Anthelme Mangin

Anthelme Mangin, pravim imenom Octave Félicien Monjoin (Saint-Maur, 19. ožujka 1891.Pariz, 10. rujna 1942.) bio je francuski časnik i veteran Prvog svjetskog rata, koji je postao poznat kao glavni akter dugogodišnjeg sudskog procesa u kojem je nekoliko desetaka obitelji tvrdilo da je on njihov u ratu nestali sin. Na kraju procesa, 1938. godine, utvrđeno je kako je on sin Pierrea Monjoina i Joséphine Virly.

Anthelme Mangin
Biografske informacije
Puno ime Octave Félicien Monjoin
Rođenje 19. ožujka 1891.
Francuska Saint-Maur, Francuska
Smrt 10. rujna 1942.
Francuska Pariz, Francuska
Državljanstvo Francuska francusko
Karijera
Odanost Francuska Francuska
Služba 00001918.
Ratovi Prvi svjetski rat
Rod vojske Armée de terre

Dana 1. veljače 1918. godine, francuski vojnik je doveden na kolodvor Gare des Brotteaux u Lyonu, bez ikakvih vojnih ili civilnih dokumenata. Na ispitivanju je dao ime koje je otprilike zvučalo kao Anthelme Mangin, što je i službeno zavedeno i što je postalo ime po kojemu ga historija pamti. Nakon što mu je dijagnosticirana dementia praecox, Mangin je poslan u azilij u Clermont-Ferrandu. U siječnju 1920. godine, Le Petit Parisien je na naslovnici objavio veliki članak s fotografijama o pacijentima u aziliju, među kojima je bio i Mangin, u nadi da će ih obitelji prepoznati. Obitelj Mazenc iz Rodeza je tvrdila kako je on njihov sin, Albert, koji je nestao 1915. godine kod sela Tahure. Sukladno tome, Mangin je prebačen u azilij u Rodezu, gdje je suočen s brojnim predratnim prijateljima i poznanicima, međutim nikoga nije prepoznao. Antropološki podaci ubrzo su otkrili nekoliko značajnih razlika između Alberta Mazenca i Mangina, uključujući i razliku od čak 10 cm u visini.

Dvije godine kasnije, Ministarstvo umirovljenika objavilo je u Manginovu fotografiju u nadi da će ga netko prepoznati. Nekoliko desetaka obitelji ubrzo je poslalo odgovor. Nakon duge istrage koju su proveli psihijatri iz rodeškog azilija, samo su dvije osobe ostale kao potencijalni kandidati: Lucie Lemay, koja je tvrdila da je Mangin njezin suprug, te Pierre Monjoin, koji je tvrdio da je nepoznati vojnik njegov sin. Godine 1934., Mangin je odveden u Saint-Maur, gdje je samostalno od kolodvora došao do Monjoinove kuće, mada i dalje nije prepoznavao starca; uz to je i uočio razlike na seoskoj crkvi, koja je stradala tokom njegova odsutstva. Vlasti su temeljem toga zaključile da je Mangin zapravo Monjoinov sin, međutim Lemayjeva je uložila žalbu i proces je još malo odužen.

Pravomoćna odluka donesena je 1938. godine, nakon čega je Mangin povjeren na skrb ocu i bratu, mada su oni obojica umrli prije nego je odluka provedena. Mangin je nakon toga odveden u psihijatrijsku bolnicu u Parizu, gdje je umro u rujnu 1942. godine, navodno od pothranjenosti. Pokopan je u običnom grobu, ali su njegovi posmrtni ostaci 1948. godine preneseni u Saint-Maur, gdje je pokopan pod imenom Octave Félicien Monjoin.

Manginova priča imala je značajan utjecaj u francuskoj kulturi, a poslužila je kao direktna inspiracija za roman Siegfried et le Limousin Jeana Giraudouxa te dramu Le Voyageur sans bagage Jeana Anouilha.