Humanističke znanosti – razlika između verzija

 

== Znanost o klasici ==

[[Znanost o klasici]] , u zapadnoj teoretskoj tradiciji, odnosi se na klasičnu antiku, na [[antička Grčka|antičku Grčku]] i [[Rim]] i njihove kulture. Klasične nauke su prvobitno smatrane jednim od temelja humanističkih znanosti, ali važnost im je potisnuta tijekom

[[20.]]stoljeća. Unatoč tomu, utjecaj ideja tih nauka na humanističke znanosti,poput filozofije i književnosti, ostaje jak. Općenito govoreći, '''„klasika“''' su osnovne pisane baštine starih, velikih kultura. (U ostalim velikim naučavanjima „klasika“ bi se na primjer odnosila na Vedu i Upanišade u Indiji, ep o Gilgamešu iz Mezopotamije, kao i Egipatska knjiga mrtvih.)

 

== Povijest ==

[[Povijest]] čine sistematski prikupljene informacije o prošlosti. Kada se riječ ''povijest'' koristi kao naziv za znanstvenu disciplinu, tada znači nauka i interpretacija zapisa od strane ljudi, obitelji i društva. Za znanje povijesti se kaže da često obuhvaća znanje o događajima iz prošlosti i sposobnost razmišljanja o njima. Tradicionalno, nauka povijesti se smatra dijelom humanističkih znanosti. Međutim, u modernim akademskim krugovima povijest je klasificirana kao [[društvena znanost]], pogotovo kad je fokus na kronologiji.

 

== Jezici ==

Dok je znanstveno proučavanje i učenje jezika poznato kao [[jezikoslovlje]] i pripada društvenim znanostima, učenje individualnih modernih i starih jezika formira okosnicu modernog studiranja humanističkih znanosti. Otkad su mnoga područja humanističkih znanosti poput književnosti, povijesti i filozofije bazirana na jeziku, promjene unutar jezika mogu imati apsolutan utjecaj na ostale humanističke znanosti. Književnost, koja pokriva različitu uporabu jezika uključujući vrste proze(kao roman), poezije i drame, također leži u srču modernih humanističkih znanosti. Razina sveučilišnog programa u stranim jezicima obično uključuje nauku o važnosti književnosti u tom jeziku kao i samu važnost tog jezika(gramatika, vokabular).

 

== Pravo ==

[[Pravo]] u uobičajenom načinu govora, znači pravilo koje je(suprotno etičkim pravilima) moguće provesti pomoću različitih institucija. Nauka prava prelazi granice između društvenih i humanističkih znanosti, ovisno o pogledu istraživanja. Pravo se ne može uvijek provesti, pogotovo u kontekstu internacionalnih odnosa. Definirano je kao '''sustav pravila''', kao ''interpretirajući koncept'' za postizanje pravde, kao'' autoritet'' posredovanja u ljudskim interesima, pa čak i kao naredba suverenosti, vraćena kao prijetnja sankcijom. Međutim, pravo se može smatrati kao potpuna ,centralna i društvena institucija. Pravo pripada [[politika|politici]] jer ga ona stvara. Pravo je filozofija, jer ga oblikuju moralna i etička uvjerenja. Pravo govori mnogo o povijesti jer statuti i kodifikacija potječu iz prošlosti. Pravo je i ekonomija, jer svako pravilo u vezi ugovora, delikta, prava vlasništva, prava rada i društvenog prava i mnogih drugih mogu imati snažan utjecaj na raspodjelu dobara.

 

== Književnost ==

Na [[književnost]] se može gledati kao na kolekciju priča, pjesama i drame koja se okreće oko pojedinih tema. U tom slučaju, priče, pjesme i drame mogu i ne moraju imati nacionalnu implikaciju. Zapadni kanonik formira takvu književnost. Termin ''književnost'' ima različita značenja ovisno o tome tko se njime koristi i u kojem kontekstu. Može označavati svaki simbolični zapis i obuhvaćati sliku, skulpturu i slova. Ljudi mogu primijetiti razliku između ''književnosti'' i nekog popularnog oblika pisanog djela. Termini poput ''književna fikcija'' i ''književna vrijednost'' često služe pri razlikovanju individualnih djela.

 

== Izvedbene umjetnosti ==

U [[izvedbene umjetnosti|izvedbenim umjetnostima]] umjetnik koristi svoje vlastito tijelo, lice i prisutnost kao sredstvo za stvaranje umjetničkog djela. Izvedbene umjetnosti uključuju [[akrobacija|akrobaciju]], zabavljanje publike, [[ples]], [[mađioničarski trikovi|mađioničarske trikove]], [[glazba|glazbu]], [[opera|operu]], [[film]], [[žongliranje]], [[kazalište]]... Umjetnici koji sudjeluju u ovim umjetnostima ispred publike, nazivaju se izvođači, uključujući glumce, komičare, plesače, glazbenike i pjevače te one koji pišu pjeseme i pomažu iza pozornice. Izvođači često prilagođavaju svoj izgled kostimima i maskiranjem(šminkom)... Razlikujemo i [[umjetnost performansa]] koju označava umjetnička situacija za koju je bitno određeno vrijeme i prostor, glumci i njihov odnos s publikom.

 

== Glazba ==

[[Glazba]] je uglavnom fokusirana na dvije stvari, glazbenu izvedbu(naglasak na orkestralnu i koncertnu dvoranu) i glazbenu edukaciju . Učenici uče svirati [[glazbala|instrumente]], ali i stječu teorijska znanja o glazbi ,njezinu povijest i kompoziciju. U slobodnoj umjetničkoj tradiciji, glazba se koristi za širenje znanja muzički ''nenadarenima'' ,učeći ih kao da se koncentriraju i slušaju.

 

== Kazalište ==

[[Kazalište]] je grana umjetnosti izvedbe i odnosi se na glumu i izvođenje ispred publike koristeći kombinaciju govora, glazbe, gesti, plesa... Osim standardnog narativnog dijaloga, kazalištu pripada [[opera]], [[balet]], [[mimika]], [[kabuki]], [[klasični indijanski ples]], [[kineska opera]], [[krabuljni ples]] i [[pantomima]].

 

== Ples ==

[[Ples]] se općenito odnosi na ljudske pokrete kao način izražavanja ili kao prikaz socijalnog, duhovnog stanja. Ples se koristi za opis metoda neverbalne komunikacije između ljudi ili životinja, kretnju u neživim objektima, određene glazbene forme ili žanra. Koreografija je umjetnost stvaranja plesa, a osoba koja ju stvara se naziva koreograf. Definirati što ples jest ovisi o društvenim, kulturnim, estetskim, umjetničkim i moralnim načelima i sežu od funkcionalnih pokreta (kao što su narodni plesovi) do kodificiranih, virtuoznih tehnika poput baleta.

 

== Filozofija ==

[[Filozofija]] je općenito nauka o egzistenciji, znanju, istini, pravednosti, dobrom i lošem, ljepoti([[estetika|estetici]]), ispravnosti, zakonitosti, mišljenju i jeziku. Nesumnjivo, mnoge druge discipline proučavaju upravo te stvari. Međutim, filozofija se razlikuje od ostalih načina označavanja tih problema svojim kritičkim, općenito sistematskim pristupom i svojim osloncem na razumne argumente, umjesto na eksperimente. Etimologija riječi ''filozofija'' potječe iz antičke Grčke i znači ljubav prema mudrosti. Prema [[Immanuel Kant|Immanuelu Kantu]], ''filozofija'' je podijeljena na tri znanosti: [[fizika|fiziku]], [[etika|etiku]] i [[logika|logiku]]. Od kalsične antike, kao što primjećuje Kant, filozofija je uključivala danas odvojene znanosti kao što je fizika, [[psihologija]] i lingvistika. Glavna područja filozofije su logika, etika, [[metafizika]] i [[epistemologija]]. Većina tih područja bavi se pitanjima poput:''što bismo trebali činiti? Što je dobro da činimo? U što bi čovjek trebao vjerovati?'' I dok su određene znanosti usmjerene prema određenim temama ipak im se mnoga problematika poklapa s filozofijom. Na primjer, lingvistika proučava jezik, uključujući i [[semantika|semantiku]](značenje, smisao). Međutim, i filozofi i lingvisti proučavajhu značenje/smisao. Njihovi pristupi tom objektu proučavanja su drugačiji. Dapače, zajednički im je cilj stjecanje znanja o smislu i značenju riječi i drugih lingvističkih fenomena. Još od ranog dvadesetog stoljeća, filozofija koja je podučavana na sveučilištima (pogotovo u engleskim govornim područjima svijeta) je postala puno više "analitička" u jednom smislu te riječi. Analitičku filozofiju prepoznajemo po čistoj i rigoroznoj ispitivačkoj metodi koja naglašava upotrebu logike formalnijih metoda zaključivanja. Ova metoda ispitivanja duguje puno radovima filozofa kao što su [[Gottlob Frege]], [[Bertrand Russell]], [[G.E. Moore]] i [[Ludwig Wittgenstein]].

 

== Religija ==

Mnogi povjesničari smatraju da ''religioznost'' potječe iz [[neolitik|neolitika]]. Mnoge religije iz tog perioda govore o ''Majci Božjoj'' i ''Nebeskom Ocu'' te obožavanju ''Sunca'' i ''Mjeseca'' kao božanstava. Nove filozofije pojavile su se i na istoku i na zapadu, pogotovo u 6. stoljeću prije Krista. S vremenom su se u svijetu razvile raznolike religije – od kojih su [[hinduizam]] i [[budizam]] u Indiji i [[zoroastrizam]] u Perziji neke od najranijih velikih vjera. Na istoku, tri škole mišljenja dominirale su kineskim mišljenjem (razmišljanjem) sve do današnjice. To su [[taoizam]], [[legalizam]] i [[konfucionizam]]. Konfucionizam, koji je uzeo primat, se ne oslanja na moć zakona, već na snagu i primjer tradicije za političku moralnost. Na zapadu, grčka filozofska tradicija, predstavljena djelima [[Platon|Platona]] i [[Aristotel|Aristotela]], proširena je diljem Europe i Bliskog Istoka osvajanjima [[Aleksandar Makedonski|Aleksandra Makedonskog]] u 4. stoljeću pr.Kr. Abrahamske religije su religije izvedene iz zajedničke drevne semitske tradicije koju su njeni slijedbenici povezali s Abrahamom (oko 1900. pr.Kr), patrijarhom čiji je život prepričan u Hebrejskoj [[Biblija|Bibliji]]/Starom Zavjetu, prikazanim u [[Kuran|Kuranu]] kao prorokom, kao i u Knjizi Postanka 20:7. To čini veliku grupu povezanih uglavnom monoteističkih religija, koje općenito uključuju [[Judaizam]], [[Kršćanstvo]] i [[Islam]] i broji oko polovice vjerskih slijedbenika u svijetu.

 

== Likovna umjetnost ==

Velike umjetnosti potječu iz antičkih, starih kultura kao što je Stari Egipat, Grčka, Rim, Kina, Indija, Mezopotamija... u antičkoj Grčkoj primijećeno je obožavanje fizičkog oblika čovjeka i razvoj vještine koja prikazuje muskulaturu, ravnotežu, ljepotu i anatomiju pravilnih proporcija. Rimska kultura opisuje bogove kao idealizirana ljudSka bića, naglašujući neke elemente([[Zeus|Zeusova munja]]). U bizantskoj i gotičkoj umjetnosti srednjeg vijeka, dominacija Crkve utječe na prikazivanje biblijskih sadržaja i nematerijalnih istina. U [[renesansa|renesansi]] se vidi povratak materijalnom svijetu i ta mijena se reflektira i u umjetničkim formama, što prikazuje ljudska tjelesnost i trodimenzionalna stvarnost prirode. Istočnjačka umjetnost djelovala je stilom sličnim Zapadnoj srednjevjekovnoj umjetnosti, to jest usredotočuje se na uzorkovanje površine i lokalni kolorit . Karakteristika tog stila je omeđenost konturama (moderni ekvivalent je strip). To je vidljivo u umjetnostima npr. Indije, Tibeta i Japana. Islamska religiozna umjetnost zabranjuje ikonografiju i izražava vjerske ideje kroz geometriju. Fizička i racionalna uvjerenja opisana u doba prosvjetiteljstva u 19.st. srušena su ne samo [[Einstein|Einsteinovim]] otkrićima relativnosti i [[Freud|Freudovom]] psihologijom neviđenog, već i razvojem tehnologije bez presedana. Povećanje globalne interakcije u tom periodu uzrokovalo je utjecaj drugih kultura na Zapadnjačku umjetnost u jednakoj mjeri.

 

== Vrste medija ==

Crtanje je način stvaranja slike korištenjem nekog od raznih oruđa i neke od raznih vrsta tehnike. Obično uključuje ostavljanje tragova na površini pritiskom na oruđe ili kretanjem oruđa po površini. Uobičajena oruđa su grafitne olovke, tuš i pero, kistovi umočeni u tintu, voštane olovke u boji, pastele, ugljen i markeri. Također se koriste i digitalna oruđa koja oponašaju djelovanje ovih. Glavne tehnike koje se koriste u crtanju su crtanje linija, iscrtavanje linija, križanje nizova crta, nasumično iscrtavanje, črčkanje, punktiranje i stapanje. Umjetnik koji se ističe u crtanju zove se crtač.

 

== Slikanje ==

Uzeto doslovno, slikanje znači nanošenje pigmenta koji se čuva u mediju i vezivnom sredstvu (ljepilu) na površinu kao što je papir, platno ili zid. Ipak, kad pojam slikanja koristimo u umjetničkom smislu on znači vršenje ove aktivnosti u kombinaciji s crtanjem, kompozicijom i drugim estetskim elementima da se pokaže izražajna i konceptualna namjera slikara. Slikanjem se također izražavaju spiritualne teme i ideje; primjeri ove vrste slikanja pokrivaju od prikaza mitoloških motiva na lončariji ,do Sikstinske kapele i do samog ljudskog tijela. Boja je u srži slikanja kao što je zvuk u srži glazbe. Boja je vrlo subjektivna, ali ima mjerive subjektivne učinke iako se oni mijenjaju od kulture do kulture. Na Zapadu se sa žalovanjem povezuje crna boja, a drugdje je to bijela. Nadalje, korištenje jezika je samo generalizacija ekvivalenta boji. Riječ „crvena“ npr. pokriva široki spektar varijacija na čistu crvenu boju. Ne postoji formalizirani registar različitih boja kao što u glazbi postoji dogovor o različitim notama (npr. C i C s povisilicom), iako se u tu svrhu, u tiskarskoj i dizajnerskoj industriji koristi [[Pantoneov sustav]].

 

== Povijest humanističkih znanosti ==

Na Zapadu se proučavanje humanističkih znanosti može pratiti sve od antičke Grčke, kao osnova za širu naobrazbu građana. U vrijeme Rima razvio se koncept 7 slobodnih umjetnosti, od čega su gramatika, '''retorika i logika''' činile tzv. [[trivium]], a '''aritmetika, geometrija, astronomija i glazba''' činile su [[kvadrivium]]. Ti predmeti tvorili su većinu srednjevjekovnog obrazovanja s naglaskom na humanističke znanosti kao vještine ili načine ''kako činiti stvari''. Veliki prijelaz dogodio se u vrijeme renesanse, kada su humanističke znanosti postale predmet koji se treba proučavati, a ne prakticirati, s odgovarajućim odmakom od tradicionalnih područja prema područjima kao što su književnost i povijest. U 20.st. Ovaj je pokret doveden u pitanje postmodernističkim pokretom koji je želio definirati humanističke znanosti u ravnopravnijim uvjetima kakvi bi odgovarali demokratskom društvu.

 

== Humanističke znanosti danas==

Mnogi američki koledži i sveučilišta vjeruju u pojam širokog obrazovanja u slobodnim umjetnostima, koji zahtjeva da svi studenti proučavaju humanističke znanosti kao dodatak njihovim specifičnim predmetima studiranja. U istaknute zagovarače slobodnih umjetnosti u SAD-u ubrajaju se '''Mortimer J. Adler i E.D. Hirsch.'''[[1980.]]god. Rockefellerova komisija o humanističkim znanostima opisala je humanističke znanosti u svojem izvješću; ''Humanističke znansti u životu Amerike'': Kroz humanističke znanosti razmišljamo o temeljnom pitanju: „što znači biti čovjek?“ Humanističke znanosti nude smjernice, ali nikad potpun odgovor. One otkrivaju kako su ljudi pokušali naći moralni, duhovni i intelektualni smisao svijeta u kojem s iracionalnost, tuga, samoća i smrt jednako upadljivi kao i rođenje, prijateljstvo, nada i razum. Kritiku programa diplome tradicionalnih humanističkih znanosti/slobodnih umjetnosti izrazili su mnogi koji smatraju da su humanističke znanosti skupe i relativno „beskorisne“ na današnjem američkom tržištu poslova, gdje se u većini područja traži nekoliko godina specijaliziranog studija. To je u izravnoj suprotnosti s ranim [[20.]]st. kada je otprilike 3-6% šire javnosti imalo sveučilišnu diplomu, a imati diplomu je značilo imati direktan put profesionalnom životu.

 

 

== Građanstvo, razmišljanje o sebi i humanističke znanosti ==

Opisi humanističke znanosti kao znanosti koja razmišlja o sebi – razmišljanje o sebi kao znanost koja pomaže razviti osobnu svijest ili aktivni smisao za građansku dužnost – ključni su u opravdanju humanističkih znanosti od kraja [[19.]]st. Učenjaci humanističkih znanosti u njemačkoj sveučilišnoj tradiciji sredine [[20.]]st., uključujući '''Wilhelma Diltheya i Hans-Georga Gadamera''', fokusirali su se na pokušaj humanističkih znanosti da se razlikuju od prirodnih znanosti i potrebu ljudskog roda da shvati vlastita iskustva. Takvo razmišljanje povezalo je istomislioce sličnih kulturnih pozadina i ponudilo smisao kulturnog kontinuiteta s filozofskom poviješću. Učenjaci su u [[20.]]st. i ranom [[21.]]st. proširili tu ''narativnu imaginaciju'' do sposobnosti shvaćanja proživljenih iskustava izvan nečijeg društvenog i kulturnog konteksta.

 

== Istina, značenje i humanističke znanosti ==

Podjela između humanističkog učenja i prirodnih znanosti donosi i argumente značenja u humanističkim znanostima. Ono što razlikuje humanističke znanosti od prirodnih znanosti nije neki određeni predmet mišljenja, već način pristupa nekom pitanju. Humanističke znanosti se usredotočuju na spoznaju značenja, svrhe i ciljeva i unaprjeđuje procjenu jedinstvenih povijesnih i društvenih fenomena – interpretativna metoda nalaženja ''istine'' – umjesto objašnjavanja kauzalnosti događaja ili otkrivanja istine prirodnog svijeta. Osim zbog društvene primjene, narativna imaginacija je važno oruđe (re)produkciji spoznatog značenja u povijesti, kulturi i literaturi. Imaginacija, kao dio alata umjetnika i učenjaka, služi kao sredstvo stvaranja značenja koje izaziva reakciju publike. Pošto je poznavatelj humanističke znanosti uvijek unutar skupine proživljenih iskustava nikakvo ''apsolutno'' znanje nije teoretski moguće; znanje je dakle neprekidan tijek izmišljanja i ponovnog izmišljanja konteksta u kojem je tekst čitan. Poststrukturalizam je problematizirao pristup humanističkom učenju na osnovu pitanja značenja, namjere i autorstva. Po uzoru na smrt autora koju je proglasio '''Roland Barthez''' (u svojem djelu ''Death of the Author''), razne teoretičarske struje kao što su dekonstrukcija i analiza diskursa žele istaknuti ideologije i retoričko djelovanje u stvaranju sadržajno značajnih objekata i hermeneutičkih subjekata humanističkog proučavanja. To je izlaganje izložilo interpretativne strukture humanističkih znanosti kritikama da je obrazovanje u humanističkim znanostima ''neznanstveno'' i stoga nepodobno za uključenje u nastavni program sveučilišta zbog same prirode mijenjanja njihovog značenja ovisno o kontekstu.

 

== Zadovoljstvo, potraga za znanjem i obrazovanje u humanističkim znanostima ==

Kao što '''Stanley Fish''' kaže u svojem blogu za '''New York Times''', humanističke znanosti se najbolje mogu obraniti ako uopće ne tvrde da su od koristi. Za Fisha, akademsko obrazovanje u predmetima humanističkih znanosti svoju vrijednost izvodi iz zadovoljstva koje se nalazi u neposrednoj aktivnosti čitanja i analiziranja tekstova. Svaki pokušaj da ih se opravda kroz vanjsku korist, kao društvena korist (recimo povećana produktivnost) ili kroz njihov navodni učinak oplemenjivanja pojedinca (kao veća mudrost ili smanjenje predrasuda), nije samo osuđen na oslabljenje njihovi rezultata već će dodatno izazvati zahtjeve akademskim odsjecima humanističkih znanosti koje oni sasvim sigurno ne mogu ispuniti. Fishu široko obrazovanje u humanističkim znanostima ne omogućava socijalne zalihe (koje sociolozi nazivaju ''kulturni kapital'') koji je pomogao osobnom uspjehu u Zapadnom društvu prije doba masovne edukacije nakon Drugog svjetskog rata. Nadalje, dok humanističke znanosti vrlo vjerojatno obdaruju pojedinca vještinama analize primjenjivih u mnogim drugim životnim situacijama, ta korist nije ograničena samo na znanstveni pristup tekstovima u prostorijama a sveučilišta. Kritičko mišljenje može se steći na razne načine. Stoga ga se ne može braniti kao isključivu domenu akademskog obrazovanja u humanističkim znanostima. Može se uvjeravati da humanističke znanosti pružaju jedinstvenu vrstu zadovoljstva baziranog na potrazi za znanjem (čak i ako se radi samo o disciplinarnom znanju) koja se razlikuje od sve veće privatizacije slobodnog vremena i trenutnog zadovoljavanja karakterističnih za Zapadnu kulturu. Prema tom argumentu, samo akademska potraga za zadovoljstvom može pružiti vezu između privatnog i javnog područja u suvremenom Zapadnjačkom potrošačkom društvu i ojačati javnu sferu, koja je prema mnogim teoretičarima temelj moderne demokracije.

 

== Odbijanje humanističkih znanosti ==

Prešutne u mnogim od ovih argumenata koji podržavaju humanističke znanosti su odlike argumenata protiv javne podrške humanističkim znanostima. Joseph Carroll dokazuje da živimo u doba promjene svijeta, svijeta u kojem se kulturni kapital mijenja ''znanstvenom pismenošću'' i u kojem je romantičarsko poimanje učenih u renesansnim humanističkim znanostima zastarjelo. Takvi argumenti privlače osudama i brigama oko neophodne korisnosti humanističkih znanosti, pogotovo u vremena kada je učenima u književnosti, povijesti i umjetnosti od velike važnosti da se uključe u zajedničkei rad s ''praktičnim'' znanstvenicima ili da samo nađu neke inteligentne koristi od pronalazaka empirijske znanosti. Ideja da u današnje vrijeme, sa svojim fokusom na ideale efikasnosti i praktične koristi, učeni u humanističkim znanostima postaju zastarjeli, najsnažnije je opisana u opasci '''Marvina Minskyja''': „''Dajte mi sav taj novac koji bacamo na humanističke znanosti i umjetnost i napravit ću vam boljeg učenika''.“ Minskyjeva vjera u nadmoć tehničkog znanja i spuštanje učenih u humanističkim znanostima današnjice na razinu relikata iz prošlosti poduprta novcem poreznih obveznika romantičara koji se rado prisjećaju dana Zakona o vojnicima ponavlja argumente koje su dali učenjaci i ''kulturni komentatori'' koji sebe nazivaju '''post-humanistima''' ili '''transhumanistima'''. Ideja je da trenutni trendovi u znanstvenom shvaćanju ljudskog bića dovodu u pitanje. Primjeri tih trendova su dokazi kognitivnih znanstvenika da je um samo uređaj za računanje, genetičara koji tvrde da su ljudska bića ništa više od prolazne ljuske koju koriste samorazmnožavajući geni, ili bioinžinjera koji tvrde da bi jednog dana bilo, ne samo moguće, već i poželjno stvarati ljudsko-životinjske hibride. Više nego bavljenjem staromodnim humanističkim znanostima, transhumanisti su zabrinuti iskušavanjem i mijenjanjem granica naših mentalnih i fizičkih kapaciteta na područjima kao što su kognitivna znanost i bioinžinjering kako bi prešli u osnovi tjelesna ograničenja koja su vezivala čovječanstvo. Unatoč kritikama učenja humanističkih znanosti kao zastarjelih, mnoga od najutjecajnijih post-humanističkih djela su duboko vezana uz film i književnu kritiku, povijest i kulturne studije, što se i vidi iz pisanja '''Donne Harraway i N. Katherine Hayles.'''

 

== Izvori ==

#Kalin, B. Povijest filozofije: Školska knjiga, 28. izdanje, 2004.

#Opća enciklopedija: Jugoslavenski leksikografski zavod, 1977. -1988.

 

<!-- interwiki -->