Antiprosvetiteljstvo

Prosvetiteljstvo je opšti duhovni i misaoni pokret evropskog građanstva, koji se javlja u XVIII veku, usmeren protiv svake vrste prinude dogmatskog autoriteta, predrasuda i praznoverja, a za trijumf kritičkog uma u umetnosti, nauci i politici. Prosvetiteljstvo je bilo ideja vodilja svim socijalnim revolucijama.

Kako je počelo da stiče svoje poklonike, nailazilo je i na oštre kritičare, a najuporniji među njima bili su očevi evropske konzervativne misli, De Mestr (Joseph de Maistre), De Bonal (Louis de Bonald) i Edmund Berk (Edmund Burke). Polazeći od pretpostavke o nesavršenosti ljudske prirode, konzervativci u prosvetiteljstvu vide početak haosa, bezakonja i moralne degradacije, naglašavajući neophodnost postojanja autoriteta, hijerarhijske organizacije društva i tradicije.

Od samog pojavljivanja na istorijskoj sceni, fašizam se oslanja na klasično konzervativnu kritiku prosvetiteljstva, s tim što je on radikalizuje. Idejama prosvetiteljstva fašizam suprotstavlja ekstremni nacionalizam, iracionalizam, misticizam, slepu veru u nepogrešivost autoriteta, kolektivizam i apologiju sile. „Tog dana je, može se reći, umro Hegel“, pisao je nacistički pravni teoretičar Karl Šmit (Carl Schmitt), misleći na dan kada je Adolf Hitler postao kancelar Nemačke, što je po njemu označilo definitivni trijumf antiprosvetiteljstva u Evropi. Bitan segment borbe protiv prosvetiteljstva jeste i insistiranje fašista na iracionalizmu, koji postaje svojevrstan teološki koncept. Na mesto građanina dolaze sledbenik ili neprijatelj, u zavisnosti od rasnog materijala koji nose u krvi, a borba između njih dobija mitske razmere. Svaka vrsta privatnosti se ukida, a ideologija postaje sveprisutna u ljudskom životu.

Napomena uredi

Literatura uredi

  • Todor Kuljić, Fašizam, Beograd, 1985.
  • Endru Hejvud, Političke ideologije, Beograd, 2005;
  • Đerđ Lukač, Razaranje uma: put iracionalizma od Šelinga do Hitlera, Beograd, 2006;