Autorsko delo je originalna duhovna tvorevina autora, izražena u određenoj formi bez obzira na njegovu umetničku, naučnu ili drugu vrednost, njegovu namenu, veličinu, sadržinu i način ispoljavanja, kao i dopuštenost javnog saopštavanja njegove sadržine

Iz ovoga se vidi da Zakon o autorskom i srodnim pravima zahteva dva osnovna uslova koje neko delo mora da ispuni da bi uživalo pravnu zaštitu u okviru autorskog prava:

  1. da je reč o originalnoj duhovnoj tvorevini iz oblasti stvaralaštva, i;
  2. da je izraženo u nekoj formi.

Originalnim se smatra ono delo koje je rezultat izvorne inspiracije autora, odn. ono delo koje kod njegovih konzumenata (čitalaca, slušalaca, gledalaca,...) stvara osećaj originalnog, novog, neobičnog, do tada neviđenog dela. Originalnost ne treba mešati sa novosti dela. Iako su ova dva pojma vrlo bliska, oni se ipak cene po različitim kriterijumima - originalnost po subjektivnom, a novost po objektivnom kriterijumu. Razlika je značajna kada se zna da zakon zahteva samo originalnost, a ne i novost dela kako bi ga pravno zaštitio.

Izražajna forma, odnosno forma u kojoj je izražena sadržina nekog dela je drugi bitan element da bi se ono moglo smatrati autorskim. Ova forma se razlikuje kod različitih vrsta dela - negde je materijalizovana (npr. knjiga, slika, fotografija,...), a negde nije (beseda, pantomima, muzičko delo bez nota,...). Izražajna forma ne mora da bude i definitivna; odn. da bi delo uživalo pravnu zaštitu, nije neophodno da bude u potpunosti završeno. Nedovršena dela takođe uživaju pravnu zaštitu, pod uslovom da izražajna forma ispunjava uslov originalnosti. S druge strane, tek započeto delo, iz koga se ne može nazreti sadržina dela, neće uživati autorskopravnu zaštitu.

Neka strana prava poznaju i dodatne uslove koje delo mora da ispuni da bi bilo smatrano autorskim delom, to su:

  1. Objavljivanje dela - predstavlja radnju kojom delo postaje dostupno javnosti. Pod javnošću se podrazumeva veći broj lica, koja nisu povezana nekim specifičnim odnosima između sebe. Način objavljivanja može da bude različit i on je prvenstveno određen vrstom dela koje se objavljuje. Objavljivanje autorskog dela je u isključivoj nadležnosti samog autora i to je jedno od njegovih ličnih ovlašćenja, koje je, sem u izuzetnim slučajevima, neprenosivo. Objavljivanjem delo postaje dostupno svima, pa su mogućnosti neovlašćene upotrebe mnogo veće. Zbog toga se smatra da objavljivanje dovodi do umanjenja pravne zaštite dela koje je objavljeno. U našem pravu se smatra da je delo objavljeno kad je, na bilo koji način i bilo gde u svetu, prvi put saopšteno javnosti od strane autora, odnosno lica koje je on ovlastio. Objavljivanje treba razlikovati od izdavanja dela. Autorsko delo je izdato kad su primerci dela pušteni u promet od strane autora, odnosno lica koje je on ovlastio, u broju koji, imajući u vidu vrstu i prirodu dela, može da zadovolji potrebe javnosti. Delo likovne umetnosti se smatra izdatim i onda kad je originalni primerak, ili najmanje jedna kopija dela učinjena trajno pristupačnom javnosti od strane autora, odnosno lica sa njegovom dozvolom. Objavljivanje dela je bilo konstitutivni element autorskog dela u Engleskoj do 1911. g. i SAD do 1976. g. kada su izjednačena prava neobjavljenih sa objavljenim delima. U našem, kao i u većini drugih pravnih poredaka, objavljivanje dela nije neophodno za njegovu autorskopravnu zaštitu, sem u slučaju nepoznatog autora - jer se nikako drukčije njegova prava ne mogu zaštititi. U međunarodnom autorskom pravu, objavljivanje dela je nepohodan uslov za sticanje autorskih prava.
  2. Umetnička vrednost - je subjektivni stav koji zahteva od nekog dela da u ljudima izazove osećaj estetske vrednosti. Ovo je u savremenom pravu potpuno napušten koncept, jer se ne može očekivati od zakonodavca da određuje kriterijume po kojim se neko delo može smatrati umetničkim, kada je to predmet subjektivne ocene. Zato naš Zakon i kaže "... bez obzira na njegovu umetničku, naučnu ili drugu vrednost".
  3. Ispunjenje formalnosti - iako nekada jedan od glavnih zahteva, danas je potpuno odbačen. Bernska konvencija, čiji je potpisnik i naša zemlja, kaže da uživanje i vršenje autorskog prava ne podleže nikakvoj formalnosti, odn. od autora se ne traži da ispuni neke zahteve formalne ili proceduralne prirode, da bi uživao pravnu zaštitu.

Naše pravo ide i korak napred u zaštiti autorskih prava, pa predmetom zaštite smatra i naslov autorskog dela. Naslov dela je ime, tj. naziv kojim se jedno autorsko delo obeležava u cilju razlikovanja od dela iste ili slična vrste. Naslov, po pravilu, izražava suštinu dela koje obeležava njegovu osnovnu ideju, upućuje na delo i stoji u bliskoj intelektualnoj vezi sa delom. Zbog toga se naslov može smatrati rezultatom duhovnog stvaralaštva autorskog dela, odn. sastavnim elementom autorskog dela koje obeležava, ta mu se stoga i daje kvalitativno ista zaštita. Nije dozvoljeno uzimati za naslov autorskog dela naslov koji je već upotrebljen za delo iste vrste (za dela različite vrste može) ako se time stvara zabuna u pogledu autora. Ako se pojave ista ili slična dela sa istim naslovima, podobna da izazovu zabunu u prometu, primenjuje se načelo vremenskog prioriteta, tj. autor čije je delo ranije nastalo (objavljeno, izloženo i dr.) ima pravo da zadrži naslov, dok je ovaj drugi u obavezi da ga promeni.

Izvedena dela su ona autorska dela (dakle, uživaju autorskopravnu zaštitu) čiji se autor u njihovom stvaranju koristio uzorom, idejom, kompozicijom drugog autora, pod uslovom da je u delo uneo i elemente originalnosti. Prilikom utvrđivanja odnosa između izvornog i izvedenog dela, smatraće se da je ovo drugo originalno, ako je od prvog pozajmilo samo ideju (ideja je slobodna i dostupna svakom). Ukoliko je, sem ideje, pozajmilo i formu, onda je reč o tzv. relativno originalnom delu (prerada, obrada, zbirka, prilagođavanje, prevod, i tsl.), kod koga je autorskopravna zaštita ograničena od strane autora izvornog dela.

Zakon o autorskom i srodnim pravima, egzemplarno nabraja dela koja mogu/ne mogu biti predmet autorskopravne zaštite:

1.) Autorskim delom smatraju se, naročito:

  • pisana dela (knjige, brošure, članci, prevodi, računarski programi u bilo kojem obliku njihovog izražavanja, uključujući i pripremni materijal za njihovu izradu i drugo);
  • govorna dela (predavanja, govori, besede i drugo );
  • dramska, dramsko-muzička, koreografska i pantomimska dela, kao i dela koja potiču iz folklora;
  • muzička dela, sa rečima ili bez reči;
  • filmska dela (kinematografska i televizijska dela);
  • dela likovne umetnosti (slike, crteži, skice, grafike, skulpture i drugo);
  • dela arhitekture, primenjene umetnosti i industrijskog oblikovanja;
  • kartografska dela (geografske i topografske karte);
  • planovi, skice, makete i fotografije;
  • pozorišna režija.
  • kao i sva druga dela koja ispunjavaju ona dva neophodna uslova;
  • autorskopravnom zaštitom nisu obuhvaćene opšte ideje, načela, principi i uputstva koji su sadržani u autorskom delu.

2.) Ne smatraju se autorskim delom:

  • zakoni, podzakonski akti i drugi propisi;
  • službeni materijali državnih organa i organa koji obavljaju javnu funkciju;
  • službeni prevodi propisa i službenih materijala državnih organa i organa koji obavljaju javnu funkciju;
  • podnesci i drugi akti u upravnom ili sudskom postupku.