Bolivarska revolucija

Bolivarska revolucija (španjolski: Revolución bolivariana) ili Venezuelanska revolucija (španjolski: Revolución venezolana) je naziv za još uvijek aktualni ljevičarski politički pokret u Venezueli kojega je osnovano i pokrenuo Hugo Chávez, osnivač MVR-a/PSUV-a te bivši predsjednik te zemlje. Pokret je nazvan u čast Simóna Bolívara, istaknutog južnoameričkog revolucionara i borca protiv španjolske kolonijalne vlasti, koji je tokom XIX. vijeka bio zaslužan za ostvarivanje venezuelanske nezavisnosti. Prema Chávezu i njegovim pristašama, Bolivarska revolucija ima za cilj izgraditi međuameričku koaliciju s ciljem implementiranja bolivarizma, nacionalizma i državne ekonomije. Službeni postulati Bolivarske revolucije su:

• Nacionalna nezavisnost
• Ujedinjenje Latinske Amerike, ili barem Južne Amerike
• Sudjelovanje građana u politici kroz plebiscite i referendume
• Ekonomska samostalnost
• Etika službe narodu
• Pravedna raspodjela dobiti od nafte
• Borba protiv korupcije

Venezuelanski vojnici nose crvene s Chávezovim očima. Na zastavi piše: "Chávez vive. La lucha sigue." (srpskohrvatski: "Chávez živi. Borba se nastavlja.")

Službeno geslo Bolivarske revolucije inicijalno je glasilo "Domovina, socijalizam, ili smrt", međutim isto je promijenjeno na Chávezov 57. rođendan, kada je javnosti objavio da boluje od karcinoma te da ide na liječenje. Novo geslo je "Socijalistička domovina i pobjeda, živjet ćemo i izaći ćemo kao pobjednici". Većina reformi u sklopu revolucije provodile su se kroz tzv. Bolivarske misije, seriju socijalnih programa implementiranih tokom Chávezova mandata, a čiji je cilj bilo povećanje životnog standarda. Iako su misije bile brojne i implementirane u sklopu različitih sektora, najvažnijima se smatraju misije Robinson (pismenost), Barrio Adentro (slobodni mediji) te Mercal (dostupna hrana).

I dok je Bolivarska revolucija za Cháveza bila koliko-toliko stabilan pokret, njegovom smrću došlo je do njezine nagle deterioracije. Njegov nasljednik, Nicolás Maduro, suočio se s poljedicama revolucije, što je dovelo enormne krize i neviđenih, višegodišnjih prosvjeda koji su zemlju bacili u najtežu krizu od nezavisnosti. Tokom 2015., opozicijske stranke su osvojile većinu u parlamentu, međutim Madurova administracija je zadržala faktičnu vlast i krenula sa zatvaranjem opozicije, što je samo dodatno pogoršalo nemire u zemlji.