|
==Unutarnja politika==
[[Datoteka:Franz Josef I in Kaiserjägeruniform.jpg|left|thumb|280px|<center>[[Viktor Angerer]]: ''Portret Franje Josipa I. u vojničkoj odori'' ([[1879.]])</center>]]
Unutarnja politika Franje Josipa I. mogla se ogledati kroz dvije faze. Prva faza, faza carskog apsolutizma započela je okvirno njegivim dolaskom na vlast [[1848.]], a završila [[1860.]] kada ukida [[Bachov apsolutizam]]. Druga faza može se nazvati fazom "demokracije na kapaljku",<ref name="KoraciIV">Erdelja, Stojaković: ''Koraci kroz vrijeme IV'', Školska knjiga, Zagreb 2009.</ref> a trajala je od [[1860.]] do [[1916.]], isprekidana pojedinim periodima strožeg apsolutizma. Franjo Josip je tako, sporo provodeći reforme u jednoj konzervativnoj Austro-Ugarskoj, ostavljao dojam dobronamjernog i miroljibivog, ali zastarjelog, vladara proizašlog iz nekog drugog vremena i nesposobnog za usklađivanje s novim društvenim tekovinama.<ref name="KoraciIV"/> Kao i u vanjskoj, tako i u njegovoj unutrašnjoj politici vidimo popuštanje pod pritiskom okoline. To počinje već samo krundidbom [[1848.]] godine, kada ministri i carska obitelj nagovaraju Franju Josipa da obeća demokratske reforme ili, preciznije govoreći, njegova krunidbena izjava govori o: ''"slobodnim državnim institucijama koje moraju prikazivati duh svojeg doba"'', o ''"jednakosti svih naroda unutar našeg Carstva"'' i o ''"monarhiji koja je spremna podijeliti svoja prava (upravljanja) s narodnim predstavnicima"''. Slomom revolucije dolazi do ukidanja [[parlament]]a, ali premijer Schwarzenberg još uvijek predlaže stvaranje nekog neodređenog autokratskog ustava. Dnevnik baruna Kubecka iz [[1851.]] godine nam govori o dugotrajnom nagovaranju cara za proglašenje apsolutizma i konačnom uspjehu. ▼
▲Unutarnja politika Franje Josipa I. mogla se ogledati kroz dvije faze. Prva faza, faza carskog apsolutizma započela je okvirno njegivim dolaskom na vlast [[1848.]], a završila [[1860.]] kada ukida [[Bachov apsolutizam]]. Druga faza može se nazvati fazom "demokracije na kapaljku",<ref name="KoraciIV">Erdelja, Stojaković: ''Koraci kroz vrijeme IV'', Školska knjiga, Zagreb 2009.</ref> a trajala je od [[1860.]] do [[1916.]], isprekidana pojedinim periodima strožeg apsolutizma. Franjo Josip je tako, sporo provodeći reforme u jednoj konzervativnoj Austro-Ugarskoj, ostavljao dojam dobronamjernog i miroljibivog, ali zastarjelog, vladara proizašlog iz nekog drugog vremena i nesposobnog za usklađivanje s novim društvenim tekovinama.<ref name="KoraciIV"/> Kao i u vanjskoj , tako i u njegovoj unutrašnjoj politici vidimomožemo vidjeti carevo vječito popuštanje pod pritiskom okoline. To počinje već samo krundidbom [[1848 .]] godine , kada ministri i carska obitelj nagovaraju Franju Josipa da obeća demokratske reforme ili , preciznije govoreći , njegova krunidbena izjava govori o: ''"slobodnim državnim institucijama koje moraju prikazivati duh svojeg doba" '', o ''"jednakosti svih naroda unutar našeg Carstva" '' i o ''"monarhiji koja je spremna podijeliti svoja prava (upravljanja) s narodnim predstavnicima" ''. Slomom revolucije dolazi do ukidanja [[parlament]]a, ali premijer Schwarzenberg još uvijek predlaže stvaranje nekog neodređenog autokratskog ustava. Dnevnik baruna Kubecka iz [[1851 .]] godine nam govori o dugotrajnom nagovaranju cara za proglašenje apsolutizmaabsolutizma i konačnom uspjehu.
Iako će kasnije ukinuti [[Apsolutizam|apsolutizam]], a i zagovornici takve politike će umrijeti, njihove je političke ideje Franjo Josip je takvu politiku zagovarao i intenzivno provodio do [[1866.]] kada je, pod dojmom strijeljanjem [[Nadvojvoda Maksimilijan|nadvojvode Maksimilijana]] u [[Meksiko|Meksiku]], počeo s provedbom liberalnije politike.
Iako će kasnije biti ukinut [[Apsolutizam|apsolutizam]], a i zagovornici politike iz 1849-51 godine će umrijeti njihove političke ideje preuzima Franjo Josip i njih se drži sve do 1865-66 godine i streljanja svog brata meksičkog cara [[Nadvojvoda Maksimilijan|Maximilijana]] od strane tamošnjih pobunjenika. Taj događaj stvara politički šok i možda strah na bečkom dvoru nakon čega počinju pregovori o novom ustavu što će dovesti do stvaranja [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]]. Početni pregovori ili možda je bolje reći ispitivanje terena će biti veoma ubrzani nakon poraza u ratu s Prusijom [[1866.]] godine. Tijekom tih pregovora Hrvatska mora biti zahvalna Franji Josipu jer je kao jedan od uvjeta o kojima se ne može pregovarati bio postavio da ona bude u Ugarskom dijelu Carstva, ali i da bude autonomna politička cijelina s vlastitim parlamentom i [[vojska|vojskom]] (1868-1918 samo Austrija, Ugarska i Hrvatska imaju vojsku). Mi nikada nećemo znati da li je to učinio zbog povjesnih obveza svoje dinastije ili zahvalnosti zbog pomoći u gušenju revolucije 1848. Na kraju krajeva možda je pravi razlog ipak bio pragmatični jer su se u slučaju neslaganja odluke u dvojnoj monarhiji donosili glasovanjem 60 predstavnika Austrijskog, 52 Ugarskog i 8 Hrvatskog parlamenta pa bi u slučaju sukoba dva parlamenta završnu prevagu na stranu Austrije donijela Hrvatska (pod uvjetom da to želi).
Njegov prvi politički čin, po gušenju revolucije, bilo je donošenje [[Oktroirani ustav (1849.)|Oktroiranog ustava]] [[1849.]] godine. Ustavom su omogućene neke beneficije neaustrijskim narodima unutar Monarhije, no ipak svi zahtjevi nisu zadovoljeni (Hrvatski se sabor protivio tom ustavu), ali je kao rezultat prisile Beča ustav usvojen.<ref name="Povijest3"/> Ukinuti [[Metternichov apsolutizam]] (kojega je ukinuo upravo Franjo Josip), uskoro će zamijeniti novi apsolutizam. Dana [[31. prosinca]] [[1851.]], Franjo Josip donosi [[Silvestarski patent]] kojim ukida Ustav i uvodi carski apsolutizam.<ref name="Povijest3"/> Apsolutizam, znan još i kao [[Bachov apsolutizam]], provodio je ministar vanjskih poslova [[Alexander Bach]], koji jest donio i djelomičnu modernizaciju na području upravu, ali je, uz pomoć svojih [[Bachovi husari|husara]], provodio snažan apsolutizam koji se pojaviše očitovao u gušenju nacionalnih ideja.<ref name="Povijest3"/><ref name="Vremeplov3">Dragica Dujmović Markusi, Sandra Rosseti-Bazdan: ''Književni vremeplov 3'', PROFIL, Zagreb 2009.</ref> Devet godina njegovog apsolutizma obilježila su kršenja historijskih prava habsburških zemaljo, a njegovi vanjskopolitički neuspjesi, kombinirani sa sve jačom krizom, dotukli su i Bachov apsolutizam.
Bez obzira na to nakon krunisanja za kralja [[Zemlje Krune sv. Stjepana|zemalja Svetog Stjepana]] čast Franje Josipa je zahtjevala da zastupa svom snagom interese Ugarske prema drugim teritorijama, državama i kraljevstvima s jedinim austrijskim izuzetkom. U skladu s tim on se povlači iz tamošnje unutrašnje politike ili kao na primjer tijekom pregovora između Hrvatske i Ugarske o stvaranju ustava zajedničke države on zastupa Ugarska stajališta.
Već [[1860.]], car saziva pojačano [[Carevinsko vijeće]].<ref name="Povijest3">Damir Agičić, Nikola Anušić, Petar Bagarić: ''Povijest 3'', PROFIL, Zagreb 2009.</ref> Predstavnici Hrvatske bili su nadbiskup [[Josip Juraj Strossmayer]], koji je predstavljao Bansku Hrvatsku, dok su [[Dalmacija|Dalmaciju]] i [[Slavonija|Slavonij]] predstavljali [[Frane Borelli]] i [[Ambroz Vranyczany]]. Tamo je Franjo Josip postavio temelj za rješavanje krize, a između ostalog, raspravljalo se o ujedinjenju Hrvatske, što su prihvatili Strossmayer i Vranyczany, ali je odbio Borelli.<ref name="Povijest3"/> Kao rezultat toga, Franjo Josip [[20. listopada]] [[1861.]] donosi [[Listopadska diploma|Listopadsku diplomu]], kojom veaća ustavno stanje.<ref name="Povijest3"/> U tom kratkom periodu u kojem je diploma bila važeća, ban Šokčević poslao je nekolicinu zahtjeva Caru od kojih su neki prihvaćeni (hrvatski kao službeni jezik, dvorski dikasterij), ali neki su odbijeni (ujedinjenje).<ref name="Povijest3"/> No, kao i jednom do sada, ustavno stanje nije dugo zadržano te car, već [[26. veljače]] [[1861.]], donosi [[Veljački patent]] kojim, ponovo, ukida ustavno stanje i uvodi apsolutizam.<ref name="Povijest3"/> .
[[Datoteka:Pietzner, Carl (1853-1927) - Emperor Franz Josef I - ca 1885.jpg|thumb|300px|<center>[[Carl Pietzner]]: ''Franjo Josip I.'' ([[1885.]])</center>]]
Godine [[1865.]] održava se još jedan znakovit Hrvatski sabor, gdje je Hrvatska propustila priliku za dobivanje nekih važnih prava (prilika se stvorila zbog krize i slabosti uzrokovane vanjskopolitičkim neuspjehom). Franjo Josip je ubrzo ušao i doživio poraz u ratu s Pruskom, što je ubrzalo pregovore vezane uz unutardržavne promjene. Već [[1867.]] godine, Franjo Josip potpisuje [[Austro-ugarska nagodba|Austro-ugarsku nagodbu]], dokument koji je i na službenoj državnoj razini uveo monarhijski dualizam. Zemlja je podijenjena na dva dijela, Cislajtaniju i Translajtaniju (odnosno austrijski i ugarski dio), a naziv države promijenjen je u [[Austro-Ugarska Monarhija]]. Hrvatska je u toj podjeli i dalje ostala rascjepkana (Dalmacija i Istra pripale su Austriji), ali jedina od svih slavenskih zemalja habsburške krune dobiva pravo na pregovore o vlastitom statusu. Iz tih pregovora nastaje [[1868.]] godine [[Ugarsko-hrvatska nagodba|Ugarsko-hrvatsku nagodbu]], dokument koji je regulirao odnose između Banske Hrvatske i Ugarske. Iako je dokument, cjelokupno gledajući, sklopljen u korist Ugarske, Hrvatska je uspjela dobiti neke elemente autonomije. Kao službeni jezik postavljen je [[hrvatski]], a Banska Hrvatska je dobila autonomiju u pravosuđu, bogoslovlju, obrazovanju i vlastitu vojsku pod upravom ugarskog ministra obrane.<ref name="Povijest3"/> Priznavanje [[Riječka krpica|Riječke krpice]] i [[Ugarsko-hrvatska nagodba|Ugarsko-hrvatske nagodbe]] izazvalo je burne reakcije u Hrvatskoj, no ipak, Hrvatska mora biti zahvalna Franji Josipu jer je kao jedan od uvjeta o kojima se ne može pregovarati bio postavio da ona bude u Ugarskom dijelu Carstva, ali i da bude autonomna politička cijelina s vlastitim parlamentom i [[vojska|vojskom]] (od [[1868.]] do raspada Monarhije samo su Austrija, Ugarska i Hrvatska imale vojsku). Nije poznato je li Franjo Josip to učinio zbog povjesnih obveza svoje dinastije ili zahvalnosti zbog pomoći u gušenju revolucije 1848., no činjenica jest da je car omogućio i zahtijevao političku i vojnu autonomiju Hrvatske, čime je ona postala jedina neaustrijska i neugarska zemlja u Monarhiji koja je dobila taj status, a to je velika zasluga upravo samoga cara. Neke teorije tvrde da pravi razlog ipak bio pragmatični, jer su se u slučaju neslaganja odluke u dvojnoj monarhiji donosili glasovanjem 60 predstavnika Austrijskog, 52 Ugarskog i 8 Hrvatskog parlamenta pa bi u slučaju sukoba dva parlamenta završnu prevagu na stranu Austrije donijela Hrvatska (pod uvjetom da to želi).
RješavanjemS ugarskorješavanjem Ugarsko-hrvatskogHrvatskog problema Franjo Josip je odlučio rješiti i češki problem radeći novi kompromis s Bohemijskimbohemijskim parlamentom, nakon kojegačega bi on bio okrunjen za kralja Bohemije (Češke), a područje bi dobilo autonomiju veću od Hrvatske, ali manju od Ugarske. Bez obzira na oduševljenje Čeha tim prijedlogom taj projekt propada [[1871.]] godine zbog žestokog protivljenja Nijemacanjemaca (Austrijanacaaustrijanaca) i Mađaramađara. Nakon toga neugodnog iskustva Franjo Josip odustaje od pokušaja sređivanja nacionalnih pitanja svoje države smatrajući ih jednostavno nerješivim, no to će se pokazati kao ključni problem koji će s vremenom dovesti do raspada Monarhije. Njegov odnos s Ugarskom te njegov odnos prema njoj, bio je poprilično povoljan za Ugare. Kao okrunjeni kralj [[Zemlje Krune sv. Stjepana|zemalja Svetog Stjepana]], Franjo Josip je bio obavezan zastupati interese Ugarske prema drugim teritorijama, državama i kraljevstvima, s jedinim austrijskim izuzetkom. U skladu s tim on se povlači iz tamošnje unutarnje politike ili kao na primjer tijekom pregovora između Hrvatske i Ugarske o stvaranju ustava zajedničke države, on zastupa Ugarska stajališta (što je rezultiralo potvrđivanjem Riječke krpice).
Sljedećih gotovo pola stoljeća Franjo Josip vlada svojom državom kojom najčešće zajedno upravljanju predstavnici austrijskih i ugarskih liberalnih stranaka. Gospodarski napredak države je u sklada s ostalim europskih državama to jest korištenje [[željezo|željeza]] raste 400 % u 40 godina, a slična stvar se događa s [[poljoprivreda|poljoprivredom]] i kilometrima izgrađenih željezničkih pruga. Jedina stvar koja se neće rješiti je pitanje [[Slaveni|Slavena]] u monarhiji. Bez obzira na povremene nemire i nacionalne netrpeljivosti to pitanje je po mišljenju Franje Josipa nemoguće rješiti pa ga on niti ne pokušava.
==Prvi svjetski rat==
|
