Aldebaran ili alfa Bika (lat. α Tauri, α Tau) je najsjajnija zvezda sazvežđa Bik i četrnaesta najsjajnija zvezda noćnog neba. NJegovo ime potiče od arapskog الدبران (al-dabarān) i znači „pratilac“, jer prati Plejade.[1]

Položaj Aldebaran u okviru Bika
{{{name}}}
Opservacijski podaci
Epoha J2000.0 (ICRS)
Sazvježde
Rektascenzija
Deklinacija (astronomija)
Vidljiva veličina (V)

Aldebaran se nalazi u otvorenom zvezdanom jatu Hijade, ali samo prividno, jer je od Sunca udaljen 67 svetlosnih godina dok se Hijade nalaze na oko 150 svetlosnih godina od Sunca.[1][2]:301

Aldebaran je crveni džin spektralne klase K5, temperature površine približno 4010 K (naspram Sunčevih 5780 K). Približno je 150 puta luminozniji od Sunca u vizuelnom delu spektra[3], a 450 puta luminozniji ako se uračuna i infracrveni deo spektra.[1] Apsolutna magnituda mu iznosi -0,6.[4] Na osnovu luminoznosti se može izračunati radijus Aldebarana koji iznosi 43 radijusa Sunca, dok se iz okultacija Mesecom dobija vrednost od 44 Sunčevih radijusa, što ukazuje na odlično slaganje teorijskih predviđanja sa stvarnim stanjem. Masa Aldebarana iznosi oko 1,7 masa Sunca, a karakteriše ga i snažan solarni vetar.[1]

Aldebaran je nepravilna promenljiva zvezda, njegova magnituda iznosi 0,87, ali osciluje između 0,78 i 0,93, najverovatnije usled pulsiranja površine.[2]:442[3]

Fuzija vodonika u jezgru Aldebarana je završena, i ono se trenutno sažima dok se čitava zvezda širi. U toku narednih milion godina luminoznost će mu porasti na oko 800 luminoznosti Sunca, a u jezgru će početi fuzija helijuma u ugljenik i kiseonik.[1]

Aldebaran ima izraženo sopstveno kretanje. Edmond Halej je 1718. godine pokazao da su se Sirijus, Arkturus, Betelgez i Aldebaran značajno pomakli od vremena Ptolomejevog Almagesta.[2]:257 Pre približno 300.000 godina Aldebaran je bio najbliži Suncu na svom putu, na svega 21,5 svetlosnih godina, i imao je prividnu magnitudu od -1,5, tako da je bio najsjajnija zvezda noćnog neba.[2]:260

Izvori uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Kaler, Jim. „Aldebaran”. Jim Kaler's Stars. Pristupljeno 4. 2. 2013. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Patrick Moore (2000) ((en)). The Data Book of Astronomy. Bristol: IOP Publishing Ltd. ISBN 0-7503-0620-3. 
  3. 3,0 3,1 Patrick Moore, ur. (2002). Philip's Astronomy Encyclopaedia. London: Philip's. str. 7. ISBN 0-540-07863-8. 
  4. Paul Murdin, ur. (2001) ((en)). Encyclopedia of Astronomy and Astrophysics. Institute of Physics Publishing. str. 80. ISBN 0-7503-0440-5. 

Vanjske veze uredi