Otvori glavni meni

Izmjene

Dodano 55.278 bajtova ,  prije 4 godine
dopuna
'''Sunčev sustav''' je sustav [[zvijezde]] [[Sunce|Sunca]] i manjih [[nebesko tijelo|nebeskih tijela]] što ih okuplja zajednička [[gravitacijska sila]] i kojima fizičko stanje određuje [[Sunčeva svjetlost|Sunčeva energija zračenja]]. Sustav sadrži 8 [[planet]]a, 3 [[Patuljasti planet|patuljasta planeta]], više od 150 njihovih [[prirodni satelit|prirodnih satelita]], te mnoštvo sitnih tijela: [[komet]]a, [[planetoid]]a, tijela [[Kuiperov pojas|Kuiperova pojasa]], [[meteoroid]]a i [[Međuplanetarna tvar|međuplanetne prašine]]. Sunčeva [[plazma]] ispunja [[heliosfera|heliosferu]], a gravitacijski se utjecaj širi do područja [[Oortov oblak|Oortova kometskog oblaka]] ([[Jan Hendrik Oort]]), koji se nalazi bliže od susjednih zvijezda. Osam planeta razvrstano je u dvije skupine, unutarnju ili [[Terestrički planet|terestričku]], gdje se nalaze [[Zemlja]] i njoj slična 3 planeta ([[Merkur]], [[Venera]] i [[Mars]]), te u vanjsku ili [[Jovijanski planeti|jovijansku]], s [[Jupiter]]om i njemu sličnim divovskim planetima [[Saturn]]om, [[Uran]]om i [[Neptun]]om. Unutarnja je skupina [[Stijena|stjenovita]], s tankim [[atmosfera|atmosferskim]] slojem (bez njega je jedino [[Merkur]]). Jovijanski su planeti plinoviti s malom stjenovitom jezgrom, i njihov je sastav bliži sastavu protoplanetnoga oblaka iz kojega su planeti nastali. Kemijski sastav Jupitera gotovo je identičan Sunčevu. Razlika između tih dviju skupina planeta posljedica je razvoja u kojem je zračenje mladoga Sunca zagrijalo jezgre bližih planeta i očistilo ih od lako isparivih elemenata. Dobivši tako čvrstu površinu, na njoj se [[geologija|geološkim]] procesima razvila sekundarna atmosfera od pretežitoga [[ugljikov dioksid|ugljikova dioksida]] (Venera i Mars) i tercijarna atmosfera Zemlje od [[dušik]]a i [[kisik]]a. Svi planeti osim Zemlje prozvani su po [[Grčka mitologija|grčkim]] i [[Rimska mitologija|rimskim božanstvima]].
'''Sunčev sistem''' (odnosno Sunčev sustav ili Solarni sistem) se sastoji od [[Sunce|Sunca]] i svih tela koja orbitiraju oko njega - [[meteor]]a, [[asteroid]]a, [[kometa]], [[prirodni satelit|prirodnih satelita]], [[planeta]] i drugih. [[Zemlja]] je treća planeta Sunčevog sistema. [[Planetarni sistem]] je opštiji izraz za [[zvezde]] i tela koja orbitiraju oko njih.
 
[[datoteka:Solar system scale-2.jpg|mini|center|1000px|[[Sunce]] i [[planet]]i Sunčevog sustava (veličine su u mjerilu, ali ne i udaljenosti).]]
[[Datoteka:Solar planets.jpg|thumb|right|Ova slika ilustrira relativnu veličinu planeta s obzirom na veličinu Sunca u Sunčevu sistemu.]]
== Tela Sunčevog sistema ==
 
[[Patuljasti planet|Patuljasti planeti]] su, prema određenju Međunarodnoga astronomskog saveza iz 2006., [[1 Ceres|Ceres]] (Cerera), najveće tijelo glavnoga planetoidnoga pojasa, [[Pluton]] i [[136199 Eris|Eris]] (Erida), najveća [[Trans-neptunski objekt|transneptunska tijela]]. Eris, otkrivena 2003., promjera 2 400 do 3 000 [[km]], veća je od Plutona i zajedno s pratiocem Disnomijom među najdaljim je poznatim članovima Sunčeva sustava (srednja udaljenost od Sunca 67,7 astronomskih jedinica ili [[AJ]]). Glavni [[Asteroidni pojas|planetoidni pojas]] smješten u području između Marsa i Jupitera sadrži mala čvrsta tijela građena od stijena i [[metal]]a. Ta se tijela razvijaju sudarno, a kreću se oko Sunca istim smjerom kao i planeti, ali su im staze izduženije, zbog čega neki odlaze dalje od Saturna ili se približavaju Suncu bliže od Merkura. U Hrvatskoj se planetoidi prate i otkrivaju na [[Zvjezdarnica Višnjan|zvjezdarnici u Višnjanu]]. Zbog intenzivna praćenja i poboljšanja mjernih metoda, u novije se doba otkriva mnogo [[planetoid]]a koji prolaze pokraj Zemlje.
Širok dijapazon tela koja postoje u Sunčevom sistemu spadaju u nekoliko kategorija. Doduše, u poslednjim godinama je pronađeno da ove kategorije nisu toliko precizno definisane. Ova enciklopedija koristi sledeću kategorizaciju:
 
Bliža transneptunska tijela gibaju se u blizini [[ekliptika|ekliptičke ravnine]], dok su dalja više raspršena pa se dijele u [[Kuiperov pojas]] ([[Gerard Kuiper]]) i u raspršeni disk. Građena su od [[stijena]] i [[led]]a. Pretežno zaleđena tijela, s udjelom prašine, jesu [[komet]]i, kojih se manji dio nalazi u području divovskih planeta (kratkoperiodni kometi), dok većina pristiže iz Oortova oblaka i ima periode od više tisuća godina (dugoperiodni kometi). Građeni od zaleđenih tvari, kometi imaju svoje podrijetlo u prostorima iza Neptuna. Kometi u prolazu blizu Sunca razvijaju [[Koma (astronomija)|komu]] i [[Rep kometa|rep]] te se postupno raspadaju. Ostarjeli kometi bez hlapljive tvari sliče planetoidima.
* [[Sunce]](☉) je zvezda [[spektralna klasa|spektralne klase]] [[G2]] koja sadrži 99.86% [[masa|mase]] Sunčevog sistema.
* [[Planeta|Planete]] Sunčevog sistema su 8 tela obeleženih kao: [[Merkur (planeta)|Merkur]] (☿), [[Venera (planeta)|Venera]] (♀), [[Zemlja]] (♁), [[Mars (planet)|Mars]] (♂), [[Jupiter (planeta)|Jupiter]] (♃), [[Saturn (planeta)|Saturn]](♄), [[Uran (planeta)|Uran]] (♅) i [[Neptun (planeta)|Neptun]] (♆).
** Relativno veliki objekti koji orbitiraju oko ovih planeta su [[prirodni satelit]]i. Za kompletnu listu prirodnih satelita, pogledajte taj članak.
** [[Veštački satelit]]i koji orbitiraju oko planeta, primarno oko Zemlje kao i sateliti koji napuštaju Sunčev sistem.
** [[Prašina]] i druge čestice koje orbitiraju oko planeta i formiraju [[planetarni prsten|planetarne prstene]].
** [[Svemirski otpad]], neprirodnog porekla. Najčešće u orbiti Zemlje ali i u nekim [[Heliocentrična orbita|Heliocentričnim orbitama]].
** [[Planetoid]]i, od kojih su nastale današnje planete, danas ne postoje. Naziv označava subplanetarna tela koja su nastala nagomilavanjem materije tokom prvih godina Sunčevog sistema. Termin se takođe ponekad koristi za opšte asteroide i komete, ili asteroide ispod 10 km u prečniku.
* [[Asteroid]]i su objekti manji od planeta koji leže grubo u orbiti Jupitera i sastoje se od neisparljivih [[mineral]]a. Oni su podeljen u [[asteroidne grupe]] i [[asteroidne familije|familije]] na bazi specifičnih karakteristika njihovih orbita.
** [[Asteroidni satelit]]i su asteroidi koji orbitiraju oko većih asteroida. Nisu precizno klasifikovani kao prirodni sateliti planeta, pošto su ponekad veličine tela oko kojeg orbitiraju.
** [[Trojanski asteroid]]i su locirani u bilo kojoj od [[Lagranž tačka|Jupiterovih L<sub>4</sub> ili L<sub>5</sub> tačaka]], iako se termin koristi često i za asteroide u bilo kojoj Lagranž tački planete.
** [[Meteroid]]i su manji asteroidi koji postoje u veličinama između ovećih stena i čestica prašine.
* [[Komete]] se uveliko sastoje od isparljivog leda. Imaju veoma ekscentrične orbite: [[perihel]] u oblasti orbita unutrašnjih planeta a [[afel]] izvan orbite Plutona. Doduše, komete kratkog perioda postoje sa [[apoapsa]]ma bližim od ovih. Stare komete, kojima je [[Sunčeva radijacija]] izbila svu isparljivu materiju se često klasifiku kao i asteroidi. Neke komete sa orbitama u obliku [[hiperbola|hiperbole]] mogu imati poreklo izvan Sunčevog sistema.
* [[Kentauri]] su ledovita tela slična kometama koja imaju manje ekscentrične orbite tako da ostaju u pojasu između Jupitera i Neptuna.
* [[Trans-Neptunski objekti]], koji su ledovita tela čije poluglavne ose leže izvan Neptunove. Ovi su dalje kategorizovani u:
** Objekti [[Kuiper pojas]]a imaju orbite između 30 i 50 AU. Smatra se da komete kratkog perioda potiču iz ovog pojasa. [[Pluton]] je često kategorizovan kao objekat Kuiper pojasa.
 
Postanak i razvoj Sunčeva sustava objašnjava se posljednjih nekoliko stoljeća nizom [[kozmogonija|kozmogonijskih]] hipoteza i teorija. Postojeći podatci dokazuju da su planeti srasli od tvari prisutne u međuzvjezdanom oblaku od kojega je nastalo i Sunce prije 4,65 milijarde godina. Tijela manje mase i ona udaljenija od Sunca brže su se hladila, zbog čega je starost najstarijega stijenja pojedinih tijela različita (na primjer na [[Mjesec]]u 4,45 milijarde godina, a na Zemlji 3,7 milijarde godina). Udaljeni planeti i njihovi sateliti brže su postigli sadašnju nisku temperaturu pa su gravitacijskom silom privukli plin iz [[maglica|maglice]]. <ref> '''Sunčev sustav''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58787] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref> Da se izbjegne zbrka, drugi sustavi nazivaju se [[planetarni sustavi]]. U većini drugih jezika (vidi poveznice) naziv je izveden iz riječi [[Sol (latinski)|Sol]], što je [[latinski|latinsko]] ime za [[Sunce]].
'''Sunčev sistem''' je područje u [[svemir]]u koje čini barem jedna [[zvijezda]] i objekti koji se kreću u određenoj [[orbita|orbiti]] oko te zvijezde.
Ti objekti mogu biti: [[asteroid]]i, [[komet]]i, [[prirodni satelit]]i, [[planet]]i i slično. <br /> Izraz se obično koristi za naš sistem, u kojem je [[Zemlja (planet)|Zemlja]]. Da se izbjegne zbrka, drugi sunčevi sistemi nazivaju se ''planetarni sistemi''. <br /> U većini drugih jezika (vidi poveznice) naziv je izveden iz riječi [[Sol (latinski)|Sol]], što je [[Latinski jezik|latinsko]] ime za [[Sunce]].
 
== Nastanak Sunčevog sustava ==
== Izvor planetarnih sistema i njihova evolucija ==
{{Glavni|Kozmogonija}}
 
[[datoteka:Protoplanetary-disk.jpg|mini|desno|300px|Umjetničko viđenje prasunčeve maglice.]]
Uobičajeno misljenje je da planetarni sistemi nastaju prilikom tvorbe zvijezda kao i prilikom slučajnih sudara zvjezdanih sistema. Postoji još jedna rasprostranjena teorija: da planetarni sistemi nastaju od zvjezdanih oblaka ili [[nebula]].
 
[[datoteka:M42proplyds.jpg|mini|desno|300px|Slika sa [[Svemirski teleskop Hubble|Svemirskog teleskopa Hubblea]] koji prikazuje protoplanetarne prstenove u Orionovoj maglici ([[Messier 42]]), koji vjerovatno vrlo sliče stanju kakvo je vladalo u prasunčevoj maglici kod stvaranja našeg [[Sunčev sustav|Sunčevog sustava]].]]
== Sunčev sistem i ostali planetarni sistemi ==
 
[[datoteka:solarnebula.jpg|mini|desno|300px|Još jedno umjetničko viđenje prasunčeve maglice.]]
 
Prema današnjem shvaćanju, postanak i razvoj planetskog sustava odvijao se u nekoliko koraka. Ponajprije, veliki [[Međuzvjezdana tvar|međuzvjezdani oblak]] se zbija i pritom cijepa na manje dijelove (fragmentacije). Iz tvari sadržane u jednom oblačnom fragmentu oblikuje se Sunčeva maglica kao rotirajući [[disk]]; u njemu dolazi do preraspodjele [[Količina gibanja|količine gibanja]] i pripremaju se uvjeti za nastanak malih kompaktnih tijela. Nakon toga dogotavljaju se i konsolidiraju [[planet]]i. Ovisno o građi s kojom su stasali, planeti i njihovi veći [[satelit]]i prolaze kroz [[Geologija|geološki razvoj]]. Moramo prihvatiti misao da je sadašnje stanje tijela u planetskom sustavu posljedica načina nastanka i razvoja koji je slijedio nakon postanka. Stoga se i kozmogonija planetskog sustava provjerava sadašnjim stanjem svih vrsta tijela, a u cjelovitu opću sliku treba da se uklope i promjene prisutne u pojedinačnim slučajevima.
Krajem devedesetih godina dvadesetog stoljeća čovjek je uspio pronaći dokaze o postojanju planeta izvan Sunčeva sistema. Otkriće drugih planetarnih sistema postalo je moguće nakon izgradnje moćnih optičkih [[teleskop]]a na Zemlji i razvoja posebnih elektronskih naprava ([[digitalna kamera|digitalnih kamera]]), računarskih tehnika [[obrada podataka|obrade podataka]], i razvoja dostupnih i jeftinih [[računarstvo|računarskih mreža]]. Kroz promatranje [[Dopplerov efekt|Dopplerova efekta]] u sjaju dalekih zvijezda [[astronom]]i su uspjeli dokazati postojanje drugih planetarnih sistema. K tome su prilikom promatranja uspjeli ustanoviti i masu kao i svojstva orbite planeta izvan Sunčeva sistema.
 
Sudeći po razvoju zvijezda, Sunčev je sustav nastao iz međuzvijezdanom materijala koji se nalazio u spiralnom kraku naše Galaktike ([[Mliječni put]]). Hladni oblaci plina i praha postoje u galaktičkoj ravnini i danas, mnogo godina nakon nastanka prvih zvijezda Galaktike. Da bi se ti oblaci pretvorili u [[zvijezde]], [[gravitacija|gravitacijska sila]] mora nadjačati težnju [[plin]]a da se širi (ekspandira). Da bi gravitacijsko privlačenje nadvladalo, [[gustoća]] [[oblak]]a mora pri danoj temperaturi prijeći neku kritičnu vrijednost. Zamišljena su dva načina na koja dolazi do povećanja gustoće: ulazak međuzvjezdanog oblaka u područje spiralnog kraka [[galaktika|galaktike]] ili pojava [[supernove]] u neposrednoj blizini. Izučavanje galaktika pokazuje da je u krakovima međuzvijezdana tvar veće gustoće nego izvan krakova, pa se s ulaskom oblaka u spiralni krak oblak usporava i sabija. S druge strane, supernove udarnim valovima zbijaju međuzvijezdanu tvar. U slučaju našeg sustava imamo potvrdu da se zbila eksplozija supernove. U ugljikovodičnim [[meteorit]]ima nađeni su [[izotop]]i koji su potomci [[Radioaktivnost|radioaktivnih elemenata]] kratkog vremena života, a koji se proizvode u toku eksplozije supernove. Prema broju [[atom]]a izotopa procijenjeno je da je od pojave supernove do ukrućivanja meteoritskog materijala prošlo od nekoliko milijuna do nekoliko desetaka milijuna godina.
== Svojstva glavnih planeta ==
 
=== Prasunčeva maglica ===
Sva svojsta i mjere u donjoj tablici su relativni u odnosu na planet Zemlju:
Prilikom odvajanja od drugih dijelova međuzvijezdana oblaka prasunčeva maglica zadržava galaktičko [[magnetsko polje]] - važno svojstvo međuzvijezdana prostora, a zadržava i [[dinamika|dinamičko stanje]] u kojemu se oblak nalazio. Prasunčeva maglica zato pri osamostaljenju se vrti (rotira), i u odnosu na središte galaktike, i u odnosu na druge galaktike. [[Maglica]] se nastavlja urušavati. Tvar pada prema središtu oblaka gdje nastaje mlado [[Sunce]]. Ono se zbog stiskanja zagrijava i sve jače svijetli. Najjače je zagrijano u središtu, i ondje se počinju javljati [[Nuklearna fuzija|termonuklearne reakcije]], koje će mu dabati energiju u dugom nizu godina. Sunce se prestaje stezati tek kada ekspanzivni tlak plina poraste toliko da se izjednači s hidrostatskim tlakom.
 
Za vrijeme stezanja Sunca i stezanja cijele maglice, a zbog sačuvanja [[Kutna količina gibanja|kutne količine gibanja]], Sunce i maglica se vrte sve brže. Disk je to plosnatiji što se brže vrti. Disk je tijelo osne [[Simetrija|simetrije]] i ima jednu osobitu ravninu - ravninu [[ekvator]]a. One čestice koje se još ne nalaze u ekvatorskoj ravnini privlači, osim Sunca, i veća [[masa]] koja se u ekvatorskoj ravnini već nalazi; čestice “padaju” u ravninu ekvatora. To omogućuju, i tome pridonose, neelastični sudari među česticama, jer se u toku neelastičnog sudara smanjuje komponenta brzine okomita na ekvatorsku ravninu (slično se dešava kod [[Saturnovi prsteni|Saturnovih prstena]]). Takvo vladanje jače je izraženo kod zrnaca praha nego kod slobodnih atoma, pa se prah vrlo brzo taloži u sloj u ekvatorskoj ravnini; mnogo tanji od maglice. Staze budućih planeta bit će ograničene na širinu sloja pa ne moraju ležati točno u ravnini Sunčeva ekvatora.
<table border="1">
<tr>
<th>Planet</th>
<th>Promjer<br />([[ekvator]]ski)</th>
<th>[[Masa]]</th>
<th>Promjer<br />orbite</th>
<th>Godina</th>
<th>Dan</th>
</tr>
<tr>
<td>[[Merkur (planeta)|Merkur]]</td>
<td align="center">0.382</td>
<td align="center">0.06</td>
<td align="center">0.38</td>
<td align="center">0.241</td>
<td align="center">58.6</td>
</tr>
<tr>
<td>[[Venera (planeta)|Venera]]</td>
<td align="center">0.949</td>
<td align="center">0.82</td>
<td align="center">0.72</td>
<td align="center">0.615</td>
<td align="center">-243</td>
</tr>
<tr>
<td>[[Zemlja]]</td>
<td align="center">1.00</td>
<td align="center">1.00</td>
<td align="center">1.00</td>
<td align="center">1.00</td>
<td align="center">1.00</td>
</tr>
<tr>
<td>[[Mars (planeta)|Mars]]</td>
<td align="center">0.53</td>
<td align="center">0.11</td>
<td align="center">1.52</td>
<td align="center">1.88</td>
<td align="center">1.03</td>
</tr>
<tr>
<td>[[Jupiter (planeta)|Jupiter]]</td>
<td align="center">11.2</td>
<td align="center">318</td>
<td align="center">5.20</td>
<td align="center">11.86</td>
<td align="center">0.414</td>
</tr>
<tr>
<td>[[Saturn (planeta)|Saturn]]</td>
<td align="center">9.41</td>
<td align="center">95</td>
<td align="center">9.54</td>
<td align="center">29.46</td>
<td align="center">0.426</td>
</tr>
<tr>
<td>[[Uran (planeta)|Uran]]</td>
<td align="center">3.98</td>
<td align="center">14.6</td>
<td align="center">19.22</td>
<td align="center">84.01</td>
<td align="center">0.718</td>
</tr>
<tr>
<td>[[Neptun (planeta)|Neptun]]</td>
<td align="center">3.81</td>
<td align="center">17.2</td>
<td align="center">30.06</td>
<td align="center">164.79</td>
<td align="center">0.671</td>
</tr>
<tr>
<td>[[Pluton (planeta)|Pluton]]<sup>*</sup></td>
<td align="center">0.24</td>
<td align="center">0.0017</td>
<td align="center">39.5</td>
<td align="center">248.5</td>
<td align="center">6.5</td>
</tr>
</table>
 
Nezaobilazni dinamički problem razvoja sustava označava prijenos kutne količine gibanja sa Sunca na planete. Budući je najmasivniji dio maglice, prasunce sadrži najveću kutnu količinu gibanja. Danas je pak 50 puta veća količina gibanja sadržana u revoluciji planeta nego u rotaciji Sunca, iako Sunce ima masu 750 puta veću od mase svih planeta. Na jedan način, [[količina gibanja]] može se prenijeti [[magnetsko polje|magnetskim poljem]]. Ono je usredotočeno u središnjem plinovitom zgušćenju, mladom Suncu i silnice izlaze iz njega u obliku [[spirala]], prolazeći kroz čitav disk. Svojstvo je magnetskog polja da je u [[ionizacija|ioniziranom]] plinu zarobljeno. Sunce je pomoću magnetskog polja povezano s maglicom i predaje joj [[energija|energiju]]. Mlado Sunce okretalo se 100 puta brže. Zamislimo li magnetske silnice kao elastične lisnate [[opruga|opruge]] koje vire iz osovine - Sunca, zaključit ćemo da će se te opruge požurivati vrtnju maglice u kojoj su isidrene; iako je ta slika posve [[mehanika|mehanička]], ona dobro opisuje stvaran proces. Sunčeva se vrtnja prenosi na maglicu. Koliko kutna količina gibanja maglice poraste, toliko se kutna količina gibanja Sunca smanji. Zbog povećanja kutne količine gibanja maglica se udaljava od Sunca.
<small>
<sup>*</sup>[[Međunarodna astronomska unija]] svrstao je [[Pluton (planeta)|Pluton]] u planete odmah nakon njegova otkrića 1930. godine, ali ta klasifikacija je sada upitna zbog nedavnih otkrića.
</small>
 
Na drugi način, kutna se količina gibanja može prenijeti i putem vrtložnih gibanja u maglici. A znatna količina gibanja mogla je da se izgubi u prostor gubitkom mase u obliku [[Sunčev vjetar|Sunčeva vjetra]]. Prijenos kutne količine gibanja sa Sunca na maglicu ima dvojaku posljedicu. S jedne strane u jednom će se trenutku izgubiti veza maglice i Sunca i ono više neće moći usisavati maglicu. Drugo, maglica poprima količinu gibanja koju će prenijeti na tijela u njoj rođena, na buduće planete. <ref>[[Vladis Vujnović]] : "Astronomija", Školska knjiga, 1989.</ref>
== Links ==
* [http://www.michaelschultz.de/index_en.html Solar System] A interaktiv planets animation (145 zoom steps and time effects)
* [http://www.solarviews.com Solarviews]
 
=== Nebularna teorija ===
{{Commonscat|Solar System}}
{{glavni|Nebularna teorija}}
 
U kakvom su odnosu današnji pogledi na postanak planeta prema kozmološkim teorijama, kao što je Kantova i druge? Današnji stav rezultat je iskustva brojnih istraživača, provjerena neposrednim podacima o fizičkom stanju tijela, o sastavu njihovih atmosfera, reljefu, kemijskom i mineraloškoj strukturi, radioaktivnom datiranju, magnetskom polju, gravitacijskom polju. Od teorije [[ Immanuel Kant|Immanuela Kanta]] (1755.) i [[Pierre-Simon Laplace|Pierre-Simona Laplacea]] (1796.) preuzeta je ideja o nastanku Sunca i planeta iz međuzvjezdane maglice (nebularna teorija). Kant je pošao od predodžbe hladnog oblaka prašine u kojemu se prilikom gravitacijskog stezanja rotacija javlja sama od sebe - što nije moguće (unutarnje sile ne mogu od kaotičnog gibanja dovesti do uređenog). Kant ne ide dalje od općih prirodoslovno-filozofskih postavki. Laplaceova teorija je prva metamatički obrađena teorija. Laplace pretpostavlja da već postoji usijana [[maglica]] koja rotira te prati kako se maglica hladi, steže i ubrzava vrtnju. Današnji slijed argumenata je drukčiji: maglica se ne steže zbog [[hlađenje|hlađenja]], već zbog prevlasti [[gravitacija|gravitacijskog privlačenja]], a pritom se, uz ubrzanje vrtnje, gravitacijskom energijom zagrijava. Kada postignu brzinu kruženja, vanjski dijelovi maglice više ne tlače na središnje dijelove. Postali su samostalni i imaju oblik prstena. Središnja se masa dalje steže i time razdvaja od prstena. Od prstena nastaje planet. Planeti bi tako morali nastati postupnim stezanjem središnje mase koja za sobom redom ostavlja prstenove. A sateliti bi morali nastati istim procesom pri ubrzavanju vrtnje planeta, koji je po Laplaceu na početku također plinovit. Postoji još jedan bitan nedostatak teorije. Ostavivši samostalan prsten, centralna [[masa]] bi pri stezanju trebala zadržati veći dio kutne količine gibanja. Dokaz protiv teorije je i gibanje [[Saturn]]a i njegovih prstenova: unutarnji dijelovi Saturnova prstena gibaju se brže od Saturnove površine; slično se i [[Fobos (mjesec)|Fobos]] giba brže od [[Mars]]ove površine! Po današnjem tumačenju nebularne teorije maglica ne dolazi u stanje nestabilnosti zbog vrtnje. Osim toga, u odvojenom prstenu prije će doći do [[Retrogradno gibanje|retrogradne vrtnje]] planeta nego do direktne. Teorije Kanta i Laplacea napuštene su početkom 20. stoljeća uglavnom stoga što nisu uspjele ispravno predvidjeti raspodjelu [[količina gibanja|količine gibanja]].
 
== Sunce ==
{{Glavni|Sunce}}
[[datoteka:The Sun by the Atmospheric Imaging Assembly of NASA's Solar Dynamics Observatory - 20100801.jpg|mini|desno|300 px|[[Sunce]].]]
 
[[datoteka:FusionintheSun.svg|mini|300px|desno|[[Niz proton-proton]] dominira u zvijezdama veličine [[Sunce|Sunca]] ili manjim.]]
 
[[datoteka:Sun projection with spotting-scope.jpg|mini|300px|desno|[[Sunčeve pjege]] snimljene 22. lipnja 2004.]]
 
[[datoteka:Solar eclipse 1999 4 NR.jpg|mini|300px|desno|Sunčeva [[korona]] snimljena posebnim [[teleskop]]om - [[koronagraf]]om.]]
 
'''Sunce''' je najbliža [[zvijezda]], središte sustava planeta, u kojem se nalazi i [[Zemlja]]. Smješteno je u ekvatorskoj ravnini [[Mliječna staza|Mliječne staze]], 26 000 [[Svjetlosna godina|svjetlosnih godina]] daleko od njezina središta, oko kojega obiđe za 230 milijuna godina brzinom od 230 [[Metar u sekundi|km/s]]. Brzinom od 20 km/s giba se u smjeru zvijezde [[Vega|Vege]] ([[Apeks|Sunčev apeks]]). Sunce je nastalo prije 4,65 milijarde godina kao treća zvjezdana generacija, skupljanjem međuzvjezdane tvari, kojoj se [[gustoća]] počela povećavati potpomognuta vjerojatno udarnim valom bliske [[supernova|supernove]]. O njoj svjedoči prisutnost složenih [[atomska jezgra|atomskih jezgara]] u Suncu i planetima, koje ne bi mogle, zbog relativno male mase Sunca, nastati [[Nuklearna fuzija|nuklearnim procesima]]. Danas Sunce [[Toplinsko zračenje|zrači]] za trećinu više nego što je zračilo u početku, a porast se nastavlja, pa se smatra da će Zemlja postati nenastanjiva za manje od milijardu godina. Nakon 4 do 5 milijardi godina Sunce će jako povećati [[volumen]] i postati [[crveni div|crvenim divom]].
 
=== Svojstva ===
Sunce je žuta zvijezda [[Spektralni razred|spektralnoga razreda]] G2 i na glavnom nizu [[Hertzsprung-Russellov dijagram|HR-dijagrama]]. Oblika je kugle s [[promjer]]om 1 392 000 [[km]] (109 Zemljinih promjera). Sunčev je [[volumen]] 1,3 milijuna puta veći od Zemljina. [[Masa|Mase]] je 1,9891 · 10<sup>30</sup> [[kg]], 750 puta više od svih planeta zajedno, a 333 000 puta veće od Zemlje. Prosječne je [[gustoća|gustoće]] 1 400 [[Kilogram po metru kubnom|kg/m<sup>3</sup>]] (oko 1/4 gustoće Zemlje). Zrači [[snaga|snagom]] od 3,83 · 10<sup>26</sup> [[vat|W]] i ima učinkovitu temperaturu vanjskoga sloja atmosfere ([[fotosfera|fotosfere]]) od 5 770 [[Kelvin|K]]. Sastoji se od [[ionizacija|ioniziranoga]] plina. Većina poznatih elemenata otkrivena je i na Suncu. Dva su elementa najobilnija: 74% Sunčeve mase čini [[vodik]], 24% [[helij]], te 2% svi ostali elementi. U središtu Sunca, gdje se nalazi izvor [[energija|energije]] i gdje [[temperatura]] doseže 15 milijuna [[Kelvin]]a, a vodika je manje od helija.
 
Sunce se ne vrti kao kruta [[kugla]], već mu je [[rotacija]] diferencijalna. Period vrtnje ekvatora iznosi 25 dana (s linearnom brzinom od 2 km/s), dok se period vrtnje u polarnim krajevima produljuje do 36 dana. Os rotacije nagnuta je prema okomici na [[ekliptika|ekliptiku]] za 7,2°. Zbog toga nagiba Sunčeva se kugla ne vidi sa Zemlje stalno u istoj projekciji. Sjeverni mu je pol prema nama najviše nagnut u rujnu. Zbog kretanja Zemlje oko Sunca vidljivi period rotacije [[ekvator]]a ne iznosi 25 već 27 dana ([[Sinodički dan|sinodički]] period rotacije). U tom periodu Sunčeva aktivnost iskazuje promjene utjecaja na Zemlju.
 
Sunčev je izvor energije potječe od [[Niz proton-proton|procesa fuzije proton-proton]], kojim od vodikovih jezgara nastaju jezgre helija. Dokaz odvijanja [[Nuklearna fuzija|nuklearnih procesa]] dalo je proučavanje [[neutrino|neutrina]] kao sporednih proizvoda termonuklearnih reakcija, koji gotovo [[brzina svjetlosti|brzinom svjetlosti]] pristižu do Zemlje izravno iz Sunčeva središta. Energija se iz središta prenosi najprije zračenjem ([[Toplinsko zračenje|radijativna zona]]), a zatim miješanjem ([[Konvekcija|konvektivna zona]]). Znak su miješanja zrnca (granule) vidljiva u dubljim dijelovima fotosfere. Zračenje od izvora do fotosfere zbog interakcija stiže u vremenu od više milijuna godina. U spektru Sunca prevladava [[infracrveno zračenje|infracrveno]] i vidljivo zračenje koje je nepromjenjiva intenziteta. [[Ultraljubičasto zračenje|Ultraljubičasto]] i [[rendgensko zračenje]] se stvara prolaznim procesima u višim slojevima atmosfere i promjenjiva je intenziteta.
 
Novim dijagnostičkim metodama, koje prakticira helioseizmologija, iscrpno se ispitala unutrašnjost Sunca. Kroz cijelo se Sunce prostiru akustički valovi, slično kao što se Zemljinom unutrašnjosti šire [[potres]]ni [[val]]ovi. Valovi se odbijaju od površinskih slojeva Sunca, u kojima [[gustoća]] naglo pada. Dubina prodiranja valova ovisi o njihovoj [[valna duljina|valnoj duljini]]. S pomoću njih ustanovljeno je da se dno konvektivne zone nalazi na 0,7 polumjera, te da ispod te zone više nema diferencijalne rotacije. S pomoću tih valova potvrđen je teorijski model unutrašnjosti Sunca s vrlo velikom točnošću. Sasvim praktična disciplina, helioseizmološka [[holografija]], proučava stražnju, izravno nevidljivu Sunčevu stranu, predviđajući nastup aktivnih skupina [[Sunčeve pjege|pjega]].
 
=== Sunčeva atmosfera ===
Sunčeva je [[atmosfera]] troslojna.
 
==== Fotosfera ====
{{Glavni|Fotosfera}}
 
Prvi, najniži sloj iz kojega [[Sunčeva svjetlost|Sunčevo zračenje]] pristiže do nas jest fotosfera, debljine nekoliko stotina [[kilometar]]a. U fotosferi se nalaze [[Sunčeve pjege]] (makule), [[Sunčeva baklja|baklje]] (fakule), granule i supergranule. Sunčeve pjege, tamnija, i do 1 500 K hladnija područja fotosfere, posljedica su kvaziperiodične evolucije Sunčeva [[magnetsko polje|magnetskog polja]]. Ono je proizvedeno strujanjima Sunčeve [[plazma|plazme]] ispod fotosfere, pretežno u konvektivnoj zoni, te na granici radijativne i konvektivne zone, a nastaje tzv. dinamo-mehanizmom, podržavanim konvekcijom i zvijezdinom vrtnjom. Polje se stalno razvija i mijenja oblike. Na početku ciklusa aktivnosti polje je slabo i ima oblik [[dipol]]a. Zbog diferencijalne rotacije polje se deformira i silnice se u blizini ekvatora izdužuju; polje se razvija u niz petlji. Na prodoru petlji iz fotosfere javljaju se skupine pjega.
 
==== Kromosfera ====
{{Glavni|Kromosfera}}
 
Kromosfera je visoka 2 000 [[km]], niže je temperature od fotosfere. Iz nje se podižu bodlje ([[spikule]]), mali izbačaji [[plin]]a koji se dižu do visine od 7 000 do 9 000 km. Spikule nisu razmještene po cijelom Suncu, već su stiješnjene na rubovima supergranula. Iz kromosfere se dižu i [[prominencije]], pojave nalik oblaku, koje se opažaju kao svijetle iznad ruba Sunčeva kruga, ili kao tamne (filamenti) kada se nalaze na disku. Veoma su različitih oblika i trajanja, od mirnih do eruptivnih. Njihov ionizirani plin podržavan je tlakom magnetskoga polja. Mirne prominencije preživljavaju i više mjeseci.
 
==== Korona ====
{{Glavni|Korona}}
 
Korona je najrjeđi dio Sunčeve atmosfere, označuje prijelaz Sunčeve tvari u međuplanetni prostor. Između kromosfere i korone tanak je prijelazni sloj u kojem se temperatura naglo povisuje od 1 do 10 milijuna Kelvina. Korona je vidljiva za vrijeme [[Pomrčina Sunca|Sunčeve pomrčine]]. Najniže područje, K-korona, raspršuje [[Sunčeva svjetlost|Sunčevu svjetlost]], E-korona emitira [[Spektar (fizika)|spektralne linije]] višestruko ioniziranih atoma, a u najvišoj, F-koroni, Sunčeva se svjetlost raspršuje na međuplanetnom prahu. Gibanje plina u konvektivnoj zoni smatra se i razlogom diferencijalne rotacije. Daljnjim jačanjem magnetskog polja pojavljuje se veći broj pjega, aktivnih područja s bakljama, te brojni eksplozivni procesi, eruptivne prominencije, bljeskovi i koronini izbačaji. Plin je u jakom i složenom magnetskom polju nestabilan i nije u ravnoteži. Eksplozivnim procesima troši se nagomilana energija magnetskoga polja, polje se pojednostavnjuje i prazni, čime završava ciklus aktivnosti.
 
Bljesak ili erupcija i [[Koronalni izbačaji masa|koronini izbačaji]] eksplozivni su procesi. Te su pojave posljedica naglog oslobađanja magnetske energije i njezina prelaska u [[kinetička energija|kinetičku energiju]], [[toplina|toplinsku energiju]] i [[svjetlost]]. Bljesak je koncentriran u malom području kromosfere iznad skupine pjega. Za razliku od bljeskova, izbačaji zauzimaju prostor usporediv s veličinom Sunca, u obliku plinovitih lupina koje napuštaju Sunce i poremećuju međuplanetni prostor, kao i [[magnetosfera|magnetosfere]] planeta ([[polarna svjetlost]]). Te pojave dovode do znatne promjene [[Sunčev vjetar|Sunčeva vjetra]], koji nastaje isparivanjem korone, a širi se prosječnom brzinom od 400 km/s. Sunčeva [[plazma]] ispunja prostor nazvan [[heliosfera|heliosferom]], kojemu se polumjer procjenjuje na 100 [[astronomska jedinica|astronomskih jedinica]]. <ref> '''Sunce''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58774] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 20145.</ref>
 
== Terestrički planeti ==
[[datoteka:Mercury Globe-MESSENGER mosaic centered at 0degN-0degE.jpg|desno|mini|300px|Mozaik slika [[Merkur]]a snimljena sa svemirske letjelice [[MESSENGER]].]]
 
[[datoteka:Venus globe.jpg|desno|mini|300px|[[Venera]].]]
 
[[datoteka:The Earth seen from Apollo 17.jpg|desno|mini|300px|[[Zemlja]].]]
 
[[datoteka:Mars Valles Marineris.jpeg|desno|mini|300px|[[Mars]].]]
 
[[Terestrički planeti]] su [[planet]]i s čvrstom površinom, za razliku od [[plinoviti div|plinovitih divova]]. Naziv "terestrički" je nastao od latinske riječi "terra" što znači "Zemlja", pa bi se atribut "terestrički" mogao prevesti kao "Zemljoliki". Često ih se još naziva "unutarnjim planetima". Najvećim dijelom se sastoje od stijena, malog su promjera, prosječno oko 5 puta veće gustoće od vode i imaju rijetku atmosferu. Od [[plinoviti div|plinovitih divova]] su odijeljeni pojasom asteroida za koji postoji pretpostavka da predstavlja ostatke neuspjelog, neformiranog petog terestričkog planeta (pojas se nalazi između [[Mars (planet)|Marsa]] i [[Jupiter (planet)|Jupitera]]).
Terestrički planeti su tijekom svog stvaranja bili pod utjecajem više temperature i jače gravitacije, te su zato manji i bogati tvrđim materijalima poput [[silicij]]a i [[željezo|željeza]]. Struktura sva četiri terestrička planeta našeg Sunčevog sustava je slična: u njima se nalazi [[metal]]na jezgra, oko koje se nalazi [[silikati|silikatni]] omotač.
 
=== Merkur ===
{{Glavni|Merkur}}
 
'''Merkur''' je [[planet]] najbliži [[Sunce|Suncu]]; vrlo izdužene [[Planetarna putanja|staze]], kojoj [[elipsa|numerički ekscentricitet]] iznosi 0,206, pa pokazuje [[Opća teorija relativnosti|relativistički]] [[zakret perihela]]. Maksimalna kutna udaljenost ([[elongacija]]) od Sunca iznosi 28°. Nema pratioca. U prosjeku je od Sunca udaljen 0,387 astronomskih jedinica ([[AJ]]) ili 57,91 milijuna [[kilometar]]a, a približava se na 0,31 AJ (46 001 200 km) ili udaljuje na 0.47 AJ (69 816 900 km). Oko Sunca obiđe za [[zvjezdana godina|zvjezdanu godinu]] (sideričku godinu) jednaku 88 [[dan]]a. [[Promjer]] mu je 4 879,4 km, [[masa]] 0,055 Zemljine mase, srednja [[gustoća]] 5 430 kg/m³. Os vrtnje okomita je na stazu. Okreće se vrlo sporo i njegov [[siderički dan]] traje 58,65 dana, što iznosi 2/3 sideričke godine, dok mu [[sinodički dan|sinodički (Sunčev) dan]] traje 176 dana. Zbog njegova svojstvena gibanja promatrač bi na Merkuru doživio dvostruk izlazak Sunca ili dvostruko podne.
 
Merkur je gotovo tri puta manji od [[Zemlja|Zemlje]], s površinskim ubrzanjem od 0,38 [[Ubrzanje zemljine sile teže|ubrzanja na Zemlji]]. Nema [[atmosfera|atmosferu]] u uobičajenom smislu, a zapaženi su [[plin]]ovi [[kisik]], [[vodik]], [[helij]] i [[argon]]. [[Temperatura]] površine mijenja se od 100 [[Kelvin|K]] (- 173 [[celzij|°C]]) do 700 K (+ 427 °C). Dio Merkurove površine snimila je [[svemirska letjelica]] [[Mariner 10]] godine 1974. i 1975., od 2008. oko Merkura obilazi letjelica [[MESSENGER]]. Površina mu je prekrivena [[krater]]ima i malim "morima", te jako nalikuje [[Mjesec|Mjesečevoj]] površini: zbog jače privlačne sile, krateri su mu zbijeniji. Najveća je zaravan Ravnica vrućine ([[Latinski jezik|lat]]. ''Caloris Planitia''). Na kori se vide ostatci velikih pomaka i stezanja planetnoga tijela uzrokovanoga hlađenjem. Središte mu se sastoji pretežno od [[metal]]a (procjenjuje se da je omjer [[željezo|željeza]] prema [[stijena|stijeni]] 70 : 30) i ima slabo [[magnetno polje]]. U naizmjeničnim vremenskim razmacima od 7 i 13 godina, vidi se kako prividno prelazi ([[Tranzit (astronomija)|tranzit]]) preko Sunčeva kruga. <ref> '''Merkur''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40221] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
 
=== Venera ===
{{Glavni|Venera}}
 
'''Venera''' je drugi [[planet]] po udaljenosti od [[Sunce|Sunca]], bez [[satelit]]a, nešto manji od [[Zemlja|Zemlje]] ([[promjer]] 12 104 [[kilometar]]a). Na [[nebeska sfera|nebu]] je najsjajniji planet i pokazuje [[Venerine mijene]]. Od Sunca se najviše udalji 47° pa se vidi ili uvečer kao ''Večernja zvijezda'' ili ujutro kao ''Jutarnja zvijezda'', odnosno ''Danica''. Os vrtnje gotovo je okomita na ravninu staze. Okreće se [[Retrogradno gibanje|retrogradno]] (smjer dnevnoga prividnog gibanja Sunca suprotan je onomu na Zemlji) i najsporije od svih planeta; siderički period vrtnje ([[Siderički dan|siderički period]]) traje 243,0 [[dan]]a i dulji je od godine, koja traje 224,7 dana, dok [[Siderički dan|Sunčev dan]] na Veneri traje 116,7 dana, što je sumjerljivo s njezinom sinodičkom godinom ([[zvjezdana godina]]) od 583,9 dana.
 
Venerinu [[atmosfera|atmosferu]] otkrio je [[Mihail Vasiljevič Lomonosov]] 1761. prilikom njezina [[Tranzit (astronomija)|tranzita]] ([[Venerin prijelaz]]), kada je pri dodiru Sunčeva kruga ugledao prosvijetljenu atmosferu. [[Teleskop]]skim motrenjima nije se na Veneri, zbog guste atmosfere, moglo vidjeti [[tlo]]. Većina spoznaja o Veneri postignuta je s pomoću [[svemirske letjelice|svemirskih letjelica]], pa tako i točna vrijednost njezine [[masa|mase]] (0,815 Zemljine mase). Prva se na njezino tlo spustila 1970. [[Sovjetski Savez|sovjetska]] letjelica ''Venera 7''. [[SAD|Američka]] letjelica u orbiti ''([[Magellan (razdvojba)|Magellan]])'' snimila je od 1990. do 1992. Venerin reljef s pomoću [[radar]]a.
 
Venerina atmosfera 50 je puta gušća od [[Zemljina atmosfera|Zemljine]], sadrži 96,5% [[ugljikov dioksid|ugljikova dioksida]] i 3,5% [[dušik]]a; manjinski su sastojci [[ugljikov monoksid]], [[argon]], [[voda]], [[sumporov dioksid]], [[kisik]], [[klorovodik]], [[fluorovodik]]. [[Tlak]] pri tlu iznosi 90 · 10<sup>5</sup> [[Pa]], a [[temperatura]] 733 [[Kelvin|K]] (460 [[celzij|°C]]), što je posljedica [[Efekt staklenika|stakleničkog učinka]]. Bez tog učinka, zbog velikoga faktora odraza ([[albedo|albeda]]) atmosfere (0,65), temperatura bi na površini bila oko –20 °C, iako je Suncu bliže nego Zemlja. Sloj oblaka od kapljica razrijeđene [[sumporna kiselina|sumporne kiseline]] nalazi se na visini od 50 do 65 [[kilometar]]a i neproziran je; [[oblaci]] naglo nestaju s donje strane, gdje temperatura dostiže vrijednost pri kojoj se kapljice isparavaju. Tlak i temperatura Venerine atmosfere tek na visini od približno 50 kilometara podudaraju se s uvjetima na površini Zemlje. Brzina je [[vjetar|vjetra]] na tlu oko 1 [[Metar u sekundi|m/s]]. Na vrhu oblaka [[brzina]] je vjetra do 300 [[Kilometar na sat|km/h]], pa oblačni sloj obiđe planet za približno 4 do 5 dana.
 
Venerin [[reljef]] sastoji se pretežno od blagih [[nizina]], iz kojih se do visine od 3 do 4 kilometara uzdižu visoravni kontinentskih razmjera i mnogi [[vulkan]]i, zasigurno ugasli. Velik je broj vulkana plitkih [[krater]]a. Posebni vulkanski oblici svojstveni Veneri krune su i arahnoidi, vulkani isprepleteni finom mrežom pukotina. Krune su brda s urušenim središtem i dubokim kružnim opkopom, promjera do 2 500 kilometara. Eruptivnim stijenama pokriveno je 85% površine. Tokovi [[lava|lave]] pružaju se stotinama i tisućama kilometara. Venera ima oko 800 udarnih [[krater]]a, u pravilu većih od 3 kilometra. Najveći je Meade, promjera 240 kilometara. Istaknute su visoravni Afroditina zemlja i Astartina zemlja, te vulkanski masivi Područje Alfa i Beta (lat. ''Alpha Regio'' i ''Beta Regio''). Najviši je vrh u Maxwellovu gorju (lat. ''Maxwell Montes''), s 10,8 kilometara visine nad srednjom razinom. [[Topografija]] se uglavnom služi ženskim imenima. Glavne sastojke tla, određene rendgenskim i gama [[Spektrometar |spektrometrima]], čini [[bazalt]] i [[granit]]. Mineralni sastav tla nije poznat. [[Erozija]] je vrlo izražena: gravitacijska erozija (urušavanje), kemijska (utjecaj jetkih sastavnica atmosfere), toplinska, [[eol]]ska, te erozija geološkim procesima. Unutrašnjost Venere vjerojatno je slična Zemljinoj, s tom razlikom što nema [[Tektonika ploča|tektonike ploča]] ni [[magnetsko polje|magnetskog polja]]. <ref> '''Venera''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64246] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
 
=== Zemlja ===
{{Glavni|Zemlja}}
 
'''Zemlja''' je treći [[planet]] po redoslijedu udaljenosti od [[Sunce|Sunca]] i najveći među unutarnjim planetima. Prosječno je od Sunca udaljen 149,6 milijuna [[kilometar]]a, što se uzima kao [[astronomska jedinica]] ([[AJ]]). [[Zemljina putanja]] nije jako izdužena, [[elipsa|numerički ekscentricitet]] Zemljine staze iznosi 0,016 79, zbog čega se Zemlja Suncu približi za 2,5 milijuna kilometara ([[perihel]], oko 4. siječnja) ili udalji za jednako toliko ([[afel]], oko 4. srpnja). Ekscentricitet se u 100 000 godina mijenja za iznos od približno 0,003 2 do 0,005 7. S vremenom se mijenja i položaj Zemljine staze u ravnini gibanja, pa godišnji progradni [[zakret perihela]] (pomicanje u smjeru ophoda oko Sunca), potaknut utjecajem planeta i [[Opća teorija relativnosti|relativističkim učinkom]], iznosi 11,63". <ref> '''Zemlja''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67110] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
 
Zemlja ima svojstvenu [[topografija|topografiju]] (71% [[Zemljina kora|kore]] prekriveno je [[voda|vodom]]), ima [[atmosfera|atmosferu]] s [[dušik]]om i [[kisik]]om, te [[biosfera|biosferu]]. Jedini je planet koji ima [[ocean]]e, atmosferu s mnogo kisika i živu [[Geologija|geološku]] aktivnost. Do te raznolikosti, koju nema nijedan drugi planet, došlo je u toku razvoja. U oblikovanju atmosfere, na primjer suštinsku ulogu imali su procesi u [[Organska kemija|organskoj tvari]]. Posebno, [[Alge|morske alge]] ([[Cyanobacteria |modrozelene alg]]e) izdvajaju iz atmosfere [[ugljikov dioksid]] i oslobađaju [[kisik]]. Promatrana iz daljine, Zemlja je modrikasti planet. Zemlja je [[planet]] na kojem živi [[čovjek]] i jedini nama poznati planet na kojem postoji [[život]]. [[Evolucijska povijest života|Evolucionisti]] smatraju da je Zemlja nastala prije otprilike 4,6 milijarda [[godina]].
 
=== Mars ===
{{Glavni|Mars}}
 
'''Mars''' je četvrti [[planet]] po udaljenosti od [[Sunce|Sunca]], vidljiv sa [[Zemlja|Zemlje]] prostim okom i zato poznat od davnine. [[Promjer]] mu je 6 794 [[metar|km]], [[masa]] 0,107 Zemljine mase, srednja [[gustoća]] 3,94 ∙ 10<sup>3</sup> [[Kilogram po metru kubnom|kg/m<sup>3</sup>]], a površinsko [[ubrzanje]] sile teže 0,38 [[Ubrzanje zemljine sile teže|ubrzanja sile teže na Zemlji]]. Ima dva pratioca nepravilna oblika, [[Deimos (mjesec)|Deimos]] (11 km × 12 km × 15 km) i [[Fobos (mjesec)|Phobos]] (19 km × 22 km × 27 km). [[Sinodički dan|Sunčev mu dan]] traje gotovo kao i Zemljin, 24 [[sat|h]] i 40 [[minuta|min]]. Oko Sunca obiđe za 687 zemaljskih dana, od Sunca je prosječno udaljen 228 milijuna km, a zbog [[nagib osi|nagiba osi]] vrtnje prema ravnini staze od 25°12′ i izduljenosti staze, pokazuje [[godišnja doba]]. Pogled sa Zemlje otkriva na Marsu bijele polarne kape, crvenkastonarančastu površinu s tamnijim i svjetlijim dijelovima te vrlo rijetku [[atmosfera|atmosferu]], koja se sastoji od 95% [[ugljikov dioksid|ugljikova dioksida]], 2,7% [[dušik]]a, 1,6% [[argon]]a te primjesa. Površinski [[tlak]] iznosi oko 700 [[Pa]]. U atmosferi se pojavljuju [[oblaci]], a podižu se i [[Pješčana oluja|pješčane oluje]]. [[Temperatura]] može biti od –140 [[celzij|°C]] do nešto više od 0 °C, ovisno o dobu dana i godine te o položaju Marsa na stazi. Pojave na površini nazivane su prema kontrastu morima, zaljevima, planinama i slično ([[albedo]]), a stvaran [[reljef]] ustanovljen je s pomoću [[Svemirske letjelice|međuplanetarnih letjelica]].
 
Polarne se kape sastoje od smrznute [[voda|vode]] i ugljikova dioksida. Zimi se [[ugljikov dioksid]] djelomice smrzava pa [[atmosferski tlak]] pada za 1/3. Sjeverna i [[južna polutka]] geološki se razlikuju. Tlo sjeverne polutke [[geologija|geološki]] je mlađe, reljef mu je nekoliko kilometara niži od reljefa južne polutke; na južnoj polutki prevladavaju [[udarni krater]]i od pada [[meteoroid]]a, a na sjevernoj ugasli [[vulkan]]i. Na Marsu se nalazi najviši ugasli vulkan u cijelom [[Sunčev sustav|Sunčevu sustavu]], ''Olympus Mons'', visok više od 27 km i promjera većega od 500 km. Marsovo [[tlo]] sastoji se od [[kremen]]a i [[limonit]]a i slično je Zemljinu tlu, osim velike prisutnosti [[željezo|željeza]] na njegovoj površini (oko 13,5%) u obliku [[Željezovi oksidi|oksida]], što tlu daje crvenkastonarančastu boju. Mars ima [[ionosfera|ionosferu]] te vrlo slabo [[magnetsko polje]]. Tokovi nekadašnjih [[Rijeka (vodotok)|rijeka]] vode od južne na sjevernu polutku. Snimkama na površini ustanovljeno je postojanje [[Sedimenti|sedimenata]] nastalih [[taloženje]]m u vodi. Zbog malene mase Mars je izgubio velik dio nekadašnje [[atmosfera|atmosfere]] i većinu vode u slobodnom stanju, osim malih smrznutih količina na polovima. Moguće je postojanje vode u smrznutom stanju ispod površine Marsa. Traga se i za mogućim ostatcima nekadašnjih oblika [[život]]a, za sada bez pouzdanih podataka. <ref> '''Mars''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=39096] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
 
== Asteroidni pojas ==
{{Glavni|Asteroidni pojas}}
[[datoteka:InnerSolarSystem-en.png |300px|mini|desno|Glavni planetoidski pojas ili [[asteroidni pojas]] (prikazan bijelim točkicama) nalazi se između putanja [[Mars]]a i [[Jupiter]]a.]]
 
[[datoteka:Jupiter.jpg|300px|mini|desno|[[Jupiter]].]]
 
[[datoteka:Saturn (planet) large.jpg|300px|mini|desno|[[Saturn]].]]
 
[[datoteka:Uranus.jpg|300px|mini|desno|[[Uran]].]]
 
[[datoteka:Neptune.jpg|300px|mini|desno|[[Neptun]].]]
 
'''Asteroidni pojas''' ili '''glavni planetoidni pojas''' je područje Sunčeva sustava između [[Mars]]ove i [[Jupiter]]ove putanje u kojem se gibaju [[patuljasti planet]] Cerera ili [[1 Ceres|Ceres]], oko 750 000 [[planetoid]]a ([[asteroid]]a) s [[promjer]]om većim od 1 [[kilometar]] (na primjer [[3 Juno|Junona]], [[4 Vesta|Vesta]], [[10 Hygiea|Higijeja]]) i milijuni manjih. U tom se pojasu ne nalaze planetoidi [[Amori]], [[Skupina Apollo|Apoloni]] i [[Trojanci (astronomija)|Trojanci]]. Planetoidni pojas oblikovao se kad i ostali dijelovi Sunčeva sustava, a [[gravitacija|gravitacijski]] utjecaj Jupitera ([[plimna sila]]) onemogućio je stvaranje [[planet]]a, ograničio njegovu širinu i odredio pukotine u njemu ([[Kirkwoodove zone|Kirkwoodove pukotine]]). Smatra se da su u tom području postojala veća tijela koja su prvih 10 milijuna godina bila iznutra vruća. Ta su tijela bila izložena mnogobrojnim udarima pa su razmrvljena. Sadašnji planetoidni pojas sadrži samo malen dio [[masa|mase]] prvotnoga (oko 0,1%), a ostatak je [[Sunčev vjetar|Sunčevim vjetrom]] potisnut u [[svemir]]. <ref> '''glavni planetoidni pojas''', [http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=68574] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref> Asteroidni pojas je područje s prosječnim udaljenostima od [[Sunce|Sunca]] između 1,7 i 4 [[astronomska jedinica|AJ]]. Većina asteroida u pojasu imaju [[ekscentricitet]]e od 0,1 do 0,2. Područje najveće gustoće putanja asteroida je između 2,2 i 3,3 AJ.
 
== Jovijanski planeti ==
 
U Sunčevom sustavu se nalaze 4 [[plinoviti div|plinovita diva]] koji se zajednički nazivaju '''jovijanskim planetima'''. To su [[Jupiter (planet)|Jupiter]], [[Saturn (planet)|Saturn]], [[Uran (planet)|Uran]] i [[Neptun (planet)|Neptun]]. Znanstvenici često planete Uran i Neptun svrstavaju u posebnu podklasu planeta - ledene divove ili uranske planete, zbog činjenice da su sastavljeni uglavnom od [[led]]a i [[stijena|stijenja]] te plina, za razliku od "klasičnih" plinovitih divova kao što su Jupiter i Saturn. Uran i Neptun imaju mnogo manji udio [[vodik]]a i [[helij]]a zbog njihove veće udaljenosti od [[Sunce|Sunca]].
 
=== Jupiter ===
{{Glavni|Jupiter}}
 
'''Jupiter''' je [[planet]] s najvećim [[promjer]]om i najvećom [[masa|masom]] u [[Sunčev sustav|Sunčevu sustavu]], peti po udaljenosti od [[Sunce|Sunca]] (prosječna udaljenost mu je 778 milijuna [[kilometar]]a); jednom obiđe Sunce za 11,862 [[godina]]. [[Masa]] mu je 318,4 puta veća od Zemljine, a [[gustoća]] mu je samo oko 1/4 gustoće Zemlje. Velik dio [[volumen]]a tvori [[vodik]], koji zbog velike mase i [[gravitacija|gravitacije]] Jupiter nije izgubio od postanka Sunčeva sustava (4,6 milijarde godina), kao što se zbilo s drugim planetima. Prema [[astronomija|astronomskim]] ispitivanjima, podatcima te prema teorijskoj obradbi, Jupiter se sastoji od razmjerno malene [[silikati|silikatne]] jezgre, okružene dvama slojevima tekućega vodika; donji sloj, pod većim [[tlak]]om, ima metalna svojstva, to jest vodikovi su [[elektron]]i u slabo vezanom ili u slobodnom stanju; gornji je sloj tekući vodik u [[molekula|molekularnom]] stanju (H<sub>2</sub>). Iznad površine nalazi se [[atmosfera]] debljine oko 1000 km (1/70 polumjera planeta). U atmosferi je utvrđena prisutnost vodika, [[metan]]a, [[helij]]a, [[amonijak]]a, amonijeva hidrosulfida i smrznute vode. Pretpostavlja se da postoje i drugi spojevi ([[vodikov sulfid]], različiti [[Organska kemija|organski spojevi]], kompleksni anorganski [[polimer]]i).
 
Jupiter se vrlo brzo vrti ([[Rotacija|rotira]]), što, uz njegov velik promjer, uzrokuje jake [[Centrifugalna i centripetalna sila|centrifugalne sile]], pa je izrazito spljošten prema [[Zemljopisni pol|polovima]]; [[ekvator]]ski mu je promjer 142 800 km, a polarni samo 134 000 km. [[Atmosfera]], koja se zbog njezine gustoće sa Zemlje jedino i vidi, raslojena je u pojase i zone. Rotacija mu je nejednolika: na ekvatoru jedan okret traje 9 h 50 min 30 s, a na 10° sjeverne ili južne širine 9 h 55 min 41 s. Jupiter ima oko 10 puta veće [[magnetsko polje]] od Zemlje. U njegovoj su atmosferi zamjetljive [[Meteorologija|meteorološke]] i magnetske pojave slične onima na Zemlji, ali mnogo veće raširenosti i trajanja (na primjer [[Oluja|oluje]] slične tropskim [[ciklona|ciklonima]]). Do sada je otkriveno 67 [[Jupiterovi prirodni sateliti|Jupiterovih satelita]], a četiri najveća otkrio je [[Galileo Galilei]] (do 1610.; [[galilejanski mjeseci]]). Dva najveća, [[Ganimed (mjesec)|Ganimed]] i [[Kalista (mjesec)|Kalista]], veći su od planeta [[Merkur]]a. Potom slijede [[Ija (mjesec)|Ija]] i [[Europa (mjesec)|Europa]], približno veličine [[Mjesec]]a.
 
Motrenja [[pomrčina|pomrčine]] Jupiterovih satelita služila su u [[pomorstvo|pomorstvu]] za određivanje [[Navigacija|položaja broda]], [[zemljopisna dužina|zemljopisne dužine]], u doba kada nije bilo pouzdanih [[Kronometar (sport)|kronometara]] ni [[Radio valovi|radiosignala]]. Na temelju neravnomjernosti u pojavama pomrčina satelita, s obzirom na njihovu udaljenost od Zemlje, izračunao je [[Ole Rømer]] prvi put [[brzina svjetlosti|brzinu svjetlosti]]. [[Jupiterovi prsteni]] sastoje se od čestica mikroskopske veličine. Prošireni Halo prsten udaljen je od središta planeta 1,40 do 1,72 Jupiterovog polumjera, najsjajniji Glavni prsten na udaljenosti je od 1,72 do 1,81 polumjera, a rijetki Paučinasti ([[Engleski jezik|engl]].: ''Gossamer Ring'') prsten udaljen je 1,81 do 3 polumjera. <ref> '''Jupiter''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=29529] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref> Jupiter je četvrto najsjajnije [[nebesko tijelo]], nakon Sunca, [[Mjesec]]a i [[Venera (planet)|Venere]] ([[prividna magnituda]]). Jupiter ima 2,5 puta veću masu od ukupne mase ostalih sedam planeta u Sunčevom sustavu i 71% od svekolike planetske mase u Sunčevu sustavu.
 
=== Saturn ===
{{Glavni|Saturn}}
 
'''Saturn''' je šesti [[planet]] u [[Sunčev sustav|Sunčevu sustavu]]. Udaljen je 9,54 [[AJ]] odnosno 1 429 400 000 km od [[Sunce|Sunca]], [[promjer]]a 120 536 km (na [[ekvator]]u) i [[masa|masu]] 5,68 &times; 10<sup>26</sup> kg. Saturn je po [[volumen]]u i [[masa|masi]] drugi planet nakon [[Jupiter (planet)|Jupiter]]a. Uz Jupiter, [[Uran (planet)|Uran]] i [[Neptun (planet)|Neptun]] pripada skupini [[plinoviti div|plinovitih divova]], planeta vanjskog dijela Sunčevog sustava. Saturn je planet najmanje [[gustoća|gustoće]] i s najvećim prstenom. Obiđe Sunce za 29,5 godina na srednjoj udaljenosti 1,426 · 10<sup>9</sup> [[km]]. Tijelo mu je znatno spljošteno ([[ekvator]]ski promjer 120 536 km, polarni promjer 108 728 km), tako da je najspljošteniji od planeta. Masa mu je 95 puta veća od Zemljine. Jedini je planet kojega je [[gustoća]] manja od gustoće vode (690 [[Kilogram po metru kubnom|kg/m<sup>3</sup>]]).
 
Saturn se sastoji pretežno od [[vodik]]a i [[helij]]a (jednak odnos kao kod Jupitera). Ispod plinovite [[atmosfera|atmosfere]] prostire se sloj [[molekula]]rnoga vodika s nešto zamrznute tvari (u kojoj ima tragova [[metan]]a, [[amonijak]]a i drugog), zatim sloj metalnoga vodika, te središte sa stjenovitom jezgrom. [[Temperatura]] je u središtu vrlo visoka (12 000 [[Kelvin|K]]), pa je to Saturnov izvor [[energija|energije]] usporediv s energijom koju prima [[Sunčeva svjetlost|Sunčevim zračenjem]]; temperature [[oblaci|oblačnoga]] sloja iznosi –130 [[celzij|°C]], dok bi temperatura samo zbog doprinosa Sunčeva zračenja bila –170 °C. U atmosferi se primjećuju svjetliji i tamniji oblaci usporedni s ekvatorom, manje istaknuti nego kod Jupitera, jer se, zbog niže temperature, stvaraju bliže središtu planeta. Među oblacima se opažaju vrtlozi, kao [[Velika bijela pjega]]. [[Infracrveno zračenje]] otkriva topliji polarni vrtlog, takozvanu vruću pjegu. Brzina [[vjetar|vjetra]] iznosi do 500 m/s. U [[ekvator]]skom području planet se vrti s [[period]]om od 10 [[sat|h]] 14 [[minuta|min]], a središte se, prema podatcima prikupljenima uz pomoć [[Radio astronomija|radio valova]], vrti s periodom od 10 h 39 min 22 s. Saturn ima prostrano [[magnetsko polje]], kojega je [[magnetski moment]] 600 puta veći od Zemljina, a [[magnetska indukcija]] na površini iznosi oko 50 [[Tesla|μT]]. Za razliku od Jupitera, os vrtnje mu je primjetno nagnuta. Oko Saturna zabilježeno je 62 [[prirodni satelit|prirodna satelita]], od kojih je 7 zaokruženo djelovanjem vlastite [[gravitacija|gravitacije]] (u stvarnosti ima ih više od 150).
 
Najpoznatije obilježje Saturna su [[planetarni prsteni]] koji ga okružuju u 7 pojaseva, označenih slovima A do G. Oko Saturna kruži i mnoštvo [[prirodni satelit|prirodnih satelita]], kojih je do sada otkriveno 62. Osim satelita, u ravnini Saturnova ekvatora kruži golem broj satelitskih čestica, koje čine koncentrične prstene. Saturnov je prsten prvi vidio [[Christiaan Huygens]] 1655. Glavni se dio prstena, promjera 275 000 km, dijeli na prsten A (vanjski) i prsten B (srednji), između kojih je [[Giovanni Domenico Cassini|Cassinijeva pukotina]], te prsten C (unutarnji). Prsten D nalazi se najbliže planetu, dok se dalje od glavnoga dijela nalazi tanak prsten F (sastavljen od vrpca), širi prsten G i najširi E, usred kojega se giba prirodni [[Enkelad (mjesec)|satelit Enkelad]]. Debljina je glavnoga dijela prstena 1 km. Čine ga uglavnom [[led]]ene i manje često stjenovite čestice, obujam kojih se kreće od praha pa do tijela [[metar]]skoga promjera. Na oblik i dijeljenje prstena utječu sateliti svojom gravitacijom.
 
Saturn odbija oko 47% [[Sunčeva svjetlost|Sunčeve svjetlosti]] ([[albedo]] 0,47). Saturn se za prosječne [[Opozicija (astronomija)|opozicije]] (kada je najbliži Zemlji) vidi pod kutem od 20 [[Stupanj (kut)|lučnih minuta]], a [[magnituda (astronomija)|magnituda]] mu je u prosjeku 0,7 (u najboljim uvjetima: 0,43). Saturn je jedan od najsvjetlijih objekata na nebu (iza Sunca, Mjeseca, Jupitera i Venere) pa je zato i poznat od davnina. Mali [[teleskop]] je dovoljan da se ugledaju prsteni. Sunčeva rasvjeta na Saturnu je oko 100 puta manja nego na Zemlji. Ravnotežna temperatura koju bi imao zbog Sunčeve rasvjete, 90 K, niža je od izmjerene prosječne temperature, 95 - 105 K, što znači da ima značajan vlastiti izvor energije. Sjaj Saturna mijenja se kako se mijenja vidljivost prstena. Saturn su istraživale letjelice [[Pioneer 11]] (1979.), [[Voyager 1]] (1980.), [[Voyager 2]] (1981.), a umjetnim satelitom postala je [[svemirska letjelica]] [[Cassini-Huygens]], u srpnju 2004. <ref> '''Saturn''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=54704] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
 
=== Uran ===
{{Glavni|Uran}}
 
'''Uran''' je sedmi po redu [[planet]] od [[Sunce|Sunca]], na srednjoj udaljenosti od Sunca 19,23 [[astronomska jedinica|astronomskih jedinica]]. To je prvi planet koji je bio otkriven [[teleskop]]om ([[William Herschel]], 1781.), iako ga se može vidjeti i golim okom. Oko Sunca obiđe za 84,32 godine. [[Ekvator]]skoga je [[promjer]]a 51 118 [[km]], oko 4 puta većeg od Zemljina, [[masa]] mu je 14,5 puta veća od Zemljine, obrne se oko osi za 17 sati 14 minuta, a gušći je od vode 1,27 puta. Zbog brze vrtnje splošten je. Ekvator mu je otklonjen od ravnine staze za 97,8°, te mu je os vrtnje gotovo polegnuta u ravnini staze. Zbog toga mu se redoslijed [[godišnja doba|godišnjih doba]] bitno razlikuje od redoslijeda ostalih planeta: četvrtinu godine prema Suncu je okrenuto jedno od polarnih područja, kada se izmjena dana i noći zbiva jedino u području ekvatora, sa Suncem nisko pri [[obzor]]u. Drugu četvrtinu godine prema Suncu je okrenuto ekvatorsko područje, s brzom izmjenom dana i noći, i tako dalje. Iako ekvator nije stalno osunčan, temperatura na Uranu najviša je u ekvatorskom području. U atmosferi, s najnižom temperaturom od –224 [[celzij|°C]], pušu vrlo brzi [[vjetar|vjetrovi]] u smjeru vrtnje i lebde oblaci [[metan]]a. Zbog metana [[atmosfera]] ima modrikast odbljesak. Unutrašnjost Urana sadrži stjenovitu jezgru usporedivu sa Zemljom, oko koje se nalazi prostrani [[led]]eni omotač koji se sastoji od vode i [[amonijak]]a (vodeno-amonijačni ocean), te najviše pridonosi ukupnoj planetnoj masi. Uran ima prostrano [[magnetsko polje]] kojemu je os prema osi vrtnje nagnuta za 60°, te za 1/3 polumjera udaljena od planetnoga središta; ima [[ionosfera|ionosferu]] i [[Van Allenovi pojasi zračenja|radijacijske pojasove]]. Uz 27 [[prirodni satelit|prirodnih satelita]] prati ga sustav od 13 tankih, odvojenih prstenova. Pet najvećih satelita jesu: [[Miranda (mjesec)|Miranda]], [[Ariel (mjesec)|Ariel]], [[Umbriel (mjesec)|Umbriel]], [[Titanija (mjesec)|Titanija]] i [[Oberon (mjesec)|Oberon]]. <ref> '''Uran''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63293] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
 
Uran odbija oko 51% [[Sunčeva svjetlost|Sunčeve svjetlosti]] ([[albedo]] 0,51). Za planete dalje od [[Saturn]]a, [[Antika|antički narodi]] nisu znali. Uran je na rubu vidljivosti golog oka jer mu je za [[opozicija (astronomija)|opozicije]] sjaj dostigne [[prividna magnituda|prividnu magnitudu]] ''m'' = +5,8. Neptun za prosječne opozicije ima zvjezdaju veličinu ''m'' = +7,6. Na srednjim udaljenostima od Sunca, koje iznosi 19,2 i 30 AJ, Uran i Neptun obiđu po stazama za 84 odnosno 165 godina. Stoga se među zvijezdama gibaju veoma sporo. Sa Zemlje se u najboljem slučaju vide kao pločice kutnog promjera 4[[lučna sekunda|"]] odnosno 2".
 
=== Neptun ===
{{Glavni|Neptun}}
 
'''Neptun''', osmi i od [[Sunce|Sunca]] najudaljeniji planet [[Sunčev sustav|Sunčevog sustava]]. Nazvan po rimskom [[Neptun (mitologija)|bogu mora]], četvrti je najveći planet po [[promjer]]u i treći po masi koja je sedmanaest puta veća od [[Zemlja|Zemljine]]. Oko Sunca orbitira na prosječnoj udaljenosti od 30,1 [[Astronomska jedinica|AJ]]. Astronomski simbol mu je ♆, stilizirana inačica trozuba boga Neptuna.
 
Otkriven [[23. rujna]] [[1846.]],<ref name=en1>{{cite web|url=http://www.solarviews.com/eng/neptune.htm|title="Neptune"|language=engleski}} solarwiews.com (12. svibnja 2011.)</ref> Neptun je prvi planet pronađen matematičkim izračunima, a ne empirijskim promatranjima. Nepredvidljive promjene u orbiti [[Uran (planet)|Urana]] uvjerile su francuskog astronoma [[Alexis Bouvard|Alexisa Bouvarda]] da mu na orbitu utječe [[gravitacija]] nepoznatog planeta. Neptun je u konačnici uočio [[Johann Galle]] unutar stupnja od lokacije koju je predividio [[Urbain Le Verrier]]. Uskoro je otkriven i njegov najveći prirodni satelit, [[Triton (mjesec)|Triton]], dok je preostalih dvanaest otkrivano pomoću [[teleskop]]a sve do [[20. stoljeće|20. stoljeća]]. Neptun je posjetila samo jedna [[svemirska letjelica]], [[Voyager 2]], koji je pokraj planeta preletio 25. kolovoza 1989.
 
Sastav Neptuna sličan je [[Uran]]ovom sa zajedničkom osobinom da se razlikuju od plinovitih divova [[Jupiter]]a i [[Saturn]]a. Neptunova [[atmosfera]], iako slična plinovitim divovima, uz [[vodik]] i [[helij]] sadrži veće količine "ledova" poput [[voda|vode]], [[amonijak]]a i [[metan]]a. Da bi naglasili njihova glavna svojstva, astronomi Neptun i Uran ponekad nazivaju "ledenim divovima."<ref name=en13>Lunine, Jonathan I. (1993.). ''"The Atmospheres of Uranus and Neptune"''. Lunar and Planetary Observatory, University of Arizona</ref> Unutrašnjost planeta uglavnom je sastavljena od [[stijena]] i [[led]]a.<ref name="en14">{{cite journal | author=Podolak, M.; Weizman, A.; Marley, M.| title= Comparative models of Uranus and Neptune| journal= [[Planetary and Space Science]]| year= 1995.| volume=43 | pages= 1517–1522 | url= | doi=10.1016/0032-0633(95)00061-5}}</ref> Plava pojava planeta rezultat je metana u atmosferi.<ref name=en15>{{cite web|url=http://solarsystem.nasa.gov/planets/profile.cfm?Object=Neptune&Display=OverviewLong|title="Neptune"|language=engleski}} solarsystem.nasa.gov (14. svibnja 2011.)</ref>
 
Suprotno od relativno nezanimljive atmosfere Urana, Neptunova atmosfera je prepoznatljiva po svojim aktivnim i vidiljivim vremenskim obrascima. Tako je na primjer tijekom preleta [[Voyager 2|Voyagera 2]] 1989. na [[južna polutka|južnoj polutki]] primijećena [[Velika tamna pjega]] usporediva s Velikom crvenom mrljom na Jupiteru. Ovakve vremenske pojave pokreću najsnažniji [[vjetar|vjetrovi]] u cijelom [[Sunčev sustav|Sunčevom sustavu]] sa zabilježenim brzinama od čak 2 100 [[Kilometar na sat|km/h]].<ref name=en16>{{cite journal | author=Suomi, V. E.; Limaye, S. S.; Johnson, D. R.| title= High Winds of Neptune: A possible mechanism| journal= [[Science]]| year= 1991.| volume=251 | pages= 929–932 | url=http://adsabs.harvard.edu/abs/1991Sci...251..929S | doi=10.1126/science.251.4996.929}}</ref> Zbog velike udaljenosti od Sunca, Neptunova vanjska atmosfera jedno je od najhladnijih mjesta u Sunčevu sustavu s temperaturama na vrhovima oblaka oko −218 °C (55 K). Temperature u središtu planeta iznose oko 5 000 [[celzij|°C]].<ref name="en17">{{cite journal | author=Hubbard, W. B| title=Neptune's Deep Chemistry| journal= Science| year= 1997.| volume=275 | pages= 1279–1280 | url=http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/9064785 | doi=10.1126/science.275.5304.1279}}</ref><ref name=en18>{{cite web|url=https://www.gsi.de/informationen/wti/library/plasma2006/PAPERS/TT-11.pdf|title="Interior models of Jupiter, Saturn and Neptune"|language=engleski}} gsi.de (14. svibnja 2011.)</ref> Neptun ima slabe i fragmentirane planetarne prstenove koji su možda otkriveni tijekom 1960-ih, no sa sigurnošću su potvrđeni tek 1989. s Voyagerom 2.<ref name=en19>{{cite web|url=http://www.nytimes.com/1982/06/10/us/data-shows-2-rings-circling-neptune.html|title="Data shows 2 rings circling Neptune"|language=engleski}} nytimes.com (14. svibnja 2011.)</ref>
[[datoteka:Outersolarsystem objectpositions labels comp.png|300px|mini|desno|Poznati objekti [[Kuiperov pojas|Kuiperovog pojasa]] izvedeni iz podataka ''Minor Planet Centera''. Tijela u glavnom pojasu obojani su zeleno dok su raspršeni objekti narančasti. Četiri vanjska [[planet]]a su plava. Nekoliko poznatih [[Neptunovi trojanci|Neptunovih trojanskih asteroida]] su žuti dok su Jupiterovi ružičasti.]]
 
[[datoteka:Oort cloud Sedna orbit.svg|mini|desno|300px|[[Jan Hendrik Oort]] je postavio hipotezu prema kojoj se većina [[komet]]a giba u kometskom oblaku ([[Oortov oblak]]), koji je na udaljenosti reda veličine jedne [[svjetlosna godina|svjetlosne godine]].]]
[[Ekvator]] mu je otklonjen od ravnine staze za 28,3°. Zbog brze je vrtnje splošten. U plavičastoj atmosferi, na temperaturi od –220 °C, pušu vrlo brzi vjetrovi (oko 2000 km/h, brže nego na ikojem planetu) i lebde [[oblaci]] metana s mnogo vrtloga, od kojih je najveći Velika tamna pjega, obrubljena bijelim cirusima. S približavanjem Suncu (na [[elipsa|eliptičnoj]] stazi) oblaci se jače razvijaju, vjerojatno zbog toplije i dinamičnije atmosfere. Neptun ima unutrašnji izvor topline koji temperaturi njegove površine pridonosi više no [[Sunčeva svjetlost|Sunčevo zračenje]]. [[Magnetsko polje]] mu je slabije od polja drugih divovskih planeta, a os polja jako je nagnuta prema osi vrtnje – za 47°, pri čem je udaljena 0,5 polumjera od planetnoga središta. Neptun ima [[ionosfera|ionosferu]] i [[Van Allenovi pojasi zračenja|radijacijske pojaseve]], a u središtu ima stjenovitu jezgru Zemljine veličine te plašt bogat vodom, metanom i amonijakom. Ima i 5 odvojenih tamnih prstenčića nepoznata sastava. Najveći mu je [[Triton (mjesec)|satelit Triton]] s promjerom 2 706 km (otkrio ga je William Lassell 1846.); njegova je staza jako nagnuta prema planetnom ekvatoru i satelit se giba [[Retrogradno gibanje|retrogradno]]. <ref> '''Neptun''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43437] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
 
== Transneptunska tijela ==
[[Trans-neptunski objekt|Transneptunska tijela]], tijela Sunčeva sustava koja se nalaze dalje od Neptuna, u [[Kuiperov pojas|Kuiperovu pojasu]], u takozvanom raspršenom disku i u [[Oortov oblak|Oortovu oblaku]] (raspršeni disk može se smatrati unutarnjim dijelom Oortova oblaka). Pobrojeno ih je tisuću, od kojih je znatan broj s promjerom većim od 200 [[km]]. Razlikuju se po stazama, volumenu i fizičkim svojstvima. Mogu imati svojstva [[planetoid]]a i [[komet]]a. U Kuiperovu pojasu nalaze se tijela kojima srednja udaljenost od Sunca iznosi do 47 astronomskih jedinica. Njihove su staze u prosjeku jače otklonjene (do 35°) od ravnine [[ekliptika|ekliptike]], nego što su to staze tijela iz [[Asteroidni pojas|glavnoga planetoidnog pojasa]]. Unutarnji dio pojasa zauzimaju tijela na srednjoj udaljenosti od približno 40 astronomskih jedinica, plutini, koji predvođeni [[Pluton]]om imaju periode revolucije u rezonanciji s Neptunom (246 godina : 164 godina = 3 : 2). Najveći su plutini [[Pluton]], [[90482 Ork|Ork]] i [[28978 Iksion|Iksion]]. Tijela raspršenoga diska imaju veće srednje udaljenosti od Sunca, s [[afel]]ima duljim od 1000 astronomskih jedinica. U njih se svrstavaju [[90377 Sedna|Sedna]] i Erida. Erida volumenom nadmašuje Pluton. Analiza svjetlosti koju šalju svi daleki objekti pokazuje da se oni većinom sastoje od mješavine stijenja i leda te po tome nalikuju kometima. <ref> '''transneptunska tijela''', [http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=62050] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.</ref>
 
=== Kuiperov pojas ===
{{Glavni|Kuiperov pojas}}
 
'''Kuiperov pojas''' je područje Sunčeva sustava na udaljenosti između 30 i 55 [[astronomska jedinica|astronomskih jedinica]] od Sunca. U pojasu se nalaze [[Pluton]], [[136108 Haumea|Haumea]], [[28978 Iksion|Iksion]], Kvaoar, [[136472 Makemake|Makemake]], [[90482 Ork|Ork]] i uglavnom manja ledena tijela. Prvo nakon Plutona otkriveno je 1992., a do danas ih je poznato više od tisuću. Smatra se da ih je 100 000 s promjerom većim od 100 km. <ref> '''Kuiperov pojas''', [http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=68329] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.</ref>
 
=== Oortov oblak ===
{{Glavni|Oortov oblak}}
 
'''Oortov oblak''' je pretpostavljeni oblak koji čine [[komet]]i i slična tijela okružujući Sunce na udaljenosti do trećine udaljenosti najbližih zvijezda. [[Jan Hendrik Oort]] je 1950. pretpostavio da taj oblak u obliku sferne ljuske čini svojevrsnu granicu Sunčeva sustava. U ravnini ekliptike u njem se ističe nešto gušći prsten s većim brojem kometa. Najgušći je na udaljenosti od približno 50 000 astronomskih jedinica, a pretpostavlja se da se gubi na udaljenosti od približno 200 000 astronomskih jedinica. Kometi, kojih se ukupna masa procjenjuje na približno 40 masa Zemlje, u prosjeku su međusobno udaljeni desetke milijuna kilometara. Smatra se da su tijela koja ga čine nastala na raznolikim udaljenostima od Sunca i da su utjecajem velikih planeta potisnuta na veliku udaljenost. Iz analize kemijskoga sastava kometa koji su se približili Suncu može se zaključiti da se tijela Oortova oblaka sastoje uglavnom od vode, [[metan]]a, [[etan]]a, ugljikova monoksida i vodikova cijanida iako je moguće da postoje i stjenovita tijela. Najveće je poznato tijelo iz Oortova oblaka patuljasti planet [[90377 Sedna|Sedna]]. <ref> '''Oortov oblak''', [http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=68329] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.</ref>
 
== Mala tijela Sunčevog sustava ==
{{Glavni|Mala tijela Sunčevog sustava}}
 
'''Mala tijela Sunčevog sustava''' su [[asteroid]]i ([[planetoid]]i), [[komet]]i, [[meteorit]]i i [[meteor]]i, te sitna razdrobljena materija koja pluta međuplanetarnim prostorom. Među [[Prirodni satelit|prirodnim (planetskim) satelitima]] ima i tijela koja po fizičkim svojstvima pripadaju redu malih tijela. Zanimanje za [[asteroid]]e obnovljeno je nedavno. Saznale su se nove činjenice o njihovom fizičkom stanju i naslučene su neposredne veze s ostalim malim [[nebesko tijelo|nebeskim tijelima]]. Kako povezati komete s asteroidima, asteroide s meteorima, meteore s meteoritima? Usporedna kemijsko - mineraloška ispitivanja meteorita i asteorida, jednih u labaratotiju, drugih na daljinu, uz pomoć optičkih metoda, dovela su do nedvojbenog zaključka da su meteoriti povezani s asteroidima. Meteoriti su izravni ostaci nekih asteroida. Istodobno, meteoriti namaju ništa fizički zajedno s meteorskim rojevima. Meteore i meteorite potrebno je pažljivo razdvojiti, ne obazirući se na jezičnu sličnost i sličnost pojave na dijelu puta kroz atmosferu. Provjereno je da od kometa nastaju potoci meteora; potoci prate postojeće komete ili se nalaze na putanjama iščezlih kometa, no ne zna se za ijedan takav meteor koji je izdržao kroz atmosferu. Prema tome, asteroidi ili planetoidi su povezani s meteoritima, a kometi s meteorima. O vezi asteroida i kometa spekulira se na razini kozmogonijskih teorija ili teorija o postanku Sunčeva sustava.
 
== Zanimljivosti ==
*[[Zagreb]] ima velik model Sunčeva sustava kojem je središte "Prizemljeno sunce" u Bogovićevoj ulici. Vidi [[Zagrebački Sunčev sustav]].
*[[Saturn]] bi zbog svoje vrlo malene gustoće mogao plutati po [[voda|vodi]].
 
==Izvori==
{{izvori|2}}
 
== Vanjske veze ==
*[http://www.michaelschultz.de/index_en.html Solar System] A interaktiv planets animation (145 zoom steps and time effects)
*[http://www.solarviews.com Solarviews]
 
{{Footer Sunčevsustav}}
[[Kategorija:Sunčev sistem| ]]
 
{{Link FA|afnl}}
{{Link FA|en}}
{{Link FA|tr}}
{{Link FA|ur}}
{{Link FA|tr}}