Bjørnstjerne Bjørnson
Bjørnstjerne Martinius Bjørnson (Kvikne, 8. prosinca 1832. – Pariz, 26. travnja 1910.), je bio norveški književnik, Nobelovac i političar. Bjørnson danas slovi kao jedna od najranijih i najvažnijih ličnosti u norveškoj dramskoj književnosti. Bjørnson je također poznat po tome što je bio član "Velike četvorice" norveških pisaca zajedno sa Henrikom Ibsenom, Jonasom Lieom i Alexanderom Kiellandom.
 Bjørnstjerne Bjørnson | |
|---|---|
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | Bjørnstjerne Martinius Bjørnson 8. 12. 1832.  Kvikne, Norveška(tada .svg){kind=small} Ujedinjena Kraljevstva Švedske i Norveške) |
| Smrt | 26. 4. 1910. (dob: 77) Pariz, Francuska |
| Nacionalnost | Norvežanin |
| Obrazovanje | |
| Zanimanje | pisac, političar |
| Opus | |
| Književni pravac | romantizam realizam |
| Književne vrste | roman, drama, poezija |
| Jezik | norveški jezik |
| Znamenita djela | |
| Potpis | |
 | |
Bjørnstjerne Martinius Bjørnson rođen je 8. prosinca 1832. u Kvikneu. Pisao je, uglavnom, o političkim, socijalnim, moralnim i estetičkim pitanjima njegova doba.
Bio je iznimno utjecajan u stvaranju tipične škole norveških pisaca, s korijenima u ranoj norveškoj kulturi. Bjørnsonov prvi roman, Sunčano brdo (1857.), je bio realistični prikaz postupanja prema seljacima. Među njegovim mnogobrojnim djelima, ističe se dramska trilogija Sigurd Slembe (1862.) i ostale drame: Marie Stuart Skotland (1864.), Bankrotirani (1875.), i drama u dva dijela Iznad naših moći (1883.-1895.), te roman Ribarica (1868.) i serija epskih pjesama Arnljot Gelline (1870.).
Bjørnson je bio jedan od izvornih članova Odbora za Nobelovu nagradu, a 1903. je i sam dobio Nobelovu nagradu za književnost. Bio je, također, jedan od vođa političke „bitke“ koja je 1905. dovela do osamostaljenja Norveške. Bjørnstjerne Martinius Bjørnson umro je 26. travnja 1910. u Parizu.
