučaj čuli mnogi ljudi diljem svijeta, te da da mu je pisao i sam Spielberg, pozivajući ga da se vrati u Los Angeles.[23] Bojkot je bio u neizravnoj organizaciji ravnatelja dviju kninskih osnovnih škola. Naime, ravnatelji tih škola nisu ništa izrijekom zabranili, nego su samo rekli da škola neće organizirati posjet filmu, nego da se može ići individualno, iako se projekcija održava u vrijeme nastave. Dodatnu težinu svemu dala je izjava kninske gradonačelnice Josipe Rimac, koja je kazala da ona nije nadležna za školstvo, ali da "kao gradonačelnica i katolkinja ne podržava prikazivanje nečega što govori protiv katoličke vjere, pogotovu u školi u kojoj su većinski katolička djeca".[20] Glavna zamjerka roditelja upućena Branku je bila što je održao "politički govor", umjesto da je učenicima samo pustio film.[24] Analitičar Davor Gjenero je stao u obranu Branka izjavivši: "Reakcija roditelja je neozbiljna, neodgovorna i nepromišljena. Lustig je upotrijebio vrlo snažnu parabolu opisujući vrlo bolnu i stravičnu povijesnu epizodu. To nije moguće tumačiti kao atentat na nečije vjerske osjećaje." Isto je učinio i povjesničar Ivo Goldstein koji je izjavio: "Lustigovu izjavu treba shvatiti kao logično pitanje čovjeka koji je kao nevino dijete mjesecima gledao smrti u oči."[1]

2014. ponovno je posjetio Auschwitz i sudjelovao u Maršu živih, no ovaj put uz njega je bio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.[25] Iste godine je sa Bandićem odao počast žrtvama genocida u Srebrenici, odakle su poručili da se trebaju podsjetiti mladi ljudi da se ovakav zločin nikad ne ponovi.[26] U proljeće 2015. prvi je potpisao peticiju "Stop političkim hapšenjima" u znak potpore gradonačelniku Bandiću, te je tom prigodom Bandićevo hapšenje usporedio sa Auschwitzem i onim što se tokom Holokausta dogodilo njemu uz poruku da to manje ili više "miriši na ona vremena".[27] Nakon upućenih kritika, Branko se ubrzo ispričao zbog usporedbe Holokausta i uhićenja Bandića.[28]

Počasti uredi

28. 4. 1994. predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman je Branku dodijelio Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom za zasluge u promicanju međunarodnog položaja i ugleda Republike Hrvatske.[29] Za Tuđmana Branko tvrdi da ne može biti loš čovjek koji plače nad sudbinom Židova prikazanom u filmu Schindlerova lista.[30] Te iste godine, Branko je svesrdno pomogao Stevenu Spielbergu da osnuje Zakladu Shoah na Sveučilištu Južne Kalifornije.[31] Cilj Zaklade je da od preživjelih i ostalih svjedoka Holokausta prikupi video svjedočanstva. U razdoblju od nekoliko godina Zaklada je prikupila gotovo 53.000 video svjedočanstava na 39 jezika, snimljenih u 62 zemlje, te je to danas najveći arhiv vizualne povijesti takve vrste na svijetu.[32]

U organizaciji Američko-židovskog odbora i Generalnog konzulata Hrvatske u Los Angelesu, 2007. je u sjedištu Metro-Goldwyn-Mayera u Hollywoodu bila održana večer posvećena Branku. Na svečanosti su se bili okupili predstavnici američke filmske industrije, Židovske zajednice u Americi, tadašnji predstavnici Hrvatske, na čelu s potpredsjednikom hrvatskog Sabora Lukom Bebićem i hrvatskim veleposlanikom u Americi Nevenom Juricom, kako bi odali priznanje jedinom filmskom djelatniku sa prostora bivše Jugoslavije koji je u svojoj karijeri osvojio dva Oskara.[33]

2008. godine, Sveučilište u Zagrebu je Branku dodijelilo počasni doktorat. To je prvi put u povijesti da je jedan filmski umjetnik dobio ovu prestižnu titulu, a drugi put uopće. Naime, prvi ju je zaslužio Vladimir Nazor i to davne 1946. godine. Na prijedlog dekana Akademije dramskih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu Branka Ivande, Senat Sveučilišta je na svojoj sjednici jednoglasno prihvatio odluku da se Branku dodijeli počasni doktorat, a sam Ivanda je rekao kako je Branko pristao i predavati na Akademiji, jer se već dugo planira vratiti u Hrvatsku, a i oduvijek je htio učiti studente.[34]

2010. godine Krešimir Bubalo, tadašnji gradonačelnik, Branku je uručio javno priznanje Grada Osijeka "Počasni Građanin Grada Osijeka". Branku je to priznanje dodijeljeno još 2004. godine, no zbog njegove spriječenosti nije mu bilo uručeno. Prigodom uručenja priznanja Branko je održao kratko predavanje u kojem je prisutnim učenicima govorio o svom iskustvu i preživljavanju u zloglasnim koncentracijskim logorima.[35]

2015. godine, Branko je u pratnji hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović donirao Yad Vashemu u Jeruzalemu osvojeni Oskar za film Schindlerova lista. Tom prigodom je izjavio da se "ne rastaje od Oskara, već ga ostavlja naciji (Židovski narod, op.) , za generacije koje dolaze".[36]

Festival tolerancije - Festival židovskog filma uredi

Branko je 2007. godine u Zagrebu osnovao Festival tolerancije tj. Festival židovskog filma (FŽF).[12] FŽF je jedinstveni filmski festival koji bogatim programom, koji uključuje filmske projekcije, glazbena događanja, tematske izložbe, diskusije te filmsku radionicu, angažirano vrši edukaciju o Holokaustu s posebnim naglaskom na nužnost osvještavanja i usvajanja tolerancije u svakodnevnom životu i sadašnjosti. Od osnutka do danas, FŽF je u skraćenim izdanjima prisutan u šest regionalnih gradova: Beču, Beogradu, Cetinju, Ljubljani, Sarajevu, a 2015. je održan i u njemačkom u Mannheimu.[37] Branko je bio počasni predsjednik FŽF-a.[38]

Filmografija uredi

Producent uredi

Glumac uredi

  • Mirotvorac (muškarac s pudlicom) (1997)
  • Schindlerova lista (vlasnik noćnog kluba) (1993)
  • Anno domini 1573 (1979)
  • Nikola Tesla (viši inspektor) (1977)
  • Seljacka buna 1573 (donosioc krune za pogubljenje) (1975)
  • S Karlom May u Orijentu (Onbaschi) (1963)
  • Kozara (u oči ranjeni Njemac) (1962)

Odlikovanja uredi

Reference uredi

  1. ↑ 1,0 1,1 Branko Lustig. Večernji list. Preuzeto 14. 9. 2015
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 Drago Hedl (10. 2. 2014). Lustig i Dencinger - različiti kao nebo i zemlja, u istom filmu. b92. Preuzeto 27. 9. 2015
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 Moj put od logora do Hollywooda. Gloria (25. 5. 2009). Preuzeto 14. 9. 2015
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 Branimir Profuk (7. 5. 2011). S Oscarovcem Lustigom na bar micvi u Auschwitzu: Mazel tov, Branko!. Jutarnji list. Preuzeto 15. 9. 2015
  5. ↑ Sandra Veljković (1. 2. 2014). Branka Lustiga u Auschwitzu je nadzirao susjed iz Osijeka. Večernji list. Preuzeto 15. 9. 2015
  6. ↑ (en) Gizela Lustig. Stranica svjedočanstva. Yad Vashem. Preuzeto 26. 9. 2015
  7. ↑ (en) Julio Lustig. Stranica svjedočanstva Jozef Lustig. Yad Vashem. Preuzeto 26. 9. 2015
  8. ↑ (en) Topaz Adizes (14. 4. 2013). ‘Branko: Return to Auschwitz’. New York Times. Preuzeto 26. 9. 2015
  9. ↑ Biografija: Branko Lustig. Essekeri. Preuzeto 25. 9. 2015
  10. ↑ Festival tolerancije: Tko je tko?. Festival tolerancije. Preuzeto 25. 9. 2015
  11. ↑ (en) Omer Shachnai (5. 1. 2011). Branko Lustig returns to Auschwitz. Y net news. Preuzeto 26. 9. 2015
  12. ↑ 12,0 12,1 Andrea Belin (15. 10. 2009). Dvostruki oskarovac Branko Lustig zauvijek napušta filmsku produkciju. Nacional. Preuzeto 25. 9. 2015
  13. ↑ Tatjana Pacek (13. 3. 2015). Branko Lustig počasni je član i bez potvrde o prebivalištu.... 24 Sata. Preuzeto 25. 9. 2015
  14. ↑ 14,0 14,1 14,2 Marijana Sever (19. 4. 2013). Branko Lustig: 'Vraćam se u Hrvatsku, vrijeme je...'. Jutarnji list. Preuzeto 25. 9. 2015
  15. ↑ 15,0 15,1 15,2 L. Kalmeta (26. 9. 2012). Branko Lustig zadarskim osnovnoškolcima: Da Bog postoji, ne bi bilo holokausta ni Jasenovca. Slobodna Dalmacija. Preuzeto 25. 9. 2015
  16. ↑ Lustig pristupa obredu bar micva u Auschwitzu. tportal.hr (24. 4. 2011). Preuzeto 25. 9. 2015
  17. ↑ (en) Tom Tugend (22. 4. 2011). Auschwitz bar mitzvah for 78-year-old Oscar-winner Branko Lustig. Jewish Telegraphic Agency. Preuzeto 25. 9. 2015
  18. ↑ Oskarovac nije odbio predsjednicu iako ima zdravstvenih problema: Lustig u Jasenovcu unatoč operativnom zahvatu. Nacional (6. 5. 2015). Preuzeto 26. 9. 2015
  19. ↑ Kolinda nije došla već poslala Branka Lustiga, građani ga prvo izviždali pa mu pljeskali. Dnevnik.hr (26. 4. 2015). Preuzeto 26. 9. 2015
  20. ↑ 20,0 20,1 20,2 20,3 Enis Zebić (28. 9. 2012). Bojkot oskarovca Lustiga zbog navodnog vrijeđanja kršćanstva. Radio Slobodna Europa. Preuzeto 26. 9. 2015
  21. ↑ 21,0 21,1 21,2 Bojana Mrvoš Pavić; Siniša Pavić (29. 9. 2012). Branko Lustig: Državni vrh morao je reagirati na sramotu u Kninu i Zadru. Novi list. Preuzeto 26. 9. 2015
  22. ↑ Marko Špoljar; Milena Zajović (27. 9. 2012). Branko Lustig: Za bojkot mog filma krivi su roditelji i nastavnici. Večernji list. Preuzeto 26. 9. 2015
  23. ↑ Branko Lustig: 'Na sramotu u Kninu trebao je reagirati državni vrh, ali tako je to u ovoj zemlji'. Jutarnji list (30. 9. 2012). Preuzeto 26. 9. 2015
  24. ↑ Marko Špoljar; J. Knežević (28. 9. 2012). Bojkot filma Branka Lustiga u Hrvatskoj. Večernje novosti. Preuzeto 26. 9. 2015
  25. ↑ Branko Lustig i Milan Bandić na Maršu živih u Auschwitzu. Jutarnji list (30. 4. 2014). Preuzeto 27. 9. 2015
  26. ↑ Branko Lustig i Milan Bandić u Potočarima: Srebrenica se ne razlikuje od Auschwitza. Radiosarajevo.ba (11. 7. 2014). Preuzeto 27. 9. 2015
  27. ↑ BRANKO LUSTIG PRVI POTPISAO PETICIJU ZA BANDIĆA 'Želim da mu se dopusti da i dalje čini dobra djela u Zagrebu'. Jutarnji list (13. 3. 2015). Preuzeto 27. 9. 2015
  28. ↑ Lustig se ispričao zbog usporedbe Bandićevog uhićenja s holokaustom. Dnevnik.hr (16. 3. 2015). Preuzeto 27. 9. 2015
  29. ↑ Predsjednik Republike Hrvatske: Odluka o dodijeli Ordena. Narodne novine (28. 4. 1994). Preuzeto 25. 9. 2015
  30. ↑ Lustig: Tuđman je zaplakao zbog sudbine Židova. Novi list (4. 3. 2015). Preuzeto 26. 9. 2015
  31. ↑ Festival tolerancije posjećuje Beč. Festival tolerancije. Preuzeto 25. 9. 2015
  32. ↑ O djelatnosti Instituta Zaklade Shoah Sveučilišta Južne Kalifornije. Zaklada Shoah. Preuzeto 25. 9. 2015
  33. ↑ U Hollywoodu održana večer posvećena Branku Lustigu. Jutarnji list (19. 4. 2007). Preuzeto 25. 9. 2015
  34. ↑ Oskarovac predavač na Akademiji. Jutarnji list (10. 7. 2008). Preuzeto 25. 9. 2015
  35. ↑ Branko Lustig primio priznanje počasnog građanina grada Osijeka. Grad Osijek (16. 9. 2010). Preuzeto 25. 9. 2015
  36. ↑ (en) Branko Lustig, 'Schindler's List' Producer, Donates Oscar to Yad Vashem. NBC (22. 7. 2015). Preuzeto 25. 9. 2015
  37. ↑ Festival tolerancije: Općenito. Festival tolerancije. Preuzeto 25. 9. 2015
  38. ↑ FESTIVAL TOLERANCIJE POČEO U LJUBLJANI Branko Lustig: 'Ne bih mogao živjeti da sam mrzio'. Jutarnji list (4. 9. 2015). Preuzeto 27. 9. 2015

Vanjske veze uredi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Branko_Lustig&oldid=41567853