Izraz se prvi put javio u negativnom smislu za vrijeme [[raspad SFRJ|raspada Jugoslavije]], odnosno kao pežorativni izraz kojim su se od strane separatista u [[Slovenija|Sloveniji]] ili [[Hrvatska|Hrvatskoj]] omalovažavali ili ismijavali pobornici opstanka Jugoslavije. Kasnije je taj izraz postepeno u iste svrhe preuziman od strane [[Srbi|srpskih]] nacionalista u [[Republika Srpska Krajina|tzv. Republici Srpskoj Krajini]] i [[Republika Srpska|Republici Srpskoj]] kako bi se difamirali zagovornici političkog kompromisa sa Bošnjacima i Hrvatima. Otada se od strane [[nacionalizam|nacionalističkih]] i [[desnica|desnih]] krugova u novonostalim državama gotovo univerzalno koristi kao svojevrsni eufemizam za "anacionalne izdajnike". Pojam jugonostalgičar smišljen je kao neka vrsta protestne i uvredljive političke psovke. Pojavio su u plimi samonikli pojmova kojima su političari i novinari početkom 90-tih godina prošlog stoljeća označavali pojedince koji se nisu slagali s bujanjem nacionalizma. Nekoliko je pogrdnih skupnih imenica tih dramatičnih godina steklo najveću medijsku i političku slavu: jugonostalgičari, [[jugokomunisti]] i oficirska djeca. Najraniju upotrebu pojma jugonostalgičari nalazimo u jednom osječkom govoru [[Vladimir Šeks|Vladimira Šeksa]]. [[Dubravka Ugrešić]] u eseju Konfiskacija pamćenja kaže kako je jugonostalgičar u Hrvatskoj početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bila politička i medijska oznaka za "sumnjivog čovjeka", "narodnog neprijatelja", pa i "izdajicu".<ref name="Pogled">Maja Hrgović, 80-te su bile godine, Novi List/Pogled str. 21, 5.4.2014.</ref>
