Jürgen Habermas – razlika između verzija

 

U knjizi '''Teorija komunikativne akcije''' (Theory of Communicative Action, 1981), koja je svojevrsni Habermasov [[magnum opus]], kritizirao je jednostrani proces modernizacije vođen snagama ekonomske i administrativne racionalizacije. Habermas je posebno isticao da se sve ozbiljnije uplitanje i interveniranje formalnih sistema u svakodnevni život može posmatrati paralelno s razvojem države blagostanja, korporacijskog kapitalizma i kulture masovnog konzumerstva. Ovi trendovi koji postaju sve jači utiču sve šire na područja javnog života podređujući ih sveopštoj logici efikasnosti i kontrole. Obzirom da rutinizirane političke partije kao i interesne grupe zastupaju ideju participacijske demokratije nevjerovatno je da se društvom upravlja daleko od udjela građana. Kao rezultat može se vidjeti da granice između privatnog i javnog, pojedinca i društva, sistema i svijeta uopšte, su zapanjujuće. Demokratski javni život uspijeva jedino tamo gdje institucije daju građanima mogućnost da vode debatu o stvarima koje su javne važnosti. Habermas opisuje idelani tip "situacije idealnog govorništva", gdje su akteri ravnopravni učesnici u skladu s kapacitetima diskursa i gdje jedni drugima priznaju osnovnu društvenu jednakost i kada je izlaganje neometano ideologijom ili nerazumijevanjem.

 

 

 

Sam autor smatra, kao i većina nas, da genetska modifikacija kao sredstvo za sprječavanje bolesti ili za sprječavanje fizičkih i mentalnih nedostataka može poslužiti kao pozitivno medicinsko oružje za „bolji i pravedniji“ svijet u kojem bi se,ako ništa drugo, mogao smanjiti broj invalidnih osoba.

 

Predimplatacijska dijagnostika čini mogućim da se embriji u osmoćelijskom stadiju podvrgnu predostrožnom genetičkom ispitivanju. Taj postupak se prvenstveno nudi roditeljima koji bi htjeli izbjeći prenošenje nasljednih bolesti.

 

S jedne strane , pod uvjetima svjetonazorskog pluralizma mi embriju ne možemo od samog početka pripisati status osobe, a s druge strane intuicija da predosobni ljudski život ne može jednostavno biti učinjen raspoloživim kao konkurirajuće dobro.

 

Genetsko istraživanje i genskotehnički napredak danas se opravdavaju u svijetlu biopolitičkih ciljeva ishrane ,zdravlja i produljenja života.Međutim, tu se nitko ne osvrće na vlastitu dinamiku prirode. Ono sugerira brisanje temeljnog razlikovanja koje je konstitutivno i za naše samorazumijevanje kao rodnih bića.

 

Politički liberalisti žele dokazati da s moralnih stajališta ne postoji velika razlika između eugenike i odgoja.Eugenička sloboda roditelja uvjetovana je s time da ne smije konsolidirati s etičkom slobodom djece.

 

Nezavisno od toga u kojoj mjeri neko gensko modificiranje učvršćuje osobine , dispozicije sposobnosti buduće osobe i zaista određuje njeno ponašanje , kasnije znanje te okolnosti moglo bi zahvatiti u samoodnošenje dotične osobe spram njene tjelesne i duševne egzistencije.