Behšaher

iranski grad u Mazandaranu

Behšaher (perz. بهشهر, ranije Ašraf[1]) je grad u pokrajini Mazandaran na sjeveru Irana. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u Behšaheru je živjelo 89.251 ljudi.

Behšaher
(fa) بهشهر
Kuća s verandama u Behšaheru
Kuća s verandama u Behšaheru
Kuća s verandama u Behšaheru
Koordinate: 36°41.5′N 53°33′E / 36.6917°N 53.550°E / 36.6917; 53.550
Država  Iran
Pokrajina Mazandaran
Okrug Behšaherski okrug
Osnovan 1613.
Osnivač Abas Veliki
Visina 1 m
Stanovništvo (2011.)
 - Grad 89.251
Vremenska zona IRST (UTC+3:30)
 - Ljeto (DST) IRDT (UTC+4:30)
Pozivni broj (+98) 152
Službene stranice
www.behshahr.ir
Karta
Behšaher na mapi Irana
Behšaher
Behšaher
Behšaher na karti Irana

Geografija uredi

Glavni članak: Geografija Irana

Grad je geografski smješten na sjevernom podnožju masiva Alborz odnosno oko 10 km južno od Gorganskog zaljeva odnosno Kaspijskog mora[1]. Od pokrajinskog sjedišta Sarija udaljen je 45 km istočno, od Neke 20 km, te od Gorgana 80 km zapadno. Okolicom grada prevladava umjerena kaspijska klima (Csa) s godišnjom količinom padalina od oko 1500 mm. Ovo područje sastojalo se od gustih šuma sve do početka novog vijeka od kada je postupno raskrčeno i pretvoreno u poljoprivredno zemljište[1].

Historija uredi

Glavni članak: Historija Irana
 
Napušteni vrtovi Ašrafa (Perzija)
(J. Laurens, ulje na platnu, 1874.)

Povoljni strateški položaj uskog pojasa koji povezuje prostrane ravnice Mazandarana i Golestana, plodno tlo natapano stalnim vodotocima s Alborza, blizina mora, te bogatstvo florom i faunom učinili su lokaciju privlačnom na naseljavanje još od najranijih vremena. Nekoliko kilometara zapadno od današnjeg grada nalaze se važne prahistorijske pećine Kamarband i Hotu[2]. Također, na ravnicama u okolici Behšahera nalazi se niz humaka koji ukazuju da je područje bilo gusto naseljeno u prahistoriji i starom vijeku[1].

Historija samog grada započinje u safavidskom periodu kada je 1613. šah Abas Veliki dao podići novi grad Ašraf na lokaciji nekad nebitnog sela Harkurana[1]. Grad je s mjestima na Iranskoj visoravni bio povezan kvalitetnom popločanom cestom, a zajedno s drugim rezidencijama na kaspijskoj obali (npr. Farahabad) služio je kao ljetno odmorište[1]. Kraljevske palače u Ašrafu (poznate kao Abasabadski kompleks) sastojale su se od šest objekata raspoređenih na širokom području južno od današnjeg grada[3].

Prema škotskom putopiscu J. B. Fraseru koji je posjetio grad u ranom 19. vijeku, pet od šest vrtova s pripadajućim građevinama (Bag-e Šahi, Emarat-e Saheb-e Zaman, Haram, Halvat i Bag-e Tape) bili su opasani po jednim zidom[4]. Izvan grada, u podnožju Alborza i na pleistocenskim kaspijskim terasama, izgrađeno je niz brana, kanala, vodospremnika i sustava za navodnjavanje koji su opskrbljivali fontane kraljevskih vrtova[1]. Jugozapadno od grada nalazi se raskošna safavidska Safiabadska promatračnica koja je bila u vojnoj funkciji sve do Iranske revolucije iz 1979. godine[1].

Padom safavidske dinastije Ašraf je prepušten propadanju, a početkom 18. vijeka grad i njegove palače stradale su u građanskom ratu[1]. Stalni prodori Turkmena kao i pustošenja hotakijskih odnosno zandijskih vojnika doprinijeli su ekonomskoj stagnaciji i raseljavanju gradskog stanovništva[1]. Za vrijeme vladavine Nader-šaha, „Veliki ajvan“ (Čehel-Sotun) spaljen je i zamijenjen manjim građevinama[1]. Grad je bio gotovo potpuno nenaseljen sve do 1780-ih kada ga je postupno obnovio Muhamed-han Kadžar[1]. Ipak, grad je rastao relativno sporo i brojka od 500 kuća iz 1826.[4] povećana na više od 1200 do 1874. godine[5], a takvo stanje zadržano je sve do ranog 20. vijeka[1]. Za vrijeme vladavine Reza-šaha Pahlavija Ašrafu je ime promijenjeno u Behšaher[1]. Tokom hladnoratovskog savezništva između SAD-a i M.-R. Pahlavija, pokraj Behšahera bila je postavljena velika CIA-ina špijunska baza Tacksman II koja je služila za promatranje balističkih aktivnosti u 1250 km udaljenom sovjetskom Bajkonuru (današnji Kazahstan)[6]. U bazi je bilo zaposleno 100 američkih inženjera, a sastojala se od četiri glavna dijela: planinske komandne stanice, radarske antene pod 10-metarskom kupolom, uređaja za radio-nadzor na čeličnom tornju, te odašiljača usmjerenih prema američkim satelitima[6]. Lokacija i tehnologija nepovratno su izgubljene nakon drastičnog pogoršanja iransko-američkih odnosa izazvanih revolucijom 1979. godine[6]. Broj stanovnika Behšahera povećan je s oko 45.000 u 1976.[1] na 89.251 u 2011. godini.

Ekonomija uredi

Glavni članak: Ekonomija Irana
 
Vodopad Sangeno, turistička atrakcija južno od grada

Razvoj modernog Behšahera započeo je 1930. prilikom izgradnje transkaspijske željeznice odnosno ustrojem organizirane poljoprivrede u kaspijskim nizinama[1]. Zbog vladinih poticaja proizvodnje pamuka, Behšaher je zajedno s Kaemšaherom postao jednim od dva industrijska centra Mazandarana s golemom tvornicom tekstila na sjeveru[1]. Grad je zadržao taj status sve do današnjeg dana i u njemu osim tekstilne industrije postoje još brojna postrojenja za preradu sjemena i suncokretovog ulja, mlinovi za žito i slične industrije[1]. Behšaher je također važan administrativni i trgovački centar s razvijenim uslužnim sektorom[1], a gravitiraju mu manji gradovi okruga poput Halilšahera i Rostamkole, kao i niz ruralnih naselja. Zbog bogatog obradivog tla, njihova se privreda tradicionalno temelji na uzgoju suncokreta, pamuka, pšenice, duhana i voća[1]. Izvrsna prometna povezanost, blizina alborških šuma i bioraznolikog Gorganskog zaljeva, te historijske znamenitosti učinli su Behšaher i turističkim odredištem pa grad obiluje hotelima[1]. Glavne historijske atrakcije su safavidski Abasabadski kompleks i Safiabadska promatračnica, a prirodne vodopad Sangeno s okolnim šumama. U gradu se također nalazi Isahanova džamija kao i šest imamzada: Hasanova, Fazl-e Fazel Abasova, Šah Rezina, Ali Asgarova, Huseinova, te Abasova.

Promet uredi

Glavni članak: Promet u Iranu

Moderni Behšaher urbanistički je organiziran sredinom 20. vijeka po sistemu ortogonalnog mrežnog plana[1]. Glavna gradska prometnica je Hašeminežadov bulevar koji se proteže u smjeru istok-zapad, te se prema istoku nadovezuje na Bulevar Imama Reze. Poprečno na dva bulevara prema sjeveru se protežu Motaharijeva, Bahonareva, Homeinijeva i Radžaijeva ulica, spajajući moderna stambena naselja sa starim centrom. Međugradska državna cesta 22 obilazi Behšaher na sjeveru i povezuje ga s Halilšaherom, Kurdkujom i Gorganom na istoku odnosno Rostamkolom, Nekom i Sarijem na zapadu. Od grada se također grana i niz manjih lokalnih cesta koje ga povezuju s ruralnim naseljima na sjeveru i planinskom jugu. Usporedno s cestom 22 proteže se i željeznička pruga čija se stanica nalazi u kvartu 17. Šahrivar. Oko 5,0 km sjeverno od grada nalazi se mali sportsko-rekreativni Aerodrom Behšaher (OINH), dok mu je najbliži veći aerodrom Dašt-e Naz kod Sarija. Behšaher je također i dobro pomorski povezan: oko 25 km na sjeverozapadu nalazi se velika Amirabadska luka, a 35 km istočno malena luka Bandar-e Gaz.

Kvartovi uredi

Kvartovi u Behšaheru su:

  • 11. Dastgah
  • 17. Šahrivar
  • Ali-Tape
  • Bazar-Mahale
  • Čehel-Tan
  • Dastgah
  • Faraš-Mahale
  • Gerajel-Mahale
  • Golšaher
  • Gordži-Mahale
  • Honar
  • Istgah-Gorgan
  • Kanbar-Abad
  • Koštargah
  • Kuj-e Farhangijan
  • Mehdi-Pakdžan
  • Nakaš-Mahale
  • Palang-Hil
  • Sefid-Gel
  • Tališ-Mahale
  • Zirvan

Obrazovanje uredi

Visokoobrazovne institucije u Behšaheru su:

  • Univerzitet znanosti i tehnologije Mazandaran (MUST)
  • Univerzitet Pajam Nur (BPNU)
  • Islamski slobodni univerzitet (IAUBS)
  • Strojarski fakultet Imam Homeini (SEJTC)
  • Univerzitet Tamišan
  • Univerzitet primijenjenih znanosti
  • Medicinski fakultet

Povezano uredi

Izvori uredi

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 1,16 1,17 1,18 1,19 1,20 1,21 (en) Ehlers, Eckart (15. 12. 1989.). Behšahr, Encyclopædia Iranica. New York: Columbia University.
  2. (en) Coon, Carleton Stevens (1951.). Cave Exploration in Iran, 1949. Philadelphia: University Museum, University of Pennsylvania, OCLC 396584.
  3. (de) Kleiss, Wolfram (1985.). Brücken aus safavidischer und qadjarischer Zeit im nördlichen Iran, Archäologische Mitteilungen aus Iran XVIII. Berlin: Dietrich Reimer, str. 205.-240., ISSN 0066-6033.
  4. 4,0 4,1 (en) Fraser, James Baillie (1826.). Travels and adventures in the Persian provinces on the southern banks of the Caspian Sea. London: Longman, Rees, Orme, Brown, and Green, str. 12.-30., OCLC 4987472.
  5. (en) Rabino, Hyacinth Louis (1928.). Māzandarān and Astarābād, Elias John Wilkinson Gibb memorial series. New series VII. London: Luzac, OCLC 601115109.
  6. 6,0 6,1 6,2 (en) Richelson, Jeffrey Talbot (1995.). A Century of Spies: Intelligence in the Twentieth Century. New York: Oxford University Press, str. 339.-340., ISBN 9780195073911, OCLC 31287394.

Vanjske veze uredi

Ostali projekti
 U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Behšaher