Bagaudi (latinski: Bagaudae, ponekad bacaudae) je naziv za pobunjene seljake u zapadnim provincijama Rimskog Carstva u 3. vijeku.

Na temelju relativno oskudnih rimskih izvora, moderni historičari su zaključili da su se bagaudi pojavili u zabačenim i manje romaniziranim područjima Galije i Hispanije, i to prvenstveno kao reakcija na naglo osiromašenje izazvano krizom 3. vijeka, odnosno pokušaje lokalnih vlasti da se na račun dotle slobodnih seljaka uspostavi proto-feudalizam. Vjeruje se da su se seljacima pridružili i dezerteri iz rimske vojske kao i osiromašeni pripadnici lokalne aristokracije. Najdetaljniji podaci o baguadima potiču iz 284-285. kada je jedan njihov ustanak ugušen u blizini Lugdunuma. Nakon toga se nekoliko puta spominju sredinom 4. vijeka, početkom 5. vijeka u dolini Loare i sredinom 5. vijeka u Hispaniji, kada su se protiv preostalih rimskih naselja udružili sa svevskim kraljem Rehijarom.

„Bagauda“ je ovladala Galijom oko 300. n. e. To su bili slobodni seljaci i robovi, koji su, ozlojeđeni nedaćama koje su trpeli zbog stalnih obračuna između pretendenata na rimski carski presto, napustili vlastelinska imanja i naoružani ratarskim oruđima i ukradenim konjima, lutali zemljom u manjim grupama (odatle njihov naziv, „grupe boraca“). Pridružili su im se i žitelji gradova, a osnivali su samoupravne zajednice, u kojima su pravili i svoj metalni novac, s rečju „Nada“ ispisanom na licu, sami birali svoje vođe i organizovali sopstveni sudski sistem.[1] Pošto ih je u direktnom sukobu porazio Maksimilijan, koji je delio carski presto sa Dioklecijanom, okrenuli su se „gerilskom“ ratovanju, da bi se početkom V veka vratili u punoj snazi, kada su postali meta uzastopnih vojnih pohoda. Godine 407. bili su glavni protagonisti „silovitog ustanka“. Car Konstantin ih je porazio u Armoriki (Bretanja). Tamo su „pobunjeni robovi i seljaci stvorili autonomnu ’državnu’ organizaciju, proterali predstavnike rimske vlasti, oduzeli vlastelinima posede, robovlasnike pretvorili u robove i (organizovali) sudski sistem i vojsku“. Uprkos brojnim pokušajima da se bagauda uguši, ona nikada nije bila potpuno poražena. Rimski carevi su morali da angažuju plemena „varvarskih“ došljaka da bi je savladali. Konstantin se obratio Vizigotima iz Španije i poklonio im velike posede u Galiji, u nadi da će ovi staviti bagaude pod kontrolu. U lov na bagaude bili su uključeni čak i Huni. Ali, bagaude opet srećemo udružene s Vizigotima i Alanima u borbi protiv Atiline najezde.[1]

Izvori uredi

Literatura uredi

  • Léon, J.C.S. Les sources de l'histoire des Bagaudes (Paris) 1996.
  • Léon, J.C.S., Los bagaudas: rebeldes, demonios, mártires. Revueltas campesinas en Galia e Hispania durante el Bajo Imperio (University of Jaén) 1996.