Équitation (francuski za jahanje, od latinskog equester za „jahača”) je naziv za francusku tradicionalnu školu konjičkog jahanja koja naglašava skladan odnos između ljudi i konja. U joj se osnovni principi obuke konja i jahača vode izostankom sile i strogoće, spajajući želje jahača s poštovanjem konjske anatomije i raspoloženja[1] Zbog toga je équitation upisan na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 2011. god.

Équitation, francuska tradicija jahanja

Nematerijalna svjetska baština
Équitation, francuska tradicija jahanja
Francuska
Regija: Europa i Sjeverna Amerika
Godina upisa: 2011.
ID: 00440
Ugroženost: -
Poveznica: UNESCO
Naslovnica knjige „Francusko konjištvo” (Cavalerice françois) Salomona de La Brouea iz 1610. god.

Povijest uredi

 
Obuka skoka na pokaz (croupade à la main)

Francuska tradicionalna škola jahanja je nastala u renesansnim jahačkim akademijama gdje su se mladi plemići pored jahanja za lov učili i elegantnom baletnom jahanju i konjičkim sportovima. Njegovi prethodnici su bili Salomon de La Broue, koji je prvi pojasnio talijansku školu jahanja, te Antoine de Pluvinel koji je 1594. god. preoblikovao u francusku školu, koju je nastavio François Robichon de La Guérinière u dvorani za treniranje u pariškoj četvrti Tuileries (na ulazu u Louvre). Uspostavom kraljevske jahačke škole u Versaillesu, francuska škola jahanja se proširila Europom do te mjere da su francuski pojmovi u jahanju postali univerzalni, a širom Europe se javila potreba za tečajeve francuskog jezika.

Nekoliko instruktora je obogatilo ovu tradiciju, kao što su François Baucher, general Decarpentry i Alexis L'Hotte, koji su svi inzistirali na nježnom ophođenju s konjima. Ova škola se institucionalizirala kada je Luj XVIII., kralj Francuske, 1814. godine u Saumuru preoblikovao Napoleonovu konjaničku vojnu školu u kraljevsku. Njezini instruktori su prozvani „Crnim kadrom”, po njihovim crnim uniformama koje su u uporabi od 1898. god.[2]

Odlike uredi

 
Prezentacija poskakivanja konja na jahačevo mahanje rukom (sauteurs à la main), „Veliko jahanje” Crnog kadra u Saumuru

U francuskoj školi jahanja se poznavanje same životinje (njezine fiziologije, psihologije i anatomije) usklađuje s jahačevim tijelom, osjećajima i stanjem svijesti putem jahačkih vještina. Fluidnost pokreta i fleksibilnost zglobova omogućavaju upravljenje konjima u zahtjevnim vježbama bez ikakve prisile[1].

Premda je ovaj oblik jahanja poznat širom Francuske, pa i šire, najslavnija zajednica koja ga upražnjava je tzv. „Crni kadar” (Cadre Noir), elitni instruktori Francuske nacionalne škole jahanja kod grada Saumura. Saumur je također dom mnogim instruktorima, uzgojivačima konja, proizvođača konjske opreme (poput sjedlara, čizmara), veterinara i kovača. Njih povezuje želja da uspostave blizak odnos s konjem, utemeljen na zajedničkom štovanju i ostvarenje „lakoće” u svom poslu[3].

Česti nastupi pred publikom i svečani događaji koje organizira Crni kadar iz Saumura su uspjeli održati équitation živom tradicijom francuske škole jahanja. Ova nematerijalna svjetska baština nije u opasnosti jer je međugeneracijska suradnja jahača na visokoj razini, pri čemu je veliko štovanje iskusnijih jača naglašena entuzijazmom mlađih jahača[1].

Poveznice uredi

Izvori uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 Equitation in the French tradition UNESCO-vim službenim stranicama (en) Preuzeto 2. siječnja 2013.
  2. Pierre Durand, Le Cadre noir du colonel Margot, Éditions Charles Hérissey, 2012., str. 136., ISBN 291441739X
  3. Jean-Yves Le Guillou, Équitation de tradition française : un grand thème à explorer..., časopis Cheval Savoir, svibanj 2012. (fr) Preuzeto 3. siječnja 2013.
  • Dom Diogo de Bragance, L'Équitation de tradition française, Belin, 2005., str. 192. ISBN 978-2-7011-3562-5

Vanjske poveznice uredi