Wikipedija

Argentina Díaz Lozano

Argentina Díaz Lozano, rođena Argentina Bueso Mejía (Santa Rosa de Copán, 15. prosinca 1912. – Tegucigalpa, 13. kolovoza 1999.) bila je honduraška spisateljica i novinarka, poznata po svojim romanima koji su se bavili feminističkim temama. Bila je izrazito utjecajna diljem Centralne Amerike, a primljena je i u Hondurašku akademiju za jezik. Za života je dobila niz književnih nagrada, a 1974. godine je bila i službeni kandidat za Nobelovu nagradu za književnost, čime je postala prva (i zasad jedina) spisateljica iz Centralne Amerike koja je dobila nominaciju.

Argentina Díaz Lozano
Biografske informacije
RođenjeArgentina Bueso Mejía
15. prosinca 1912.
Honduras Santa Rosa de Copán, Honduras
Smrt13. kolovoza 1999.
Honduras Tegucigalpa, Honduras
PseudonimSuki Yoto
SupružnikPorfirio Díaz Lozano (1929–1951)
Darío Morales García
Obrazovanje
ŠkolovanjeColigio María Auxiliadora
Akademija Svetih imena
Alma materUniverzitet San Carlos
Guatemala, Gvatemala
Zanimanjespisateljica, novinarka, diplomatkinja, sufražetkinja
Opus
1930. – 1991.
Jezikšpanjolski jezik
francuski jezik
Znamenita djela
Nagrade
  • Zlatni Quetzel (1964.)
  • Nacionalna književna nagrada Ramón Rosa (1968.)

Rođena kao Argentina Bueso Mejía u mjestu Santa Rosa de Copán, Díaz Lozano je bila kći biznismena Manuela Buesa Pinede i njegove supruge Trinidad Mejíje. Kao datumi njezina rođenja alternativno se navode 1909., 1910.[1] i 1917.,[2] međutim uglavnom postoji suglasnost kako je rođena 15. prosinca 1912. godine.[3][4][5] Osnovnu školu završava u Tegucigalpi, nakon čega odlazi u Tampu, FL, gdje završava srednju školu. Godine 1929. udala se za Porfirija Díaza Lozana.[6] Studij novinarstva završila je na Univerzitetu San Carlos u Gvatemali.[2]

Još za vrijeme studija, započela je pisati novinske članke, koji su objavljivani u časopisima kao što su Diario de Centroamerica, La Hora, El Imparcial i Prensa Libre.[5] Svoj prvi roman, Perlas de mi rosario (cuentos), objavila je 1930. godine u Tegucigalpi, a do 1944. godine ih je objavila još pet. Prvo priznanje dobila je 1944. za roman Peregrinaje, koji je nagrađen Nagradom za roman Panameričke unije; roman je objavljen u Čileu, a ubrzo je bio preveden i na engleski jezik.[2] Od 1945. do 1955. radila je u biblioteci Instituta za antropologiju i historiju pri Univerzitetu San Carlos;[7] u ovom je periodu postala i aktivni zagovaratelj feminizma i ženskih prava.[8]

Oko 1951. godine se razvela od prvog supruga, mada je zadržala njegova prezimena, da bi se nekoliko godina kasnije udala za gvatemalskog diplomata Daríja Moralesa Garcíju. Godine 1956. sa suprugom odlazi u Antwerp, gdje je Morales García prihvatio mjesto konzula.[7] Dok je boravila u Europi studirala je primijenjenu umjetnost na Univerzitetu u Utrechtu te objavila nekoliko knjiga na francuskom jeziku. Godine 1964., njezina knjiga Mansión in la bruma nagrađena je Zlatnim Quetzelom za knjigu godine u Gvatemali, dok je ona imenovana kulturnim atašeom pri honduraškoj ambasadi u Gvatemali.[7]

Nakon niza intervjua s njim, Díaz Lozano je 1968. godine objavila biografiju tadašnjeg potpredsjednika Gvatemale, Clementea Marroquína, za koju je dobila Nacionalnu književnu nagradu Ramón Rosa u Hondurasu; iste godine primljena je u Hondurašku akademiju za jezik[7] te je dobila orden Reda južnog križa u Brazilu.[2] Godine 1971. započela je objavljivati serijalizirani roman Su hora, koristeći pseudonim Suki Yoto; roman je 1986. godine objavljen u cijelosti pod naslovom Caoba y orquídeas: novela. Po izdavanju romana Aquel año rojo: novela (1973.), Díaz Lozano je predložena za Nobelovu nagradu za književnost te je bila službeni kandidat za nagradu 1974. godine;[7] postala je tako prva žena u historiji Centralne Amerike koja je bila kandidat za Nobela.[9][10] Nagradu su te godine, u kontroverznom izboru, podijelili švedski pisci Eyvind Johnson i Harry Martinson.

Nakon potresa u Gvatemali 1976. godine, Díaz Lozano se preselila u Antwerp te je živjela na relaciji Belgija–Gvatemala. Nastavila je objavljivati i tokom 90-ih godina, a u veljači 1999. godine posjedila je rodni Honduras.[7] Umrla je 13. kolovoza 1999. u Tegucigalpi.[1]

Izabrana bibliografija uredi

Nagrade i priznanja uredi

Reference uredi

  1. ↑ 1,0 1,1 Gaitán Guzmán, Nery Alexis (2008). „Bibliographic Index of the Honduran Short Story” (Spanish). Honolulu, Hawaii: Atlantic International University. str. 69. Arhivirano iz originala na datum 2015-10-10. Pristupljeno 23 July 2015. 
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Escobedo, Juan Carlos (28 May 2006). „Argentina Díaz Lozano (1917–1999)” (Spanish). Guatemala City, Guatemala: Literatura Guatemalteca. Arhivirano iz originala na datum 2015-12-22. Pristupljeno 23 July 2015. 
  3. ↑ „Reseña Histórica e Inicio de las Letras Hondureñas” (Spanish). Nicaragua: Enrique Bolaños Fundación. str. 248. Pristupljeno 23 July 2015. 
  4. ↑ Gonzalez, José (28 February 2013). „Argentina Diaz Lozano: Rectificacion Historica” (Spanish). La Paz, Honduras: Jose Gonzalez Paredes. Pristupljeno 23 July 2015. 
  5. ↑ 5,0 5,1 „Argentina Díaz Lozano” (Spanish). La Enciclopedia Biográfica en Línea. Pristupljeno 23 July 2015. 
  6. ↑ Avila, Myron Alberto (2010) (Spanish). De aparente color rosa. Discurso y recurso sentimental en las novelas de Argentina Díaz Lozano. Tegucigalpa, Honduras: Editorial Guaymuras. str. 69. ISBN 978-99926-54-06-4. 
  7. ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 7,5 Batres V, Ariel. „La política en las novellas de Argentina Díaz Lozano” (Spanish). Monografias. Pristupljeno 23 July 2015. 
  8. ↑ Flores Asturias, Ricardo (6 June 2011). „Las Mujeres no Votan Porque Sí: Congreso Interamericano de Mujeres, 1947” (Spanish). Guatemala City, Guatemala: Ricardo Flores Asturias. Pristupljeno 19 June 2015. 
  9. ↑ „Del rosa al Nobel” (Spanish). Honduras: Diario Libre. 9 July 2013. Pristupljeno 23 July 2015. 
  10. ↑ Muñoz, Willy O. (2003) (Spanish). Antología de cuentistas hondureñas (1 izd.). Tegucigalpa: Ed. Guaymuras. str. 36. ISBN 978-99926-33-05-2. Pristupljeno 23 July 2015. 
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Argentina_Díaz_Lozano&oldid=41749751