Wikipedija

Ante Ciliga

Ante Ciliga (Šegotići kod Vodnjana, 20. veljače 1898. - Zagreb, 21. listopada 1992.), bio je hrvatski političar, novinar i pisac poznat po svojoj kritici staljinizma u vreme Velikog terora.

Ante Ciliga

Bio je jedan od prvih rukovodilaca Komunističke partije Jugoslavije, član Politbiroa CK KPJ, urednik centralnog partijskog organa Borba i jedan od zastupnika lijeve frakcije KPJ povodom nacionalnog pitanja.[1] Već krajem 1920-ih je postao žestok kritičar staljinizma, zbog čega je 1930-ih bio zatvoren u SSSR-u (v. KPJ tokom Velike čistke).

Po izlasku iz sovjetskog logora je postao "amblematska figura" opozicije staljinizmu[2] i najveći neprijatelj i "trockist" za KPJ. Njegovi podaci bili su u Evropi i Jugoslaviji prvi podaci o staljinskim represijama u sibirskim logorima.[3]

Tokom Drugog svjetskog rata je kraće vrijeme bio zatvoren u ustaškom logoru Jasenovac prije nego što je počeo surađivati sa režimom NDH, a nakon rata je ostao hrvatski nacionalist i jedna od istaknutih ličnosti političke emigracije.

Objavio je veći broj radova o sovjetskoj i jugoslovenskoj istoriji.

Rana biografija uredi

Rani život uredi

Ante Ciliga rodio se u Šegotićima kod Vodnjana, 1898. godine. Gimnaziju je pohađao u Mostaru gdje je živio od svoje osme godine. Nastavlja školovanje u pazinskoj gimnaziji iz koje je bio istjeran 1915. godine zbog protuaustrijskih stavova. Gimnaziju je na koncu završio u Brnu 1917. godine, a 1918. godine upisuje Više gospodarsko učilište u Križevcima.

Partijski rad uredi

 
Sindikalno glasilo Organizovani radnik, koje je Ciliga uređivao.

Od 1918. do 1921. godine je studirao na Filozofskom fakultetu Karlova univerziteta u Pragu. Tamo je organizirao Jugoslavenski marksistički klub, i surađivao u listovima »Komunist« i »Rude pravo«. U Pragu je upoznao i svoju buduću ženu, studenticu medicine Ljubu Volčevu, Makedonku iz Prilepa.[3]

Godine 1919. sudjelovao je u revoluciji u Mađarskoj Sovjetskoj Republici, a u svibnju iste godine ga jugoslavenska komunistička sekcija upućuje na ilegalan rad u Kraljevinu SHS-a, a u srpnju je sudjelovao u vojničkoj pobuni u Varaždinu. Ljeti 1919. godine optužen je u Zagrebu u prvom antikomunističkom procesu, tzv. aferi Diamantstein. U policijskom dokumentu u vezi s tim procesom figurirao je kao »vođa boljševičke organizacije u Ljubljani« pod imenom Rošić.[3]

Godine 1921. Ante Ciliga sudjeluje i jedan je od organizatora revolucionarnih zbivanja protiv protiv fašističkog terora u Istri (Proštinska[4] i Labinska buna[5]).

Tijekom 1921/22. studira na Bečkom univerzitetu, surađuje u časopisu »La Federation Balcanique«, te rukovodi organizacijom jugoslavenskih studenata komunista.[3] Sudjelovao je od 3—18. srpnja 1922. na 1. partijskoj konferenciji KPJ u Beču. Od listopada 1922. godine redovan je student Mudroslovnog fakulteta u Zagrebu. Doktorirao je 1924. godine u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu, s temom O socijalno-filozofskom aktivizmu Rudolfa Goldscheida. Kritika i obrana marksizma na području filozofije. Uz studij je bio politički vrlo aktivan u zagrebačkoj partijskoj oganizaciji.[3]

Policija hapsi Ciligu 21. veljače 1923. godine »kao komunističkog agitatora«. Presudom od 22. veljače prognan je iz zemlje na deset godina. Nije napustio Zagreb nego je nastavio ilegalno djelovati.[3] Od kraja 1923. godine bio je saradnik zagrebačkih novina Borba, gdje se posebice posvetio raspravama o nacionalnom pitanju.[3] Vodio je polemike sa Simom Markovićem, kojeg je optuživao za "marksističko-ekonomsku obranu srbijanske hegemonije", ali i Đukom Cvijićem. Ciliga se zalagao za preobražaj Jugoslavije u federativnu republiku sastavljenu od pet nacionalnih republika: Slovenije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Makedonije i dviju nacionalno izmiješanih republika Bosne i Hercegovine i Vojvodine.[3]

Kao posvećen aktivista, već je u prosincu 1924. napredovao do razine sekretara oblasnog komiteta KPJ za Hrvatsku i Slavoniju, a možda je i kooptiran u CK KPJ.[3] Tada je blisko sarađivao sa Vladimirom Ćopićem.[3] Bio je urednik "Organizovanog radnika", najpostojanijeg sindikalnog lista koji je izlazio legalno u periodu od 1924. godine do diktature.[6]

Izgon iz zemlje i prelazak u Beč uredi

Glavni članak: Treći kongres KPJ
 
Bečki emigrantski list Balkanska federacija, za koji je Ciliga pisao.

Ciliga je ponovno uhapšen 7. veljače 1925. 25. travnja predan je komesaru pogranične policije u Rakeku da ga se preprati u Italiju. U tom vremenu, a i kasnije, surađivao je u časopisu »Književna Republika« koji je uređivao Miroslav Krleža.[3]

Nakon izgona iz Kraljevine Jugoslavije, bio je zatvoren u Italiji, nakon čega piše žalbu zagrebačkom redarstvu, u kojoj traži ukinuće izgona i dozvolu povratka:

Ravnateljstvu kr. redarstva u Zagrebu. Tražim dozvolu povratka i boravka u Zagrebu. Ja sam uvijek spreman da za svoja djela odgovaram pred sudom i pred svim ostalim vlastima, kao i svaki građanin Jugoslavije. To je, držim, dovoljna garancija za svaku vlast. S druge strane ističem, da je za jednu nacionalnu državu skroz nemoralno da svoje sunarodnjake, koji su silom prilika strani državni podanici, izgonu sa svog područja. Najgore je pak kad se nekog, kao što se je to meni dogodilo, izručuje stranoj tlačiteljskoj državi, koja ga progoni.[3]

Krajem 1925. godine Ciliga se uspio izvući iz Italije i preći u Beč. Početkom 1926. Politbiro CK KPJ imenovao ga je za predstavnika u Balkanskoj komunističkoj federaciji za vezu s Kominternom. Od 17. do 22. svibnja 1926. godine u Beču je održan III. kongres KPJ na kojem je Ciliga sudjelovao. Na kongresu se vodila borba između vođe »lijeve« frakcije Đuke Cvijića i »desne« Sime Markovića. U oštroj diskusiji, Ciliga je vrlo aktivno sudjelovao na »lijevoj« poziciji.[3]

Opozicija u SSSR uredi

Glavni članci: Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada i Velika čistka

Ciliga već u listopadu 1926. godine stigao u onda međunarodno izolirani Sovjetski Savez gdje je radio kao profesor na Komunističkom sveučilištu nacionalnih manjina do 1928. godine. Ciliga je predavao povijest zapada i političku ekonomiju.[3] Dolaskom u Moskvu Ciliga je odmah bio primljen za člana Svesazevne komunističke partije (boljševika).

Tokom boravka u Rusiji, Ciliga je bio svjedok velikih političkih promjena. To je bilo vrijeme kad je Staljin na čelu bloka »Centra« preuzeo vlast zajedno s Buharinom, Rykovim i Jagodom, izgnavši iz zemlje svog rivala Lava Trockog.[3] Ciliga nije skrivao svoju kritičnost prema Staljinu i solidarnost s kritikom Trockoga. Božidar Maslarić, koji je u to vrijeme bio mlad predavač KUNMZ-a, kaže da su mu studenti indoktrinirani Ciligom postavljali provokaciona pitanja.[3]

Kolege predavači su denuncirali Ciligu da je oko sebe sakupio grupu studenata i pred kojima vodi trockističku propagandu: zahtjeva povišenje plaća sovjetskim radnicima, tvrdi da se rukovodstvo SKP(b) birokratiziralo te da njihova politika vodi uništenju vlasti sovjeta, da se u SSSR-u provodi teror nad seljaštvom, da SSSR igra glavnu ulogu u Kominterni, da SSSR pomaže desničarima u pojedinim sekcijama Kominterne i u tom smislu i u KPJ.[3]

Ciliga i tri njegova druga, koji su zbog svog stava kvalificirani kao trockisti, bili su isključeni ne samo iz SKP(b) nego i iz KUNMZ-a i poslani na rad u Lenjingrad.[3] Nezadovoljan takvim stanjem, Ciliga oko 1929. godine u SSSR-u formira opozicionu trockističku grupu, u čijem centralnom telu su bili četvorica Jugoslovena i dva Rusa. Pored Cilige, u rukovodstvu su bili Jugosloveni Mustafa Dedić, Stanko Dragić, Stefan Heberling, i Rusi Victor Zankov i Oreste Glibovski.[7] Grupa je ilegalno distribuirala tekstove Trockog i imala bliske veze sa fabričkim radnicima. Grupa je imala jak uticaj među jugoslovenskom političkom emigracijom.[8] Ovoj grupi je pripadala i Pelagija Belusova, Titova žena.[9]

Ciliga je putovao u Moskvu gdje se susreo s predstavnicima Ruskog opozicionog centra i s njima raspravljao o prilikama u Rusiji i kako se boriti protiv Staljinove kontrarevolucije. Ali GPU je imao sve podatke o njihovim tajnim razgovorima.[3]

Logor u SSSR uredi

Glavni članci: Gulag i Velika čistka
 
Jedan od logora Gulag

1930. godine uhićen je zbog potpore Trockome i zatvoren u logor.[1] U ljeto 1931. godine je učestvovao u štrajku glađu koji je trajao 18 dana i u kome je učestvovalo više od 150 zatočenika u političkom izolatoru Verhnouralsk.[1] Nakon tri godine zatočeništva, na koliko su bili osuđeni, 1933. godine Ciliga i drugovi su štrajkom glađu tražili od sovjetskih organa da ih puste da se vrate u Jugoslaviju. Međutim, sovjetski organi ne samo da ih nisu pustili, već su im produžili zatvor za dvije godine, bez nove optužnice niti suđenja (Sovjetski zakoni daju pravo GPU-u da automatski i bez suđenja produže rok zatočeništva i progonstva).[1] Nakon ovog štrajka Jugoslovene su razdvojili na razne strane. Ciliga je morao ići u Jenisejsk, na daleki sibirski istok; Mustafa Dedić je poslat u zapadni Sibir, u selo Kolpačevo, u Narjamskom srezu; Stanko Dragić u Saratov na Volgi; Stefana Heberlinga su premještali od mjesta do mjesta sve do Urala. Dragić je pokušao bekstvo kako bi se vratio u Jugoslaviju. Bio je uhapšen na rusko-poljskoj granici 1934. i zatvoren u tajne samice na Solovjetskim otocima.[1]

Ciliga je oslobođen 1935. godine na temelju sporazuma Staljin-Mussolini pošto je formalno bio talijanski građanin.[10] Ostali iz njegove grupe su streljani: Stanko Dragić, bivši član CK iz Zagreba, Mustafa Dedić, sekretar sindikata za Hercegovinu i Stefan Eberling, član PK Vojvodine.[10] Bio je jedan od prvih i rijetkih koji se uspio izvući iz Staljinovog zatvora.[1]

Kritika staljinizma uredi

Glavni članak: KPJ tokom Velike čistke

Dobiti od Moskve posao za zatočenike, ukidanje izgladnjivačkih porcija hrane u izolatorima, puštanje na slobodu političkih zatočenika iz koncentracionih logora, oslobađanje iz izgona i samica jugoslavenskih drugova Dedića, Dragića i Heberlinga i mogućnost povratka u njihovu zemlju, to je ono što mi ne da mira, na to mislim dan i noć. A spreman sam sve učiniti kako bi se olakšala sudbina stotine drugova s kojima sam proveo pet i po godina u zatvorima i deportaciji, i čiju sam groznu situaciju tako dobro upoznao. Pod pritiskom europskih radnika i demokratskog pokreta mislim da bi se nešto moglo postići.[1]

– Proglas Cilige po izlasku iz logora

Nakon povratka iz Sovjetske Unije, Ciliga je neko vreme boravio u Parizu, na partijskom poslu u Emigracionom komitetu.[10] Prva svoja svjedočanstva objavio je u pariškom listu Verite već krajem 1935. godine.[11] Početkom 1936. godine Ciliga se obratio uredniku zagrebačkog časopisa Nova Evropa Milanu Ćurčinu za suradnju. Od tada pa sve do 1940. godine Ćurčin će u Zagrebu objavljivati opširne Ciligine članke o stradanjima drugova u staljinskim čistkama u SSSR-u.[3] Njegovi podaci bili su prvi u Evropi i Jugoslaviji o staljinskim represijama u sibirskim logorima.[3] Ciligine teške optužbe izazvale su nevericu i u liberalnim krugovima te se redakcija »Nove Evrope« ogradila od njih.[3] Ubrzo ga napadaju i partijski drugovi iz Pariza, kao Ivo Baljkas koji je kritizirao »Novu Evropu« što je dala prostor Ciligi za vođenje »kampanje« protiv Sovjetskog Saveza, po narudžbi fašističke Italije.[3]

A evropski demokrati i socijalisti, koji smatraju sebe strašnim revolucionercima, hvatajući se za sadašnju Sovjetsku vladu, hvataju se u istinu za trulu granu. Sadašnja Rusija — to je Rusija birokratske reakcije; novo lice, koje ta Rusija sad pokazuje svijetu — to je lice fašizirajućeg bonapartizma.[3]

– Iz Ciliginih pisama

Zbog pisanja o sovjetskim logorima, postao je najveći neprijatelj za KPJ. Njega su proglasili »vođom trockista u Jugoslaviji«, zatim za »špijuna talijanskih fašista« i napokon »agentom jugoslavenske policije«.[3] Lazar Udovički u svojim memoarima piše da mu je u Španiji 1937. godine njegov saborac Petar Stokić, radnik iz Beograda, poverio da je dobio zadatak od Partije da likvidira Antu Ciligu. Prema rečima Udovičkog: "Sačekao ga je u nekoj šumi, i kad je izvadio pištolj ovaj je počeo da beži. Samo ga je ranio."[12] Početkom 1938. godine je i lično Josip Broz istupio protiv Cilige, nazivajući ga "agentom i špijunom Musolinija".[3]

1938. godine Ciliga je pokušao ući u Jugoslaviju, ali je na granici zatvoren i sproveden u Beogradski zatvor.[10] U to vreme, Titovo rukovodstvo vodi snažnu kampanju protiv njega. Partijski organ „Proleter“ je pisao kako se Ciliga slobodno šetka po Jugoslaviji, sa blagonaklonim stavom policije, dok je on u to vreme bio u zatvoru dva meseca.[10] Nakon toga, protjeran je iz Kraljevine Jugoslavije, i vraća se u Francusku.[11]

1938. godine Ciliga je u Parizu objavio antistaljinističku knjigu »U zemlji velike laži« (Au pays du grand mensonge), u kojoj govori o represiji i logorima u SSSR-u, koja je tokom sljedećih nekoliko godina prevedena na nekoliko jezika. Iste godine objavljuje tekst Pobuna u Kronštatu, u kojem zbog uloge u gušenju pobune kritikuje i samog Trockog, čiju je opoziciju prethodno podržavao.[13] 1940. godine objavljuje engleski prevod svoje knjige, pod nazivom The Russian Enigma.

Drugi svjetski rat uredi

Glavni članci: Logor Jasenovac i Spremnost (Zagreb)

Pad Francuske 1940. godine dočekuje u Parizu. Nakon neuspjelih pokušaja da iz okupirane Francuske emigrira u SAD, krajem 1941. godine prelazi iz Francuske u okupiranu Jugslaviju.

U Hrvatsku, u kojoj je u međuvremenu uspostavljena NDH, se vratio u prosincu 1941. godine. 19. lipnja 1942. su ga ustaške vlasti uhitile u Sisku pod optužbom da je "italijanski špijun" te je nakon boravka u istražnom zatvoru u Zagrebu upućen u Jasenovac. U Jasenovcu završava Štorice iz Proštine, knjigu pripovjedaka iz zavičajnog života Istre na proštinskom dijalektu. U siječnju 1943. godine je oslobođen iz logora na zalaganje prof. Aleksandra Seitza. Ciliga je kasnije tvrdio da su tokom njegovog boravka u logoru židovski zatvorenici imali povlašteni položaj u odnosu na druge zatvorenike, pa čak i de facto upravljali logorom i sudjelovali u zlostavljanjima ne-židovskih zatvorenika, a citiranje čijih navoda od strane Franje Tuđmana će kasnije izazvati kontroverze i optužbe za anitisemitizam.[14]

Nakon puštanja je postao pomoćnik u odjelu prof. Seitza. Piše članke i političke analize o sovjetskom komunizmu u tjedniku Spremnost, službenom glasilu ustaškog pokreta. Godine 1944. ponovno odlazi u emigraciju, prvo na liječenje očiju u Beč a potom u Berlin. Pred propast nacističke Njemačke uspio se prebaciti u Švicarsku, odakle prelazi u emigraciju u Rim.[11]

Emigracija i povratak u Hrvatsku uredi

U emigraciji je nastavio s novinarskim radom surađujući u Biltenu Hrvatske demokratske i socijalne akcije, Na pragu sutrašnjice (kojima je bio i urednik), Hrvatskom listu i inima. U člancima se u tom razdbolju posvetio položaju hrvatskog naroda i Hrvatske u Jugoslaviji te odnosu SSSR-a prema hrvatsko-srpskim odnosima u Jugoslaviji, također i kritički pišući o Titovom odnosu i stavu prema hrvatskom pitanju. U SFR Jugoslaviji je označen kao "istaknuti pripadnik ustaških odnosno neprijateljskih kroatističkih nacionalističkih emigrantskih grupica".[11]

Od 1980. do 1982. godine objavio je niz članaka u kojem je obradio tu temu koja se odnosila za razdoblje prije Titove smrti i nakon nje.

Za višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. godine, vratio se u domovinu.

Umro je u Zagrebu 21. listopada 1992. godine.

Djela uredi

  • U zemlji velike laži, (Au pays du grand mensonge) Pariz, 1938. (2007., na hrv. prevedeno s francuskoga, preveo Predrag Raos)
  • Ruska enigma, (The Russian Enigma), London, 1940., 1942., 1973., 1980.
  • The Kronstadt Revolt, London, 1942. (franc. izd. L’insurrection de Cronstadt, Le Prolétaire, Lyon, 1946.)[15]
  • Deset godina u Sovjetskoj Rusiji, Zagreb, 1943.
  • Štorice iz Proštine, Zagreb, 1944. (izdato pod pseudonimom Tone Valić)
  • Komunistička stranka, Zagreb, 1944.
  • Lenjin i revolucija, (Lénine et la Révolution), Pariz, 1948.
  • Sibirija, zemlja izgnanstva i industrijalizacije, 1950.
  • U sjeni Moskve: nacionalizam i komunizam u hrvatsko-srpskom sporu, 1951.
  • Jugoslavija pred unutarnjom i vanskom opasnošću, Pariz, 1952.
  • Dokle će hrvatski narod stenjati pod srpskim jarmom?, Pariz, 1952.
  • Sam kroz Europu u ratu (1939-1945), Pariz, 1954., Rim, 1978.
  • Kriza režima u Titovoj Jugoslaviji, (Crise d'Etat dans la Yougoslavie de Tito), Pariz, 1974.
  • Deset godina u zemlji zbunjujuće laži, (Dix ans au pays du mensonge déconcertant), Pariz, 1977.
  • Jugoslavenski labirint, 1983.
  • Poslije Rusije 1936-1990, (Apres la Russie 1936-1990), Pariz, 1994.
  • Sve i odmah, Mainz-Washington-Toronto-Lund-Zagreb, 1998.
  • Svjedok najvećih laži dvadesetog stoljeća, Zagreb, 2001. (odabrao i za tisak priredio Branimir Donat)
  • Jasenovac: ljudi pred licem smrti, Zagreb, 2011.[16]

Tijekom svoga dugog političkog i novinarskog života Ante Ciliga često je morao pisati pod pseudonimom, kao što su: A.A., Baltić, Genčić, Istrijanac, Jagić, Josip Kovač, Mbt, Mt, Mvg, Tone Proštinar, Tone Valić, Rošić, Anton Antonovič Zadvornij i dr. Svojim djelima ušao je u antologiju 60 hrvatskih emigrantskih pisaca Šimuna Šite Ćorića.

Literatura uredi

Reference uredi

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Jugoslavenski trockisti u Sovjetskom Savezu: Stanko Dragić
  2. ↑ ANTE CILIGA
  3. ↑ 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 3,10 3,11 3,12 3,13 3,14 3,15 3,16 3,17 3,18 3,19 3,20 3,21 3,22 3,23 3,24 3,25 Ivan Očak: Dr. Ante Ciliga – otpadnik komunizma i staljinske čistke
  4. ↑ „Proštinska buna”. istrapedia.hr. Pristupljeno 10. srpnja 2010. 
  5. ↑ „Labinska republika”. istrapedia.hr. Pristupljeno 10. srpnja 2010. 
  6. ↑ Milan Vesović, Revolucionarna štampa u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (str. 102), Beograd, 1979.
  7. ↑ Ante Ciliga, The Russian Enigma[mrtav link] (55-56)
  8. ↑ Ante Ciliga, The Russian Enigma[mrtav link] (56)
  9. ↑ Ante Ciliga
  10. ↑ 10,0 10,1 10,2 10,3 10,4 Živojin Pavlović, Bilans sovjetskog termidora: Prikaz i otkrića o delatnosti i organizaciji Staljinskog terora
  11. ↑ 11,0 11,1 11,2 11,3 Pisma Ante Cilige glavnom uredniku »Nove Evrope« Milanu Ćurčinu (1936- 1940)
  12. ↑ Lazar Udovički, Sećanja iz Španije
  13. ↑ Pobuna u Kronštatu - Ante Ciliga
  14. ↑ „Razorna sjećanja Ante Cilige na logoraške dane u Jasenovcu”. Večernji list. 15. XI 2011. Pristupljeno 18. VII 2014. 
  15. ↑ (en), (fr) archive.org: L'insurrection de Cronstadt, pristupljeno 19. lipnja 2013.
  16. ↑ Večernji list: Knjige o povijesti. Razorna sjećanja Ante Cilige na logoraške dane u Jasenovcu, pristupljeno 24. studenoga 2011.

Vidi još uredi

Vanjske veze uredi

Djela Ante Cilige:

O Anti Ciligi:

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Ante_Ciliga&oldid=41560292