Goranci – razlika između verzija

Goranci se u području Gore tradicionalno bave stočarstvom, tačnije uzgojem ovaca, te nešto krupne stoke, što je kod njih aktivno i u današnje vreme. Tipična goranska hrana je ovčji sir, sličan parmezanu, ali mekši. Od poznatih specijaliteta imaju bureke, baklave, tulumbe, šampite, krempite, roštilj i piće zvano boza, načinjeno od brašna i šećera, limunada, borovnica. Boza je bila naročito poznata u Srbiji gde je bilo i Goranaca. Goranci koji su odlazili na rad van svog matičnog područja najčešće su otvarali poslastičarnice i prodavali poslastice. Lokalno stanovništvo često ih je iz neupućenosti nazivalo ‘Šiptarima’, no ako uđete s njima u razgovor, uvijek će reći za sebe da su 'Goranci’. Za svoj jezik oni kažu da je 'naš', goranski , nije ni srpski, ni makedonski, ni bugarski. Po veri Goranci su muslimani-suniti i svako selo ima svoju džamiju, veoma su pobožni. Navodno je među njima bilo nekada derviša, a u selima Brod, Radeša, Restelica i Zli Potok i 'tarikata', bratstvo sufija. Jedna od njihovih tekija ("Selim dedo tekija") i danas se nalazi u selu Restelica. Goranci su na islam prešli vjerojatno u XVII i XVIII stoljeću, za vrijeme Otomanskog carstva. Prema njima samima Islam su primili od 'Halepovaca' (iz grada [[Алеп|Halepa]]) prije nego su došli Turci<ref>15</ref>. Oni su, prema njima, stigli u selo Kruševo iz Sirije. Kakvim su to poslom 'Halepovci' stigli u Goru, nije poznato. Žene na glavama tradicionalno nose bele marame. U ženskoj goranskoj nošnji postoji sličnost s nošnjom kod bugarskih muslimana Pomaka, to su tradicionalne duge crne jakne (Terljik), ukrašene zlatnim vezom. Žene su svetle puti, lepe i skladno građene.