Amijan Marcelin – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m r2.7.1) (robot Dodaje: mk:Амијан Марцелин
Autobot (razgovor | doprinos)
m razne ispravke
Red 2:
 
==Antiohijski aristokrata ==
 
O životu Amijana Marcelina znamo gotovo isključivo zahvaljujući autobiografskim podacima iz njegove istorije. Rodio se najverovatniji u sirijskoj metropoli [[Antiohija|Antiohiji]], negde između [[325]]. i [[335]]. godine. Može se samo pretpostaviti da je bio iz porodice koja je pripadala gradskoj aristokratiji - kurijalima (curiales), čije interese rečito zastupa u nekoliko slučajeva. Zahvaljujući društvenom položaju i porodičnom bogatstvu, Amijan se verovatno školovao u rodnom gradu koji je u to vreme bio čuven po svojim retorskim školama i tradicijama antičke paganske učenosti. Kasnije je izgleda bio korespodent sa učiteljem besedništva [[Libanije|Libanijem]], jednim od najčuvenijih paganskih intelektualaca [[4. vek|4. veka]].
 
== Carski gardista ==
 
Kao mladić Amijan je postao član elitnog gardijskog odreda [[Protektori|protektora]] (protectores domestici), iz koga su regrutovani budući oficiri, pa i carevi ([[Dioklecijan]] i [[Jovijan]]). U sastavu jedinice Amijan je [[353]]. god bio u pratnji [[Ursicin (rimski vojskovođa)|Ursicina]], zapovednika rimske konjice na Istoku (magister equitum Orientalis) čiji se štab nalazio u Nizibisu, važnoj tvrđavi isturenoj prema [[Sasanidsko carstvo|Persiji]]. Kada je [[354]]. sumnjičavi [[Konstancije II]] uklonio [[Cezar (titula)|cezara]] [[Konstancije Gal|Gala]], svog predstavnika na Istoku i [[Sinovac|sinovca]], i Ursicin je pozvan u [[Milano]] da se opravda pred carem. Prateći svog komandanta, Amijan je krenuo put [[Italija|Italije]], a zatim u [[Galija|Galiju]] gde je u Ursicinovoj pratnji učestvovao u atentatu na uzurpatora [[Silvan|Silvana]] u [[Keln|Kelnu]] [[355]]. godine. Ursicin je sada postao zapovednik galskih vojski, ali je komanda u leto [[356]]. poverena novopostavljenom cezaru [[Julijan Otpadnik|Julijanu]], koji je svojom energijom, obrazovanjem i asketizmom stekao trajnu Amijanovu naklonost. Međutim, novi rat sa [[Sasanidsko Carstvo|Persijom]] je otpočeo i Ursicin je sada poslat na Istok, a Amijan Marcelin je, kao jedan od mlađih članova garde, služio kao komandantov kurir. Pošto je zahvaljujući svojoj umešnosti spasao Ursicina i njegov štab od zarobljavalja u blizini Nizibisa, Amijan je sa svojim nadređenima poslat u utvrđenu Amidu (današnji Dijarbakir u [[Turska|Turskoj]]). Grad je ubrzo opsednut i posle teške opsade od 72 dana morao se predati persijskom kralju [[Šapur II|Šapuru II]]. Ursicin i nekolicina njegovih ljudi, uključujući i Amijana, uspeli su ipak da se spasu i sklone u bezbednu Antiohiju. Nakon pada važnog pograničnog grada, Ursicin je smenjen, a Amijan je izgleda ostao u službi pri štabu u rodnoj Antiohiji. Znamo još da je 363. učestvovao u zlosrećnom Julijanovom pohodu na Persiju, ali nam nije poznato u kakvom svojstvu. U nauci se atraktivno, ali nedovoljno osnovano predlagalo da je mogao biti zapovednik jednog odreda koji je opsluživao opsadne sprave. Posle Julijanove smrti, vratio se u Antiohiju i povukao iz vojne službe ili je možda bio otpušten po nalogu novog cara [[Valentinijan I|Valentinijana I]] 364. godine.
 
== Istoričar==
 
Šta se dalje dešavalo sa Amijanom, znamo samo u crticama. Izgleda da je u Antiohiji počeo da prikuplja materijal iz različitih oblasti ljudskog znanja i dopunjava beleške koje je možda vodio tokom svoje vojne službe. Posetio je [[Egipat]] gde se divio kulturnom središtu [[Aleksandrija|Aleksandrije]], ali i drevnim spomenicima Tebe. Nešto posle velikog podvodnog zemljotresa 21. jula [[366]]. godine obišao je i [[Peloponez]]. Vratio se zatim u Antiohiju i [[371]]. bio prisutan na suđenjima lokalnoj aristokratiji, kojoj je i sam pripadao, a koja je optužena za bavljenje magijskim obredima. Moguće je da se i sam istoričar našao na širem spisku osumnjičenih. Najzad, nešto posle [[378]]. otputovao je u Rim, prestonicu Carstva kojoj se, kao paganin i rimski tradicionalista, neizmerno divio. U Večni grad, u kome je želeo da završi i prezentuje svoju '''''Istoriju''''', stigao je preko [[Trakija|Trakije]] gde je posetio jednu od pozornica fatalne [[Bitka kod Hadrijanopolja|bitke kod Hadrijanopolja]]. Iako je kao bivši gardista uživao položaj člana konjaničkog staleža (perfectissiumus), koji je na rimskoj društvenoj lestvici bio odmah ispod senatorskog, Amijan nije naišao na otvorenu dobrodošlicu među rimskim patronima umetnika i učenjaka. Sa gorčinom i sarkazmom istoričar beleži da kada je [[383]]. u [[Rim|Rimu]] zavladala nestašica žita, gradski prefekt naredio svim strancima da napuste Grad, ali je ipak dozvolio da preko 3000 plesačica i drugih zabavljača ostane pri prebogatim domaćinstvima aristokrata. Amijan je kasnije ipak uspeo da stekne naklonost i podršku rimskih patricija, a među njima su mogli biti paganski senator Simah Mlađi i Konstancijev šurak hrišćanin Ipatije. Njegovo delo je većim delom objavljeno i steklo je poštovanje pre nego što mu je sugrađanin iz Antiohije, [[Libanije]] uputio čestitku u pismu iz 392. godine. Amijan je izgleda svoje delo završio pre 397. i verovatno je nedugo zatim i umro.
 
== '''''Istorija'''''==
 
Po sopstvenim rečima Amijan je sastavio istoriju [[Rimsko carstvo|Rimskog carstva]] od [[Nerva|Nerve]] (96.-98) do velikog rimskog poraza u bici kod Hadrijanopolja [[378]]. godine. Istorija je međutim sačuvana samo delimično, tačnije sačuvan je njen drugi deo: od početne 31 knjige do nas su stigle knjige od 14. do 31. koje opisuju period od [[353]]. do [[378]]. godine. Pri izboru vladavine Nerve za početak svog dela, Amijan je izgleda želeo da se nadoveže na Tacitove '''''Istorije''''' (68--98.). Tacit mu je bio uzor i po drugim merilima, ali se osećaju uticaji i [[Ciceron|Cicerona]], [[Tukidid|Tukidida]] i [[Salustije Krisp|Salustija]]. Izgubljene knjige su verovatno bile kompilativnog karaktera, ali bi nam danas svakako poslužile kao pouzdan izvor za događaje 3. i prve polovine 4. veka. Opis perioda u kome je sam autor živeo predstavljao je izgleda kvalitativnu i kvantitativnu polovinu '''''Istorije'''''. Amijan je bio vrlo posvećen idealu nepristrasnosti, ozbiljno je shvatao zadatak istoričara bez želje da sklizne u trivijalnost, vrlo je ubedljivo predstavljao dramatične trenutke poput opsade Amide kojoj je lično prisustvovao, kao i psihološke portrete vladara i drugih aktera događaja. Obično se Amijanova istorija jednostrano i uprošćeno ocenjuje kao panegirik Julijanu, što ona i jeste, ali neznatnim delom pošto i sam autor podvlači i one poteze i osobine koji nisu služili na čast poslednjem paganskom caru. Sa druge strane, Amijan je umetnuo u svoje delo i danas nama vrlo dragocene geografske-etnografske eskurse o raznim provincijama i krajevima Carstva (Istok, [[Trakija]], [[Galija]], [[Rim]]...) kao i o narodima koji žive na rimskim granicama (Persijanci, [[Huni]], Alani...). Iako paganin, Amijan se u nekoliko navrata izjašnjavao vrlo povoljno i tolerantno prema [[hrišćanstvo|hrišćanstvu]], mada se, pre svega usred koncepcije dela, ne osvrće previše na prilike u hrišćanskoj crkvi i carskoj politici prema njoj. Poraz koji su [[Goti]] naneli [[Valens|Valensu]] kod Hadrijanopolja 378. godine, Amijan je izgleda smatrao upečatljivim krajem jedne epohe tako da se odlučio da sa tim događajem završi svoju istoriju.