Wikipedija

Ante Marković

Ante Marković (Konjic, 25. 11. 1924 - Zagreb, 28. 11. 2011), predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske i posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije.[1][2] Dana 19. decembra 1991. na konferenciji za štampu Ante Marković je "vratio mandat" građanima Jugoslavije, rekavši da ne postoji više nijedan državni organ u Jugoslaviji kome bi se mogla podneti ostavka.

Ante Marković
Ante Marković

Ante Marković

Mandat
16. 3. 1989 – 20. 12. 1991
Zamjenik Aleksandar Mitrović
Prethodnik Branko Mikulić
Mandat
10. 5. 1986 – 10. 5. 1988
Prethodnik  Ema Derossi-Bjelajac
Nasljednik Ivo Latin
Mandat
10. 5. 1982 – 10. 5. 1986
Prethodnik  Petar Fleković
Nasljednik Antun Milović
Rođenje (1924-11-25)25. 11. 1924.
Konjic, Kraljevina Jugoslavija
Smrt 28. 11. 2011. (dob: 87)
Zagreb, Hrvatska
Politička stranka SKJ, SRSJ
Zanimanje političar, gospodarstvenik

Porijeklo i školovanje uredi

Ante Marković rodio se u Konjicu, 1924 godine u hrvatskoj obitelji.[3] Prije Drugoga svjetskog rata pristupio je naprednom omladinskom pokretu, te je vrlo rano postao članom Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). 1941 godine pristupio je Narodnooslobodilačkom pokretu.[4] 1954 diplomirao je elektrotehniku na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Privredna i politička karijera uredi

Nakon fakulteta zaposlio se u poduzeću »Rade Končar«. Generalnim direktorom postaje 1961 i na toj funkciji ostaje pune 23 godine, do 1984. U njegovo vrijeme »Rade Končar« je narastao s 2 tisuće na 25 tisuća zaposlenih, među kojima je bilo 4,5 tisuće inženjera.[5]

U politiku je ušao 1982 godine, u doba dužničke krize, na položaj predsjednika Izvršnog vijeća Sabora (tj. vlade) SR Hrvatske.[5] Po okončanju četverogodišnjeg mandata, izabran je, 1986 godine, na funkciju predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske, umjesto Eme Derossi-Bjelajac. U SKH-u je bio poznat kao liberal, zbog čega je uvijek bio napadan od strane ideoloških komunista.[3] Podržavao je reformu političkog sistema u višestranačje.[6] Za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV) izabran je 16. 3. 1989 godine, umjesto Branka Mikulića iz BiH, koji je podnio ostavku. Prilikom preuzimanja funkcije predsjednika SIV-a zahtjevao je da mu se nitko ne miješa u formiranje Vlade. Osim mjesta saveznog sekretara za unutrašnje poslove, ministarska mjesta u vladi mu nije formirao niti SKJ, niti Predsjedništvo SFRJ. Markovićev kanidat za funkciju saveznog sekretara za unutrašnje poslove je bio Janez Zemljarič, koji je prije bio predsjednik Vlade SR Slovenije, a u vrijeme Milke Planinc potpredsjednik SIV-a. Marković je Zemljariča dobro poznavo i cijenio. Međutim Slobodana Miloševića je odbio poduprijeti Zemljarića kao kandidata za sekretara. Nakon podosta Miloševićevih kandidata koje je Marković odbio, Marković je na poslijetku prihvatio prijedlog Miloševića da se na poziciju saveznog sekretara za unutrašnje poslove imenuje general Petar Gračanin. Gračanin je u tom trenutku obnašao dužnost predsjednika Predsjedništva Srbije, a mjesto saveznog sekretara za unutrašnje poslove iskljućivo je odobravalo Predsjedništvo SFRJ.[6] 28. 6. 1989 godine Marković je kao predsjednik SIV-a prisustvovao, zajedno sa Janezom Drnovšekom, koji tada bio predsjednik Predsjedništva, govoru Slobodana Miloševića na Gazimestanu. Niti Marković, niti Drnovšek nisu bili upoznati sa sadržajem Miloševićevog govora prije svečanosti. Nakon tog, jednim dijelom velikosrpskog, govora Marković i Drnovšek su protestno napustili svečanost helikopterom Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva (JRZ).[7] Marković je zastupao stajalište da se Vojvodini, a posebice Kosovu mora dati autonomija kakva je postojala u vrijeme Josipa Broza Tita.[8] U siječnju 1990 godine nakon 14.-og izvanrednog kongresa SKJ, koji su protestno napustili hrvatski i slovenski izaslanici, Marković je izjavio novinarima: "Pa što ako se Partija raspala, Jugoslavija može i bez nje!" Ubrzo nakon toga osnovao je stranku Savez reformskih snaga Jugoslavije koja se je zalagala za nastavak postojanja Jugoslavije, tj. protiv izdvajanja republika i pokrajina iz sastava Jugoslavije.[9] Markovićev program je doživio poraz, tj. njegovi potencijalni koalicijski partneri u Hrvatskoj (bivši komunisti) su poraženi na izborima, a Savez reformskih snaga Jugoslavije doživio je poraz u SR Bosni i Hercegovini, SR Makedoniji, SR Srbiji i SR Crnoj Gori.[10]

Ostavku na mjesto predsjednika SIV-a je podnio 20. 12. 1991, mjesec dana nakon što je počinjen zločin na Ovčari. Hrvatska javnost, ogorčena agresijom, to mu je jako zamjerila, pa od tuda Hrvatskom dominira uvjerenje da je Marković stao na Miloševićevu stranu.[11] Već krajem 1991 razmišljao je kako pobjeći iz Beograda, preko Makedonije do Italije, o čemu se čak dogovarao sa predsjednikom Makedonije Kirom Gligorovim.[3] Na kraju je uspio doći u Zagreb, gdje je ostao do odlaska u Austriju.[12] Marković se preselio u Austriju zbog političkog stanja i lošeg tretmana u Hrvatskoj, te zato što je tadašnji kancelar Austrije Franz Vranitzky bio Markovićev dobar prijatelj. Odlučio se nastaniti Grazu jer je blizu Zagreba, te zato što je tako mogao lakše komunicirati sa svojom obitelji, koja je ostala u Zagrebu.[3][12]

Markovićeve ekonomske reforme uredi

Marković je u saveznoj Skupštini SFRJ, 1989 godine, iznio ambiciozan program gospodarske reforme s osnovnim ciljem, obaranjem hiperinflacije. Naime, tada je, potkraj 1989 godine, inflacija dosegnula nevjerovatnih 2679% godišnje.[13] Prilikom posjeta Americi, na poziv tadašnjeg predsjednika George H. W. Busha, Marković je pregovorao sa MMF-om (Međunarodni monetarni fond) o ekonomskim reformama u Jugoslaviji, tražeći potporu za svoju ekonomsku politiku. Nakon sastanka sa Markovićem, tadašnji direktor MMF-a Michel Camdessuso je zaključio da u svojoj praksi još nije čuo tako konzistentan i hrabar projekt.[5] Zapadne banke su obećale financijsku podršku Markoviću i njegovim reformama, ukoliko bi se njegov koncept provodio.[10]

Marković je prvo išao sređivati probleme bankarskog sektora, gdje je uspješno riješio tkz. kontaminiranu aktivu (bankarsko potraživanje koje se teško ili uopće ne može naplatiti). Sukladno Markovićevom programu odnos dinara i njemačke marke je bio zaleđen, tj. predviđeni su konvertibilni dinari.[13] Srezao je vojni budžet Jugoslavenske narodne armija (JNA) sa 60 na 35 posto ukupnih sredstava proračuna sa kojima je raspolagala Jugoslavija.[5][14] Srezao je izdatke za administraciju, ali povećao sredstva za carinu i policiju. Marković je inzistirao na znatnom povećanju plaća carinicima, iako su svi oko njega bili protiv tog poteza. Do tada se polovina budžeta financirala doprinosima republika i pokrajina, a druga polovina su bili vlastiti prihodi federacije. Pritom se misli na porez na promet, carinu i trošarine. Kad su se povećale plaće carinicima, prihodi od carine su toliko narasli da je Marković predložio ukidanje doprinosa republika i pokrajina.[5] Marković je uredio poslovanje sa SSSR-om (Sovjetski Savez) tj. izdatke za klirinško poslovanje. Prije Markovićevih reformi bilo je dovoljno da neko poduzeće pošalje papire da je izvezlo robu u SSSR, te da mu savezna vlada Jugoslavije isplati novac. Nakon reformi bilo je potrebno da određeno poduzeće prvo dobije klirinške dolare (točnije papire, jer to je bio virtualni novac), za koje je Jugoslavija mogla kupovati u SSSR-u, pa su se tek onda ti dolari smjeli zamijeniti u Narodnoj Banci Jugoslavije za dinare i tako naplatiti svoj izvoz. Klirinški izdaci su se nakon toga žestoko smanjili. Milošević je tada napao Markovića da uništava srpsko gospodarstvo, iako su veliki klirinški izvoz imale i Slovenija i Hrvatska. Nakon reformi, društvene djelatnosti (kultura, zdravstvo, školstvo, itd.) financirale su republike, i to ne iz svojih proračuna već putem posebnih fondova, a koji su se punili doprinosima.[5] Za Markovićevih reformi 1990 godine je izmijenjen "Zakon o privatizaciji", kasnije znan kao "Markovićeva privatizacija". Nakon izmjene zakona došlo je do pojedinačnih privatizacija. Ljudi unutar poduzeća su pritom bili preferirani time što je novi zakon izdavanjem internih dionica predviđao dalekosežne popuste za menadžment i radnike, dok je sa druge strane otežavao prodaju udjela u poduzećima vanjskim investitorima.[15][16]

Markoviću je išla u prilog činjenica da je razina ekonomske integriranosti države bila prilično velika, tj. da je udio ekonomskih aktivnosti izvan područja matične republike bio razmjerno velik i značajan za ekonomsku situaciju u svim republikama SFR Jugoslavije.[10][13] Markovićeve reforme su ubrzo nakon implementacije počele davati rezultate, životni standard je počeo rasti, dinar je stabiliziran, inflacija zaustavljena, te je uvedena konvertibilnost.[5][11] Dinar je postao prva konvertibilna valuta u jednoj socijalističkoj zemlji. Za vrijeme Markovićevih reformi devizne rezerve su porasle sa 1,5 na 6,8 milijardi dolara.[6] U roku godinu i pol dana smanjen je inozemni dug Jugoslavije sa 21,5 na 12,2 milijarde dolara.[17] Markovićeva je vlada smanjila inflaciju sa 56 posto mjesečno u prosincu 1989 na 17,3 posto u siječnju 1990, te 8,4 posto u veljači i 2,4 posto u ožujku 1990.[18]

Marković je nailazio na otpore na različitim stranama u državi, ne samo u pojedinim republičkim rukovodstvima, već i u saveznoj skupštini.[10] Milošević je međutim od samog početka sabotirao Markovićeve reforme, sve je činio da ih sruši.[5] Konstantni politički udari iz Beograda, mimo SIV-a, su razorili monetarnu stabilnost Jugoslavije.[19] Naime, 8. 1. 1991 godine Milošević je izvršio monetarni udar na Narodnu Banku Jugoslavije. Udar je izvršen tako da je iz Narodne Banke Jugoslavije, preko Narodne banke Srbije, izvučeno 18,2 milijardi dinara tj. 2,5 milijarde njemačkih maraka. Iako je Marković nakon toga tražio sankcije za SR Srbiju i vraćanje novaca, ništa od toga nije sprovedeno u djelo. Taj monetarni udar je formalno označio kraj Markovićevih reformi i početak raspada Jugoslavije.[20] Markovićeve reforme premda do tada gospodarski uspješne, nakon toga nisu uspijele zaustaviti zloslutan politički razvoj u Jugoslaviji, u kojoj je javnost bivala sve zagušenija govorom mržnje i prijetnjama oružjem iz Srbije.[11] Kada se Jugoslavija počela raspadati, ona je zapravo bila na izlasku iz ekonomske krize.[18]

Uloga uoči i u toku ratova u Jugoslaviji uredi

Marković se prvi puta sastao sa Franjom Tuđmanom 1990 godine. Na tom sastanku Tuđman je tražio Markovićevu podršku za svoju politiku i dolazak na vlast u SR Hrvatskoj. Marković je svoju potporu Tuđmanu uvjetovao time da se podupru započete reforme i demokratizacija zemlje, da se izbjegava revanšizam, da se pregovori sa Srbima vode u Hrvatskoj, a ne preko Miloševića i Beograda, da se ne ide u militarizaciju i naoružavanje Hrvatske, te da se Bosna i Hercegovina izuzme iz svih eventualnih budućih planova Hrvatske. Tuđman nije pristao na te Markovićeve uvjete.[21]

Krajem 1990 godine Marković se sukobio sa saveznim ministrom obrane general Veljkom Kadijevićem oko Hrvatske i politike Slobodana Miloševića, a koju je Kadijević podupirao. Početkom 1991 godine Kadijević je Markoviću predložio plan koji je razradio Generalštab JNA, a za koji su trebali političku potporu i legitimnost. Tim planom su trebala biti uhićena rukovodstva Hrvatske i Slovenije, tj. Franjo Tuđman i Milan Kučan. Marković je energično odbio poduprijeti plan uz protupitanje zašto se ne uhiti Milošević.[22][23]

Marković je u svibnju 1991 godine htio smjeniti Kadijevića, te za novog saveznog ministra obrane postaviti generala Antona Tusa, koji je tada još bio aktivan u Beogradu u JNA. Plan je bio da se, sa generalom Tusom na čelu JNA, Stjepanom Mesićem na čelu Predsjedništva i Markovićem na čelu Vlade, neutraliziraju promiloševićevske snage u JNA. General Tus se složio sa planom, a Marković je po dolasku u Zagreb o tome razgovarao sa Tuđmanom. Iako je Tuđman rekao da će razmisliti, plan je propao nakon što je general Tus imenovan prvim načelnikom Glavnoga stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske.[12][24][25]

Kako nikada nije podržavao nasilje, Marković je stalno inzistirao na jugoslavenskom integritetu. Formalni okvir za akciju JNA u Sloveniji je dao SIV odlukom da se zauzmu granični prijelazi, iako SIV prema zakonu nije bio ovlašten odlučivati o upotrebi vojske.[26] Nakon odluke SIV-a[27] o slanju jedinica JNA radi "obezbeđivanja izvršavanja saveznih propisa o prelaženju državne granice i kretanju u graničnom pojasu na teritoriji republike Slovenije" donesene u noći s 25. na 26. 6. 1991, i neuspjeha te vojne intervencije, Marković je postajao sve nemoćniji.[28] Marković je odlučno negirao da je naložio intervenciju JNA u Sloveniji, ističući da je njegova vlada tada jedino naredila saveznom MUP-u da se uspostavi kontrola nad graničnim prijelazima u Sloveniji, u suradnji s jedinicama JNA.[23] Stjepan Mesić je potvrdio da Marković i svi ministri SIV-a, uključujući i skupinu Slovenaca u SIV-u, nisu tražili akciju tenkova i ratne tehnike, već se samo zahtjevalo angažiranje MUP-a i graničnih jedinica JNA, i to samo na granici Jugoslavije tj. tada još SR Slovenije.[26] Na sjednici SIV-a, održanoj 18. 9. 1991 godine, Marković je tražio ostavku Kadijevića i njegovog zamjenika admirala Stane Broveta. Kadijević je još u ožujku 1991 godine bojkotirao suradnju sa Markovićem tj. SIV-om. Marković je ustvrdio da je "JNA zloupotrijebila položaj i zaratila protiv jedne republike (Hrvatske)".[28]

Na početku rata u Hrvatskoj Marković se zalagao za embargo na uvoz oružja na području cijele Jugoslavije.[29]

1991 godine tokom diplomatskih pregovora, kojima je predsjedao Lord Peter Carington, Marković je oštro napao Miloševića zbog razaranja Vukovara i Dubrovnika. Isto tako je u otvorenom pismu tražio od Miloševića da zaustavi izvanrednu mobilizaciju JNA za rat protiv Hrvatske.[30]

7. 10. 1991 godine Marković je bio žrtvom pokušaja atentata kada je JRZ raketiralo Banske dvore gdje se nalazio na zajedničkom ručku s Tuđmanom i Mesićem. Očito da je nakon zahtjeva za ostavkom vrha JNA i on postao meta odmetnute vojske.[28]

Marković je zagovarao "Bruxellessku Deklaraciju" vjerujući da je to jedini mogući način da se miroljubivo razriješe odnosi u SFR Jugoslaviji. "Bruxellesskom Deklaracijom", od 17. 12. 1991, je konstatirana disolucija SFR Jugoslavije, te su tadašnje republike pozvane da se do 23. 12. 1991 izjasne o neovisnosti.[3]

Marković je tokom sjednice "Saveznog izvršnog vijeća" prozvao Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića vezano za akciju "RAM", a koji se odnosio na plan srpske politike o vojnom zauzimanju teritorija Bosne i Hercegovine koji bi ostao u reduciranoj "srpskoj Jugoslaviji".[28] Snimak razgovora između Miloševića i Karadžića o planu "RAM", Markoviću je osobno donio ministar unutarnjih poslova Bosne i Hercegovine Alija Delimustafić.[31]

1992 godine Alija Delimustafić je u Grazu posjetio Markovića, te mu je predložio da za BiH organizira nabavu oružja preko svojih ruskih veza. Iako je Delimustafić tim poslom Markoviću ponudio veliku zaradu, on je odbio ponudu sa riječima: Vi od mene možete svašta tražiti, ali nemojte tražiti da nabavljam oružje. Ja sam zbog oružja otišao iz Beograda.[3]

Inženjer među nitkovima uredi

Osvrt Milana Gavrovića na Markovićevu ulogu u razbijanju Jugoslavije objavljen u Novostima (br. 1111 od 2. IV. 2021.):

"Deseta je godina od smrti Ante Markovića, jedinog sudionika krvavog raspada Jugoslavije koji nikad nije progovorio o svojoj ulozi u tome. Zašto? Što je on tada zastupao, kao čovjek, političar i zadnji premijer umiruće države? Sve tadašnje političare zadnji američki ambasador u Jugoslaviji, Warren Zimmermann, definira ovom anegdotom. ‘U proljeće 1990.’, kaže on, ‘jedan sam telegram u Washington naslovio: Josephine Baker je bila u pravu u slučaju Jugoslavije. Pala mi je na pamet priča o poznatoj zvijezdi Folies Bergerea. Jednom je njezina točka slijedila odmah nakon nastupa grupe kepeca. Dok je mirno čekala svoj red, nestalo je svjetla, a kepeci su u panici počeli trčati na sve strane. Nakon nekoliko sekundi opće pomutnje izronio je glas Josephine Baker: Upalite to prokleto svjetlo – upala sam do guzice u kepece.’

On to piše u knjizi ‘Origins of a Catastrophe’ (kod nas ‘Izvori jedne katastrofe’), koju počinje sljedećim riječima: ‘Ovo je priča o nitkovima, nitkovima koji su krivi za rušenje multietničke Jugoslavije, za izazivanje tri rata i nesreću koja je zadesila dvadeset milijuna ljudi.’ Međutim, u toj drami, po njemu, postoji i jedan pozitivan lik. To je Ante Marković. ‘Iako poražen od ad hoc skupljenih nacionalista – od liberalnih Slovenca do neokomunističkih Srba – ipak je otišao kao simbol svega što je toj zemlji trebalo: moderne i stabilne ekonomije, vladavine prava i etničke tolerancije. On je tretirao Jugoslaviju kao pacijenta s teškim rakom – nacionalizmom. Marković je napola herojska, napola tragična figura. Nije uspio, ali se barem protiv raka borio, umjesto da se navikne na njega.’

Nasuprot tome, u velikoj BBC-ijevoj seriji ‘Smrt Jugoslavije’, u kojoj svi glavni protagonisti onog vremena pokušavaju opravdati svoju ulogu i iznijeti svoju istinu, Markovića uopće nema. Autorima serije tako je uspjelo nešto naoko nemoguće. Snimili su Hamleta (tu napola herojsku, a napola tragičnu figuru) ne samo bez naslovnog junaka, već ne spominjući uopće njegovo postojanje. Ali to je priroda televizije kao medija. Oni nisu htjeli govoriti umjesto njega, a on je šutio.

U onim godinama, međutim, on je koristio svaku priliku da govori, dok su se svi novopečeni republički lideri, nakon što su preuzeli svoje televizije, trudili da ga u tome onemoguće. Zašto, može se zaključiti već po njegovom prvom razgovoru s Franjom Tuđmanom, u svibnju 1990. U nedjelju predvečer, između dva kruga prvih višestranačkih izbora, Tuđman ga je nazvao i tražio da se sastanu sljedećeg dana. Marković je, međutim, već rano ujutro letio za Beograd, pa su se dogovorili da se nađu odmah. ‘Ja sam u Vili Weiss, pa bi bilo najbolje da i vi tu dođete’, predložio je Tuđman. Još izbori nisu bili završeni, niti su se glasovi počeli brojati, a on se već uselio u reprezentativni objekt Sabora i Vlade. Marković je to odbio i predložio svoj kabinet u zgradi predsjedništva SRH u Visokoj ulici, koji je imao kao savezni premijer. Kad se onamo sam dovezao u svom privatnom Audiju 80, u dvorištu je već bio oklopljeni bmw i četiri tjelohranitelja, a Tuđman je u njegovoj sobi razgledavao slike. ‘Kako ćemo se mi oslovljavati?’ pitao je odmah Tuđman. ‘Jednostavno’, odgovorio je Marković, ‘ja vas druže generale, a vi mene gospodine inženjeru.’

Tako je razgovor počeo šaljivo, a nastavio se vrlo ozbiljno. Tuđman je elaborirao da je u svakom prijelomnom trenutku povijesti, kad su Hrvati imali priliku da stvore svoju državu, to onemogućio neki Hrvat. Godine 1918. to je bio Trumbić, a 1945. Tito. ‘Nadam se da to sada nećete biti vi’, rekao je Tuđman. Marković je zahvalio što ga uspoređuje s tim velikanima i počeo govoriti o svom programu demokratizacije i modernizacije Jugoslavije. U razgovoru koji je trajao više od dva sata pokazalo se da su im pogled na budućnost sasvim različiti. Na kraju, nakon što ga je Tuđman još jednom pitao može li računati na njegovu suradnju, Marković je odgovorio da može, ukoliko svoju politiku bude temeljio na pet ključnih principa. To su 1. da podrži modernizaciju i reforme, 2. da ne bude nikakvog revanšizma, 3. da se o položaju Srba u Hrvatskoj razgovara s njima a ne s Beogradom, 4. da se poštuje državni integritet Bosne i Hercegovine i 5. da se ne provodi nikakva militarizacija. Tuđman se, naravno, o tome nije izjašnjavao.

Sljedeće godine Marković je krenuo u obilazak Jugoslavije s namjerom da govori u parlamentima svih republika i tako proširi krug ljudi s kojima kontaktira, dobije nove tribine i pokuša spasiti što se spasiti može. Prvo je bio u Sloveniji, ali Milan Kurčan već je imao dogovor sa Slobodanom Miloševićem u kojem su jedan drugome priznali pravo da sami i po svojoj volji rješavaju svoja komplicirana nacionalna pitanja. Što je to značilo, vidjelo se uskoro po ratovima, prvo u Sloveniji, pa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pritom su Slovenci za svoje ciljeve prvi u Jugoslaviji upotrebili vojsku, svoju teritorijalnu obranu, koja je preuzela granične prelaze, otjerala jugoslavenske graničare, skinula jugoslavenske i digla slovenske zastave. Slijedila je šeprtljava (namjerno?) intervencija JNA, u kojoj su ipak padale glave na obje strane. Uzaludno je bilo Markovićevo upozorenje kako ‘nitko nema pravo da upotrebi svoju moć tako da izazove posljedice koje će dugo, dugo pogađati milijune naših ljudi i negativno utjecati na sudbinu možda i nekoliko generacija’. I da je za promjene potrebno mnogo demokratskih razgovora, jer u suprotnom riskiramo nasilje.

U međuvremenu, Marković je još stigao 24. lipnja 1991. govoriti u Saboru, gdje je, uz ostalo, rekao: ‘Ono po čemu se razlikujem od mnogih mojih kritičara jeste da ljubav prema mom narodu za mene ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugim narodima.’ Zatim je negativno ocijenio godinu dana vlasti hdz-a, posebno privatizaciju, uništavanje poduzeća i političku centralizaciju i upozorio da s hrvatskim Srbima treba razgovarati neposredno, a ne s Beogradom. Zatim je rekao da položaj Bosne i Hercegovine kao suverenog subjekta u Jugoslaviji ne može ovisiti o nečijim dogovorima i da će odnos prema toj republici pokazati hoćemo li probleme u zemlji rješavati nasiljem, da se u Evropu ne ide militarizacijom, da se Hrvatska zasniva na antifašističkoj borbi, a ne fašističkoj navodno Nezavisnoj Državi Hrvatskoj itd. Sve to bilo je izravno suprotstavljeno vladajućoj politici u Hrvatskoj, ali i drugim republikama. Princip je bio isti, a sve ostalo nijanse, kako bi rekao Balašević. Saborski zastupnici tada su se natjecali u polemiziranju s njim.

Sljedeći nastup trebao je imati u Skupštini Srbije, dakle u samom srcu Miloševićevog velikosrpstva i žarištu iz kojeg se nacionalistički plamen proširio cijelom Jugoslavijom. Od toga, međutim, nije bilo ništa jer su Slovenci preuzeli granice, nakon čega je jna neuspješno intervenirala, ali uspješno zabila posljednji čavao u lijes Jugoslavije. Nitko više nije htio čuti Antu Markovića, čak ni u BiH, koju je tek čekala njena strašna sudbina. I ondje su hodže u džamijama govorili da se smije glasati za sve, samo ne za bivše komuniste i – Antu Markovića.

Preostaje pitanje zašto je on sve do svoje smrti, skoro punih 20 godina, odbijao sve molbe za intervjue i sve pozive da iznese svoju priču, od koje su ovdje spomenuta samo dva slučaja. Prvi je odgovor da mu se sve to na koncu previše zgadilo. Ali ima još nešto. Zimmermann je bio u pravu. On zaista nije spadao u to društvo. Nažalost, ne bi spadao ni u današnje."

Kasniji život i smrt uredi

Po dolasku u Austriju kancelar Vranitzky je ponudio Markoviću austrijsko državljanstvo, što je Marković odbio ističući da je on Hrvat, te da ne želi umrijeti kao Austrijanac.[3] U Austriji se bavio konzultantskim poslovima za velike tvrtke i vlade, između ostaloga i za Vlade BiH i Republike Makedonije. Posljednjih 20 godina Marković je živio na relaciji Zagreb-Beč-Sarajevo, s time da je većina njegovih poslova bila vezana uz rodnu mu BiH. Poslije rata u BiH je razvio privatni posao. Poznato je da je gradio luksuzne stanove u Sarajevu koji su sve do izbijanja krize bili jako traženi, osobito zato što je Marković u Sarajevu imao kultni status. Nakon stanova, s hrvatskim poduzetnikom Brankom Roglićem krenuo je graditi mini hidroelektrane, ali su se poslovno razišli.[1]

2003 godine bio je svjedok na suđenju Slobodanu Miloševiću na Međunarodnom sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Miloševića je tada izravno optužio kao glavnog krivca za ratove na prostoru bivše Jugoslavije.[23]

Ante Marković umro je u snu u Zagrebu 28. 11. 2011 godine.[1] Posljednji ispračaj je bio na zagrebačkom groblju Mirogoju,[32] a sahranjen je u Dubrovniku u kojem je proveo mladost.[33]

Citati uredi

Ne mogu reći da sam neki apsolutni sudac, ali je činjenica da sam na kraju ostao sam. Predstavnicima međunarodne zajednice uputio sam poruku, kad sam ostao bez ikakve podrške, da je paradoksalno, ali istinito kako se sada teže boriti za mir nego za rat. Ja nisam vodio rat ni protiv koga, a bio sam i ostao napadan sa svih strana: napadao me Milošević, Kadijević, Tuđman, napadao me žestoko i Kučan.[34]

– Ante Marković, 2003 godine u intervju za Dnevno.

Ja sam uvijek bio Hrvat. Kako se mogu izjašnjavati drukčije nego onako kakav sam se rodio?[3]

– Ante Marković, 2003 godine u intervju za Dnevno.

Moj mandat nije istekao, jer ga nisam imao kome vratiti. Više nije postojala ni Savezna skupština, koja me je izabrala, niti je postojalo Predsjedništvo, koje bi moglo biti neki surogat. Nestajala je država u kojoj sam radio, ali ostao je narod: ja sam vratio mandat, da tako kažem, narodu. Dao sam ostavku![3]

– Ante Marković, 2003 godine u intervju za Dnevno.

Milošević je manipulirao ljudima jer im se predstavljao drukčijim nego što je bio.[31]

– Ante Marković, 2003 godine u intervju za Dnevno.

U to vrijeme, gdje sam se god pojavio, u kojem god gradu, svugdje su me dočekivali srdačno, s emocijama. Na skupovima je uvijek bilo puno ljudi i uvijek su mi pružali podršku. Govorili su mi da im u Jugoslaviji nikad nije bilo tako dobro. Imali su bolje plaće, putovali su, kupovali, osjećali su se kao slobodni ljudi... No, kad je trebalo glasati, svaki je glasao za svoj čopor. Nacionalizam je uvijek postojao u svim republikama, u svim elitama, da li kao velikosrpski, ili separatizam slovenski, i svaki od njih je vukao na svoju stranu.[34]

– Ante Marković, 2003 godine u intervju za Dnevno.

Onda su na vlast došli nacionalisti, u prvom redu Milošević, koji su počeli širiti strah. Strah jednih prema drugima. Iza toga je taj strah trebalo i opravdati, započeti rat. Dalje je išlo sve samo od sebe... Ja sam nudio bolji život, mirniji, sigurniji put u Europu. Nacionalisti su nudili povratak u prošlost. Ja sam cijeli život bio liberal i praktičan čovjek.[34]

– Ante Marković, 2003 godine u intervju za Dnevno.

Tuđman je počeo razgovor ovako: Kad je god Hrvatska bila na prekretnici, kad je mogla donijeti neke odluke samostalno, uvijek bi se našao neki veliki čovjek koji bi to spriječio. Bio je to jednom Ante Trumbić, drugi put Tito i treći put vi.[20]

– Ante Marković, 2003 godine u intervju za Dnevno.

Bez moje smjene u to vrijeme nisu mogli podijeliti Bosnu i Hercegovinu. A bez podjele Bosne, po njima, nisu mogli biti riješeni hrvatsko-srpski odnosi. Dakle, trebalo je smijeniti mene, podijeliti Bosnu, i "historijski sporazum" bio bi ostvaren. Inzistirao sam na tome da to neće ići bez rata. Da će se djeca u Bosni rađati i umirati s puškom, da će biti krvi do koljena: "Vi ćete palestinizirati BIH", rekao sam.[30]

– Ante Marković, 2003 godine u intervju za Dnevno o dogovoru Tuđman - Milošević u Karađorđevu.

U prvom redu, Tuđman je govorio da Europa ne može dopustiti jednu takvu muslimansku, islamiziranu državu na svome tlu. To, recimo, Milošević nije govorio. Zatim, Tuđman je tvrdio da su Muslimani u BIH, zapravo, nekadašnji bosanski katolici koji su prešli na islamsku vjeroispovijest, dok je Milošević tvrdio da je riječ o islamiziranim pravoslavcima. Milošević je govorio da je BIH ionako umjetna Titova tvorevina, u kojoj su Hrvati i Srbi u većini, i da ona ne može opstati. Ali, ipak su, kako je rekao, njih dvojica za Muslimane predvidjela nekakvu malu enklavu. Ni Milošević ni Tuđman meni nisu govorili o mogućnosti rata u BIH. Tuđman je smatrao da će "Bosna šaptom pasti", a Milošević je govorio da Muslimani nisu ratnici, da ga parafraziram: "Ne znaju da se biju."[30]

– Ante Marković, 2003 godine u intervju za Dnevno o dogovoru Tuđman - Milošević u Karađorđevu.

Prilikom haških pregovora, kojima je predsjedao, mislim, Carrington, upitao sam Miloševića zašto uništava Vukovar, zbog čega bombardira Dubrovnik, i zna li on što su Vukovar i Dubrovnik. Odgovorio mi je pitanjem: "Ma tko bi bio toliko blesav da bombardira Dubrovnik? Dubrovnik nitko ne bombardira!" "Znaš ti dobro tko", rekao sam. Uhvatio sam ga za ruku i doveo pred Tuđmana koji se nalazio u blizini sa Šarinićem. Rekao sam: "Evo, reci Tuđmanu da se Dubrovnik ne bombardira." "Ne znam o čemu govoriš, Armija ne tuče Dubrovnik, to je sto posto! Valjda bih ja znao...", izvrdavao je. Okrenuo sam se Tuđmanu i pitao: "Dobro, Franjo, tuku li Dubrovnik ili ne?" A Tuđman mi je odgovorio: "Čuo si što čovjek kaže." Cijeli je razgovor čuo i Šarinić, koji to, ako hoće i smije, može i posvjedočiti.[30]

– Ante Marković, 2003 godine u intervju za Dnevno.

Koliko sam god puta pokušao utjecati na Kadijevića, nisam u tome uspio. Miloševićev je utjecaj bio prejak, Kadijević se već opredijelio za njega. Nisu pomagala ni uvjeravanja admirala Branka Mamule, kojeg sam zamolio da utječe na Kadijevića, i koji je bio racionalan, konstruktivan pregovarač. Nije pomogla ni intervencija Veljka Barbierija, koji je Kadijevića znao dugo godina i kojeg sam također zamolio da pokuša utjecati.[7]

– Ante Marković, 2003 godine u intervju za Dnevno.

Istina je da je Milošević preko srbijanske Vlade raspisao izvanrednu mobilizaciju, i to kad još nije bilo rata u BIH. To je, očito, bilo usmjereno protiv Hrvatske, i tada sam napisao otvoreno pismo Miloševiću. U njemu sam oštro reagirao i tražio od njega da odluku o mobilizaciji povuče.[30]

– Ante Marković, 2003 godine u intervju za Dnevno.

To je bila klasična podvala Miloševića i Kadijevića. Bio sam pozvan na proglašenje tog Ustava. Imali smo sjednicu Vlade, i poslije nje potpredsjednik Vlade Mitrović i Kadijević predložili su mi da svratimo na proslavu u srbijansku Skupštinu. Kad smo tamo došli, rekli su mi: "Slušaj, kod nas Srba običaj je da se prelomi pogača". I krenuo sam otkinuti komad pogače, a onda su nas i slikali. Sve je bilo pripremljeno i namješteno. U trenutku sam shvatio da je sve dogovoreno između Kadijevića i Miloševića, jer Mitrović nije imao veze s tim. Ja sam tu vrlo naivno upao u klopku. Tako je ispalo da ja i Milošević lomimo pogaču.[8]

– Ante Marković, 2003 godine u intervju za Dnevno o lomljenju pogače sa Miloševićem nakon proglašenja novog Ustava Srbije 1989. godine.

Djela uredi

  • Ekonomisti o krizi: razgovor ekonomista s mandatorom za SIV, dipl. ing. Antom Markovićem, Beograd, 1989. (surad. i ur. Tomislav Popović)[35]
  • Jugoslovenske promene: govori i izlaganja Ante Markovića, Predsednika Saveznog izvršnog veća, Beograd, 1990. (engl. izd. Yugoslav Changes: addresses and statements by Ante Marković, Yugoslav Prime Minister, Beograd, 1990.)
  • The Laws on Economic Reform in Yugoslavia (gl. ur. Josip Druker)[36]

Reference uredi

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 Velinka Knežević; Ljubica Gatarić, Davor Ivanković (28. 11. 2011). Odlazak Markovića: Bio uvjeren da će dogovorima sačuvati SFRJ. Večernji list. Preuzeto 8. 3. 2014
  2. ↑ Umro Ante Marković. Hrvatska radiotelevizija (28. 11. 2011). Preuzeto 8. 3. 2014
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 3,8 Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 3., »Pištolj ispod jastuka«, Dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. 11. 2003.
  4. ↑ Vanja Bjelica-Čabrilo, Umro Ante Marković posljednji jugoslavenski premijer i reformist, Dnevni list, 29. 11. 2011, preuzeto 8. 3. 2014
  5. ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 5,6 5,7 Milan Gavrović (15. 2. 2009). Ante Marković: Kako bih ja riješio ovu krizu. Lider. Preuzeto 8. 3. 2014
  6. ↑ 6,0 6,1 6,2 Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 6., »Vojska van kontrole«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. 11. 2003
  7. ↑ 7,0 7,1 Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 10., »Kadijević najveća pretnja«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. 11. 2003
  8. ↑ 8,0 8,1 Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 12., »U Miloševićevoj klopci«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. 11. 2003
  9. ↑ Renato Baretić (29. 11. 2011). Dan kad je sahranjena Jugoslavija. Nacional. Arhivirano iz originala na 5. 11. 2013. Preuzeto 8. 3. 2014
  10. ↑ 10,0 10,1 10,2 10,3 Ivo Goldstein, Hrvatska 1918 - 2008., 2008., str. 646
  11. ↑ 11,0 11,1 11,2 Boris Pavelić; Mladen Trinajstić (28. 11. 2011). Umro Ante Marković, posljednji predsjednik vlade SFRJ. Novi list. Preuzeto 8. 3. 2014
  12. ↑ 12,0 12,1 12,2 Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 8., »Život bez dokumenata«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. 11. 2003
  13. ↑ 13,0 13,1 13,2 Ivo Goldstein, Hrvatska 1918 - 2008., 2008., str. 645
  14. ↑ Zdravko Petak, »Ekonomska pozadina raspada socijalističke Jugoslavije«, Centar za politološka istraživanja: Specijalizirani portal za politologiju i društveno humanističke znanosti, Zagreb, 2005., str. 64., ISBN 953-96037-3-0 (CPI)
  15. ↑ Siniša Kušić, »Institucionalni i evolucijski aspekti privatizacije u srednjoj i istočnoj Europi«, Ekonomski pregled: časopis za ekonomiju, sv. 58, br. 1-2, Zagreb, Veljača 2007., str. 100., ISSN 0424-7558 (Hrčak)
  16. ↑ O. B. (3. 12. 2011). Ante Marković: Strateška prednost BiH uvijek je bila i ostala energija. Biznis.ba. Preuzeto 8. 3. 2014
  17. ↑ Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 11., »Buš brine za Gorbačova«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. 11. 2003
  18. ↑ 18,0 18,1 Dejan Jović, »Razlozi za raspad socijalističke Jugoslavije: kritička analiza postojećih interpretacija«, Reč: Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja, sv. 8, br. 62, Beograd, 2001., str. 102.,
  19. ↑ Samir Huseinović (28. 11. 2011.). Odlazak jugoslavenskoga optimista. Novi list. Preuzeto 18. 3. 2014
  20. ↑ 20,0 20,1 Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 5., »Pljačka Narodne banke«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. 11. 2003
  21. ↑ Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 1., »Cirkus oko Tuđmana«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. 11. 2003
  22. ↑ Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 7., »Rupa u planu Kadijevića«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. 11. 2003
  23. ↑ 23,0 23,1 23,2 Kadijević je htio uhititi vodstvo Hrvatske i Slovenije. Slobodna Dalmacija (2003.). Arhivirano iz originala na 8. 3. 2014. Preuzeto 5. 11. 2013.
  24. ↑ Boljkovac: Žao mi je što nisam uhitio Šuška, imao je mračne planove. Novi list. Nacional (15. 12. 2009). Arhivirano iz originala na 3. studenoga 2013.. Preuzeto 38. 3. 2014 „Marković je u svibnju 1991 imao i plan za glavnog narodnog sekretara za obranu, umjesto Veljka Kadijevića, postaviti generala Antuna Tusa, kako bi se spriječilo da sve češći sukobi eskaliraju u građanski rat. Da je Tus postavljen za sekretara za obranu, Marković bi imao kontrolu nad armijom, a ne Predsjedništvo SFRJ, Jović i Milošević.”
  25. ↑ Dražen Stjepandić (21 10. 2012). Šušak je radio za KOS. tjedno.hr. Arhivirano iz originala na 3. studenoga 2013.. Preuzeto 8. 3. 2014 „Dok je Marković bio predsjednik SIV-a zajedno smo u svibnju 1991 nagovarali Tuđmana da smijenimo Kadijevića, ministra obrane Jugoslavije i da na njegovo mjesto postavimo Antuna Tusa, koji je tada još bio u Beogradu na mjestu načelnika generalštaba bivše JNA.”
  26. ↑ 26,0 26,1 Ivo Goldstein, Hrvatska 1918 - 2008., 2008., str. 695
  27. ↑ Ante Marković dao zapovijed za intervenciju JNA u Sloveniji. YouTube, 2. 7. 2012 (pristupljeno 8. 3. 2014)
  28. ↑ 28,0 28,1 28,2 28,3 Ivica Lučić (13. 4. 2013). Naknadno sjećanje i svjedočenje Ante Markovića. Večernji list. Preuzeto 8. 3. 2014
  29. ↑ Carole Hodge, Britain and the Balkans: 1991 until the present, preuzeto 8. 3. 2014.
  30. ↑ 30,0 30,1 30,2 30,3 30,4 Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 9., »Sukob oko Bosne«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. 11. 2003
  31. ↑ 31,0 31,1 Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 4., »Zavera sa planom RAM«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. 11. 2003
  32. ↑ Posljednji ispraćaj Ante Markovića na zagrebačkom Mirogoju. Jutarnji list. Preuzeto 18. svibnja 2013.
  33. ↑ Josip Pejaković i Milorad Dodik na posljednjem ispraćaju Ante Markovića. Hrvatska riječ (28. 11. 2013.). Preuzeto 8. 3. 2014
  34. ↑ 34,0 34,1 34,2 Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 7., »Hamlet bez princa«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. 11. 2003
  35. ↑ (en) worldcat.org: Ekonomisti o krizi : razgovor ekonomista s mandatorom za SIV, dipl. ing. Antom Markovićem, preuzeto 8. 3. 2014
  36. ↑ (en) worldcat.org: The Laws on Economic Reform in Yugoslavia, preuzeto 8. 3. 2014

Literatura uredi

  • Goldstein, Ivo (2008). Hrvatska 1918 - 2008., Zagreb: Europapress holding, Novi liber. ISBN 978-953-6045-57-0

Vanjske veze uredi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Ante_Marković&oldid=41808125