Bosanski križarski rat
Bosanski križarski rat vodio se protiv neodređenih heretika od 1235. do 1241. godine. U biti je to bio mađarski agresorski rat usmjeren protiv Bosanske banovine sankcionisan kao križarski rat. Predvođeni mađarskim princem Kolomanom, križari su uspjeli osvojiti samo periferne dijelove države. Slijedili su ih dominikanci, koji su izgradili katedralu i osudili lokalne heretike na smrt spaljivanjem. Križarski rat naglo je završio kada su samu Mađarsku napali Tatari. Križari su bili prisiljeni povući se kako bi se suprotstavili agresorima na vlastitu zemlju, a sa njima i Kolman. Kasniji pape pozivali su na još križarskih ratova protiv Bosne, ali ni do jednog nije došlo. Neuspjeli križarski rat doveo je do vjekovnog nepovjerenja i mržnje prema Mađarima u bosanskoj populaciji.
| Bosanski križarski rat | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Segment Križarskih ratova | |||||||||
| |||||||||
| Sukobljene strane | |||||||||
| Kraljevina Mađarska | Banovina Bosna | ||||||||
| Komandanti i vođe | |||||||||
| Koloman | |||||||||
Pozadina uredi
Bilo je nekoliko poziva na križarski rat protiv Bosne, zemlje za koju su i pravoslavni susjedi i ostatak katoličke Evrope dugo smatrali da obiluje jeresi. Prvi križarski rat spriječen je u aprilu 1203. godine, kada su Bosanci pod banom Kulinom obećali prakticirati kršćanstvo prema katoličkim obredima i priznali duhovni primat pape. Kulin je također ponovo potvrdio sekularni primat kraljeva Mađarske nad Bosnom. Međutim, neovisnost i Crkve bosanske i banovine Bosne nastavili su rasti.[1]
Na vrhuncu Katarskog križarskog rata protiv francuskih Katara tokom 1220-ih, širile su se glasine da je "katarski antipapa", po imenu Nikita, boravio u Bosni. Nikada nije razjašnjeno da li je Nikita zaista postojao, ali susjedni Mađari iskoristili su širenje te glasine da ponovo proglase sizerenstvo nad Bosnom, koja je postajala sve neovisnija.[2] Bosanci su optuženi za simpatizerstvo prema bogumilstvu, kršćanskoj sekti srodnoj katarizmu i dualističkom poput njega.[3] Zabrinutost je 1221. konačno navela papu Honorija III da pozove na križarski rat protiv bosanskih heretika.[2] Ponovio ga je 1225. godine, ali su interni problemi spriječili Mađare da se odazovu na njegov poziv. Njegov nasljednik, papa Grgur IX., optužio je samog katoličkog bosanskog biskupa za pružanje utočišta hereticima, kao i nepismenost, simoniju, neznanje trojstvene formule i neuspjeh slavljenja mise i sakramenata. Razriješen je dužnosti 1233. godine i zamijenio ga je njemački dominikanski prelat, Jovan od Wildeshausena, prvi nebosanski biskup u Bosni. Te iste godine, ban Matej Ninoslav napustio je neodređenu jeres, ali to nije zadovoljilo Grgura.[1]
Sukob uredi
Papa Grgur IX je 1234. ponovo pozvao na križarski rat i taj put Mađari su se spremno odazvali. Iako je moguće da Bosanci nisu uspjeli uskladiti svoju crkvu sa Rimom, taj križarski rat zapravo je Mađarima poslužio kao odličan izgovor za širenje svog autoriteta.[1] Grgur je obećao oprost potencijalnim križarima i povjerio provođenje vojne akcije Kolomanu, mlađem sinu Andrije II i brat Bele IV.[3][4] Koloman i njegovi sljedbenici stavljeni su pod zaštitu Svete stolice.[4] U pismima koja je papa poslao Kolomanu i bosanskom biskupu ni neprijatelji ni ciljana regija nisu konkretno navedeni. Naveo je "Slavoniju", spomenuvši "bosanske zemlje" samo u pismu biskupu. Općenito se smatra da je pod "Slavonijom" mislio na Bosnu i njenu okolinu, slavenske zemlje ili čak upravo Slavoniju. Međutim, činjenica da je bosanski biskup obaviješten dokazuje da se ciljala Bosna. Čini se da je vojna akcija provedena protiv Bosanaca općenito, budući da se spominju samo "heretici"; jedan izvor ukazuje na to da je križarski rat bio usmjeren protiv dualista.[4]
Aktivno borenje počelo je 1235. godine, ali je Mađarska vojska zaista dospjela u Bosnu tek tri godine kasnije. Zakašnjenje je možda izazvano narodnim otporom na sjeveru zemlje, naime u Solima, gdje je planinski teren "mnogim hereticima" olakšao odbranu od križara.[1][4] Papa Grgur je u augustu 1236. naredio križarima da ne ometaju srodnika Mateja Ninoslava, Sibislava, kneza Usore, ili njegovu majku, "dobre katolike" među heretičkim plemstvom, "ljiljane među trnjem".[4] Vrhbosna je pala 1236. godine, kada su dominikanci, koji su slijedili križare, sagradili katedralu. Međutim, križari nisu uspjeli osvojiti čitavu Bosnu, budući da je Matej Ninoslav i dalje bio ban u centralnim dijelovima svoje države, gdje dominikanci nikada nisu stupili. Taj red preuzeo je kontrolu nad katoličkom crkvom u Bosni, koju je sada predvodio novi biskup, mađar po imenu Ponsa. Dominikanci su zabilježili da su neki heretici spaljeni na lomači, ali se čini da nisu otkrili ništa o prirodi te jeresi. Križari su potom ili došli sve do Zahumlja na jugu ili namjeravali to učiniti.[1]
Mongolska invazija Evrope 1241. spasila je Bosnu. Tatari su pod Batu-kanom, nakon potčinjavanja i pustošenja Kijevske Rusije, napali Mađarsku. Mađarske trupe bile su prisiljene povući se iz Bosne i suočiti se sa vlastitim osvajačima. Veći dio njihove vojske uništen je u Bici na rijeci Šaju; Koloman, predvodnik križara, bio je među ubijenima. Tatari su opljačkali Dalmaciju, Hrvatsku, Zetu, Srbiju i Bugarsku. Njihov napad pokazao se katastrofalnim za čitav Balkan osim Bosne. Križari su bili uništeni i nikada se nisu vratili.[1] Bosna je vratila okupirane teritorije i održala svoj nivo neovisnosti, nakon onoga što se pokazalo mađarskim agresorskim ratom odobrenog u formi križarskog rata.[5]
Posljedice i ostavština uredi
Prijetnja novih vjerskih progona vratila se nekoliko godina nakon rata. Papa Inocent IV. počeo je pozivati Mađare na poduzimanje još jednog križarskog rata kasno 1246. i 1247. godine, i činili su se spremnima za to. Matej Ninoslav tvrdio je da je surađivao sa hereticima samo da bi obranio Bosnu od mađarskih osvajača.[1] Čini se da je uvjerio Inocenta,[1] koji je obustavio križarski rat u matru 1248. godine.[4] Pape Benedikt XII. i Urban V. ponovo su pozivali na njega 1337-38. i 1367. godine, ali pod drastično drukčijim političkim okolnostima. Mađarskom je vladala nova dinastija, Anžuvinici, koji su podržavali Kotromaniće kao vladare Bosne.[1] Kralj Karlo I. Robert je jednom izjavio da će se bilo koji Mađar koji napadne Bosnu, pod vladavinom njegovog prijatelja Stjepana II, smatrati izdajicom.[4] Jedini značajan utjecaj Bosanskog križarskog rata bio je povećavanje protumađarskog osjećaja među Bosancima, što je bio velik faktor u bosanskoj politici koji je doprinio padom Bosne pod osmansku vlast 1463. godine[1] i trajao dugo nakon njega.[4]
Reference uredi
- ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 Van Antwerp Fine, John (1994), The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, University of Michigan Press, pp. 143–146, 277, ISBN 0472082604
- ↑ 2,0 2,1 Lock, Peter (2013). The Routledge Companion to the Crusades. Routledge. str. 172. ISBN 1135131376.
- ↑ 3,0 3,1 Sedlar, Jean W. (2011). East Central Europe in the Middle Ages, 1000–1500. University of Washington Press. str. 229. ISBN 029580064X.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 4,7 Van Antwerp Fine, John (2007), The Bosnian Church: Its Place in State and Society from the Thirteenth to the Fifteenth Century, Saqi, pp. 126, 132, ISBN 0863565034
- ↑ Hamilton, Janet; Hamilton, Bernard; Stoyanov, Yuri (1998). Christian Dualist Heresies in the Byzantine World, C. 650-c. 1450: Selected Sources. Manchester University Press. str. 265. ISBN 071904765X.