Banalnost zla je fraza koju je nemačka filozofkinja Hana Arent skovala 1963. godine u delu Ajhman u Jerusalimu. Njome je izrazila tezu da velika zla u istoriji nisu počinili fanatici i sociopate već obični ljudi koji su prihvatali tumačenje države da su akcije u kojima učestvuju normalne.

Teza o banalnosti zla nastala je pod utiskom suđenja u Jerusalimu nacističkom ratnom zločincu Adolfu Ajhmanu, odgovornom za sprovođenje Holokausta. Arentovoj je bilo neshvatljivo to što Ajhman, zadužen za provođenje Holokausta, nije izgledao kao jedan od najvećih zločinaca svih vremena - nisu bile vidljive nikakve patološke sklonosti, nije bilo nikakvih znakova da je organizacija genocida bila izraz njegovog zverstva. On se držao kao birokrata kojem je stalo samo da dobro obavi svoj posao - što je i bila njegova glavna odbrana tokom procesa - iako je taj posao bio teško ubistvo nepojmljivog broja ljudi. Pošto joj Ajhman nije izgledao kao oličenje zla, već potpuno obično, Arentova je postavila pitanje kako se ljudsko zlo uopšte može prepoznati i odakle uopšte dolazi. Na osnovu izveštaja sa suđenja ona je zaključila:

Krajnja zloba, patologija ili ideološko ubeđenje nisu nužni kako bi pomogli pojedincu da počini beskrajno zlo.

– Hana Arent

Upravo je Ajhmanova "izvanredna plitkost" navela Arentovu da imenuje zlo koje ne zahteva nikakvu posebnu zloću ni pokvarenost, već samo dubok nedostatak mišljenja i suđenja.[1] To je pojedinac koji dobrovoljno učestvuje u aktivnostima kriminalnog režima, a sebe smatra oslobođenim bilo kakve odgovornosti za svoje postupke, zbog hijerarhijskog ustrojstva i zbog važećih zakona. Putem takvog opravdavanja, pojedinac može izbegavati bilo kakvo suočavanje s pitanjem moralnosti svojih postupaka. Stoga, gde je režim zločinački, demonski karakter je nepotreban - potrebni su samo poslušnost i pokoravanje zakonu. Iz toga nastaje paradoks banalnog izvršioca čija dela pokazuju ekstremno zlo. Hana Arent tvrdi da se političko zlo 20. veka nije moglo ostvariti bez regrutovanja miliona "normalnih" osoba i institucionalne saradnje koja je raširila saučesništvo na čitavo društvo.[2]

Kritike uredi

Poznati istraživač holokausta, Dejvid Cezareni u svojoj je knjizi Postati Ajhman: preispitivanje života, zločina i suđenja „birokratskom ubici“ izneo niz primedbi na Arentinu analizu suđenja. Prva kritika odnosi se na činjenicu da Hana Arent nije prisustvovala celom suđenju, već samo delu kada je tužilaštvo iznosilo dokaze, tako da nije imala priliku da vidi Ajmanovo svedočenje, gde su došli do izražaja energičniji momenti njegovog karaktera[3].

Nadalje, Cezareni iznosi široke dokaze koji navode da je Ajhman u stvari bio izraziti antisemita, i da su ovakva osećanja predstavljala važnu pokretačku silu njegovih genocidnih delovanja. Stoga, Cezareni smatra da Arentine tvrdnje da su Ajhmanovi motivi bili banalni i neideološki i da se on odrekao autonomije izbora povinovavši se Hitlerovim naređenjima bez pogovora stoje na slabim osnovama.[4]

Najkontroverznije su Cezarenijeve primedbe koje se tiču predrasuda koje je sama Hana Arent navodno imala, a koje su mogle da utiču na njenu percepciju suđenja. Cezareni tvrdi da je, kao i mnogi Jevreji nemačkog porekla Arentova imala nisko mišljenje o Jevrejima iz istočne Evrope (Ostjuden). Ovo je dovelo do njenih napada na način vođenja suđenja glavnog tužioca, Gideona Hausnera, koji je bio poljskog porekla. U pismu nemačkom filozofu Karlu Jaspersu istakla je kako je Hausner bio tipični galicijski Jevrejin... stalno je pravio greške. Verovatno jedan od onih ljudi koji ne znaju nijedan jezik.[5] Njeni negativni stavovi o cionizmu takođe su mogli da utiču na njeno viđenje suđenja. Cezareni tvrdi kako se neki njeni stavovi o Jevrejima bliskoistočnog porekla graniče sa rasizmom. Izraelsku gomilu opisala je kao orijentalnu rulju, kakve srećete u Istambulu ili nekoj drugoj poluazijatskoj zemlji.[6] Izraelska joj policija, kako ona navodi, stvara žmarce, govori samo hebrejski i izgleda kao Arapi.[6]

Napomene uredi

  1. Mikić, Brankica. Tragovima kritike totalitarizma: međunarodna konferencija o Hani Arent. "Republika". 14 (2002.) 292-293. [Citirano 3.3.2012.]
  2. [Mikić, Brankica. Tragovima kritike totalitarizma: međunarodna konferencija o Hani Arent. Op. cit. [Citirano 3.3.2012.]
  3. Cesarani, David. Becoming Eichmann: Rethinking the Life, Crimes and Trial of a "Desk Murderer". Cambridge, MA: Da Capo Press, 2006. Str. 197, 347.
  4. Cesarani, David. Becoming Eichmann. Op. cit. Str. 346.
  5. Cesarani, David. Becoming Eichmann. Op. cit. Str. 345.
  6. 6,0 6,1 Cesarani, David. Becoming Eichmann. Op. cit.