Jupiter – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m robot kozmetičke promjene |
dopuna |
||
Red 119:
| <0.0001%
|}
[[File:Jupiter.jpg|mini|300px|right|Jupiter]]
[[datoteka:Great Red Spot From Voyager 1.jpg|mini|desno|300px|Prikaz [[Velika crvena pjega|Velike crvene pjege]] i oblaka ono nje, snimljen sa svemirske letjelice [[Voyager 1]] 25. veljače 1979. Bijela ovalna [[oluja]] kola se nalazi is pod Velike crvene pjege ima približno [[promjer]] veličine promjera [[Zemlja|Zemlje]].]]
[[datoteka:Structure of Jovian atmosphere.png|mini|desno|300px|Okomit presjek temperature atmosfere ovisno o visini.]]
[[datoteka:Wind speeds on Jupiter.png|mini|desno|300px|Brzina [[vjetar|vjetra]] u Jupiterovoj atmosferi ovisno o [[zemljopisna širina|zemljopisnoj širini]] (jovigrafske širine).]]
[[datoteka:Jupiter.Aurora.HST.UV.jpg|mini|desno|300px|[[Polarna svjetlost]] na Jupiteru. Tri svijetle točke su stvorene cijevima [[Magnetski tok|magnetskog toka]] koje su povezane sa [[Galilejanski mjeseci|Galilejanskim satelima]]: [[Ija (mjesec)|Io]] (na lijevoj strani), [[Ganimed (mjesec)|Ganimed]] (na dnu) i [[Europa (mjesec)|Europa]] (isto na dnu).]]
'''Jupiter''' je [[planet]] s najvećim [[promjer]]om i najvećom [[masa|masom]] u [[Sunčev sustav|Sunčevu sustavu]], peti po udaljenosti od [[Sunce|Sunca]] (prosječna udaljenost mu je 778 milijuna [[kilometar]]a); jednom obiđe Sunce za 11,862 [[godina]]. [[Masa]] mu je 318,4 puta veća od Zemljine, a [[gustoća]] mu je samo oko 1/4 gustoće Zemlje. Velik dio [[volumen]]a tvori [[vodik]], koji zbog velike mase i [[gravitacija|gravitacije]] Jupiter nije izgubio od postanka Sunčeva sustava (4,6 milijarde godina), kao što se zbilo s drugim planetima. Prema [[astronomija|astronomskim]] ispitivanjima, podatcima te prema teorijskoj obradbi, Jupiter se sastoji od razmjerno malene [[silikati|silikatne]] jezgre, okružene dvama slojevima tekućega vodika; donji sloj, pod većim [[tlak]]om, ima metalna svojstva, to jest vodikovi su [[elektron]]i u slabo vezanom ili u slobodnom stanju; gornji je sloj tekući vodik u [[molekula|molekularnom]] stanju (H<sub>2</sub>). Iznad površine nalazi se [[atmosfera]] debljine oko 1000 km (1/70 polumjera planeta). U atmosferi je utvrđena prisutnost vodika, [[metan]]a, [[helij]]a, [[amonijak]]a, amonijeva hidrosulfida i smrznute vode. Pretpostavlja se da postoje i drugi spojevi ([[vodikov sulfid]], različiti [[Organska kemija|organski spojevi]], kompleksni anorganski [[polimer]]i).
Jupiter se vrlo brzo vrti ([[Rotacija|rotira]]), što, uz njegov velik promjer, uzrokuje jake [[Centrifugalna i centripetalna sila|centrifugalne sile]], pa je izrazito spljošten prema [[Zemljopisni pol|polovima]]; [[ekvator]]ski mu je promjer 142 800 km, a polarni samo 134 000 km. [[Atmosfera]], koja se zbog njezine gustoće sa Zemlje jedino i vidi, raslojena je u pojase i zone. Rotacija mu je nejednolika: na ekvatoru jedan okret traje 9 h 50 min 30 s, a na 10° sjeverne ili južne širine 9 h 55 min 41 s. Jupiter ima oko 10 puta veće [[magnetsko polje]] od Zemlje. U njegovoj su atmosferi zamjetljive [[Meteorologija|meteorološke]] i magnetske pojave slične onima na Zemlji, ali mnogo veće raširenosti i trajanja (na primjer [[Oluja|oluje]] slične tropskim [[ciklona|ciklonima]]). Do sada je otkriveno 67 [[Jupiterovi prirodni sateliti|Jupiterovih satelita]], a četiri najveća otkrio je [[Galileo Galilei]] (do 1610.; [[galilejanski mjeseci]]). Dva najveća, [[Ganimed (mjesec)|Ganimed]] i [[Kalista (mjesec)|Kalista]], veći su od planeta [[Merkur]]a. Potom slijede [[Ija (mjesec)|Ija]] i [[Europa (mjesec)|Europa]], približno veličine [[Mjesec]]a.
Motrenja [[pomrčina|pomrčine]] Jupiterovih satelita služila su u [[pomorstvo|pomorstvu]] za određivanje [[Navigacija|položaja broda]], [[zemljopisna dužina|zemljopisne dužine]], u doba kada nije bilo pouzdanih [[Kronometar (sport)|kronometara]] ni [[Radio valovi|radiosignala]]. Na temelju neravnomjernosti u pojavama pomrčina satelita, s obzirom na njihovu udaljenost od Zemlje, izračunao je [[Ole Rømer]] prvi put [[brzina svjetlosti|brzinu svjetlosti]]. [[Jupiterovi prsteni]] sastoje se od čestica mikroskopske veličine. Prošireni Halo prsten udaljen je od središta planeta 1,40 do 1,72 Jupiterovog polumjera, najsjajniji Glavni prsten na udaljenosti je od 1,72 do 1,81 polumjera, a rijetki Paučinasti ([[Engleski jezik|engl]].: ''Gossamer Ring'') prsten udaljen je 1,81 do 3 polumjera. <ref> '''Jupiter''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=29529] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref> Jupiter je četvrto najsjajnije [[nebesko tijelo]], nakon Sunca, [[Mjesec]]a i [[Venera (planet)|Venere]] ([[prividna magnituda]]). Jupiter ima 2,5 puta veću masu od ukupne mase ostalih sedam planeta u Sunčevom sustavu i 71% od svekolike planetske mase u Sunčevu sustavu.
Jupiter je dobio ime po vrhovnom [[bog]]u [[rimska mitologija|starih Rimljana]], kojeg su [[grčka mitologija|Grci]] zvali [[Zeus]]. Vidi [[Jupiter (mitologija)|Jupiter]]. Po uzoru na stara češka imena planeta, kajkavci su jedno vrijeme upotrebljavali ime Kraljomoć (''Kralyomoch'' po starom kajkavskom pravopisu). <ref> ''Danicza Zagrebechka, ili Dnèvnik za prözto leto 1834'', Vu Zágrebu, pritizkana vu Ferencza Suppan Szlovarniczi: str. 8.</ref>
== Fizička svojstva ==
===
Jupiterova [[atmosfera]] sastoji se od gustih slojeva [[oblak]]a čija visina seže do
Brzina [[rotacija|vrtnje]] Jupitera određena je nakon dugogodišnjih promatranja uočljivih znakova. U [[ekvator]]skom području, 7° na jug i sjever, prosječan period vrtnje (rotacije) jednak je 9 sati 50 minuta i 30 sekundi. Znakovi na većim jovigrafskim širinama otkrivaju duži [[period]]. Različit period vrtnje različitih širina svojstvo je [[nebesko tijelo|nebeskih tijela]] koja nisu [[krutost|kruta]]. Period rotacije pojedinih detalja u oblacima drukčiji je zbog atmosferskih gibanja. Velika crvena pjega u razmaku od stotinu godina imala je prosječan period 9h 55 min 38 s. Period rotacije [[fluid]]a neposredno ispod atmosfere određen je uz pomoć [[Radio astronomija|radio valova]] i pojava u [[magnetsko polje|magnetskom polju]], koje se okreću s istom brzinom, na 9 h 55 min 29,7 s. Stanje atmosfere i cijelog Jupitera razmatra se na temelju poznavanja strukture tvari u najširem rasponu fizičkih uvjeta. Zbog velike mase planeta, [[tlak]] se u dubini penje na više desetaka milijuna [[Bar (jedinica)|bara]]. Tlakovi i [[temperatura|temperature]] koji vladaju u unutrašnjosti Jupitera dovode do agregacijskog stanja vodika koje se naziva plinovito - tekućim i tekućim metalnim vodikom. <ref>[[Vladis Vujnović]] : "Astronomija", Školska knjiga, 1989.</ref>
==== Tekući metalni vodik ====
Što je tekući metal? U sobnim uvjetima [[živa]] je [[tekućine|tekuća tvar]], a ujedno i [[metal]]. Takva tvar vrlo dobro [[Vodljivost|vodi]] [[električna struja|električnu struju]] i [[toplina|toplinu]]. Nasuprot tome, plinoviti i običan tekući vodik dobri su [[izolator]]i, dakle loše provode električnu struju i toplinu. Prijelaz u stanje tekućeg metala vodik trpi pri [[tlak]]u od oko 1 000 000 bara. Stoga je najvjerojatnije da najveći dio Jupiterove unutrašnjosti zauzima tekući metalni vodik. Kada se tlak spusti na 20 do 30 [[Bar (jedinica)|bara]], vodik iz stanja mješavine plinovitog i tekućeg prelazi u čisto plinovito stanje. Područje gdje se odvija takav prijelaz uzima se za osnovu ili bazu atmosfere.
==== Kemijski sastav ====
[[Atmosfera]] je visoka 1000 [[km]], a [[oblaci]] su u njezinim donjim slojevima. [[Svjetlost]] koju dobivamo odraženu od Jupitera pristiže samo iz gornjih dijelova oblačnog pokrova. Kemijski sastav atmosfere divovskih planeta obilježen je obiljem [[vodik]]a i [[helij]]a; na vodik otpada 5 puta veći [[obujam]] nego na helij. Osim tih dvaju kemijskih elemenata, [[Spektroskopija|spektrografski]] je ustanovljen [[metan]] CH<sub>4</sub>, [[amonijak]] NH<sub>3</sub> i [[vodena para]] H<sub>2</sub>O. Javljaju se još tragovi [[etan]]a C<sub>2</sub>H<sub>6</sub>, [[acetilen]]a C<sub>2</sub>H<sub>2</sub>, [[fosfin]]a PH<sub>3</sub> i [[ugljikov monoksid|ugljikovog monoksida]] CO. Za svijetle zone ustanovljeno je da se sastoje od [[kristal]]a amonijaka. One su oblačni sloj ograničen na neke jovigrafske širine. U procijepu između zona zapaža se niži neprekinuti sloj; pojasi su dakle samo vidljivi dijelovi tog sloja. Žućkastonarančaste i smeđe nijanse pojasa tumače se kristalima amonijeva hidrosulfida NH<sub>4</sub>SH, a crvena boja nekih detalja, kao i Velike crvene pjege, tumače se kristalima [[fosfor]]a. Ispod sloja pojaseva nalazi se treći, najniži sloj oblaka, koji se neposredno ne može vidjeti, a sastoji se od kristala vode ([[led]]a).
==== Temperatura atmosfere ====
[[Temperatura]] raste od razine gdje [[tlak]] iznosi 0,1 [[Bar (jedinica)|bar]], na obje strane, i prema dolje, i prema gore, u [[ionosfera|ionosferu]]. Najniža temperatura iznosi oko 100 [[Kelvin|K]] (−173 [[celzij|°C]]). Temperature su određene opažanjem [[Infracrvena astronomija|infracrvenog]] i [[Radio astronomija|radio valnog]] zračenja planeta. Prosječna temperatura koju otkriva Jupiterovo [[Toplinsko zračenje|zračenje]] jadnako je 140 K (−133 °C), što je za 20 K više od ravnotežne temperature, temperature koju bi imao da mu je jedini [[Sunčeva svjetlost|dotok energije sa Sunca]]. Do vanjskih slojeva Jupitera stiže od Sunca 51 [[vat|W]]/[[Četvorni metar|m<sup>2</sup>]] ([[Sunčeva konstanta]]). Stoga se temperatura od 140 K dade rastumačiti jedino vlastitim izvorom energije smještenim na Jupiteru. Jupiter sam izračuje nešto manje od Sunčeve konstante. Izvorom energije moglo bi biti stezanje planetskog tijela koje se odvija zbog vlastite [[Gravitacija|gravitacijske sile]]. Ili se stezanje nastavlja i danas (za opaženu količinu [[energija|energije]] bilo bi dovoljno da se polumjer godišnje smanji za 1 [[metar|mm]]), ili je proces zaustavljen, a Jupiter samo otpušta zarađenu [[toplina|toplinu]].
Da bismo razumjeli vladanje Jupiterove atmosfere s oblačnim pokrovom, moramo zapaziti nekoliko važnih okolnosti. Prva je u jednoličnosti "površine" planeta. Zamislimo li Zemlju kao nepregledan [[ocean]], bez imalo [[kopno|kopna]], našli bismo je u stanju sličnom stanju na Jupiteru. Pokreti u atmosferi planeta koji nema kopna već samo tekuću površinu sasvim su drukčiji no pokreti u [[Zemljina atmosfera|Zemljinoj atmosferi]]. Tekuća površina spremno reagira na svaku promjenu tlaka. Poveća li se tlak na jednom mjestu, snižava se lokalni nivo, što znači da se obujam zraka nad tom površinom povećao, pa će tlak morati pasti i vratiti se na početnu vrijednost. Dok su u Zemljinoj atmosferi razlike tlakova i [[gustoća]] velikim dijelom uzrokovane različitim zagrijavanjem kopna i mora, na planetu s tekućom površinom nema vodoravnih razlika tlakova i gustoća. Osim toga, do tekućeg sredstva ispod guste i visoke atmosfere Sunčeve zrake izravno ne pristižu.
Druga je okolnost u izvorima topline. Jupiter ima dva izvora. Zbog unutarnjeg izvora topline razlike u temperaturi oblaka između ekvatorskih i polarnih krajeva iznose svega nekoliko stupnjeva. Zato Jupiterova [[klima]] malo ovisi o Sunčevoj toplini. Meridionalna cirkulacija, dizanje masa u ekvatorskom području i spuštanje u polarnom, zamaskirana je brzom vrtnjom (rotacijom).
Brza rotacija je treća okolnost koja bitno određuje ponašanje atmosfere. Zbog nje je građa oblačnog pokrova uređena u smjeru vrtnje. No rotacija dovodi i do veoma zavojitih gibanja zračnih masa koje se pokreću u smjeru juga ili sjevera. Smjer zakretanja ovisi o tome giba li se masa na sjevernoj ili na južnoj polutki. Na sjevernoj vjetrovi skreću udesno, na južnoj ulijevo. Učinak je izražen mnogo jače nego na Zemlji, a izazvan je [[Coriolisov učinak|Coriolisovom silom]] ([[Tromost|inercijska]] sila što se javlja u sustavu koji se vrti).
Četvrtu okolnost čine niske temperature. Pri niskim temperaturama energija se prenosi veoma sporo, bilo da se prenosi zračenjem ili [[Kondukcija topline|vođenjem]]. Dijelovi atmosfere sporo se hlade i sporo zagrijavaju. U zoni zrak se diže i hladi, a zatim ispunjava područje nižeg tlaka, to jest ponire u područje pojasa. Okomito atmosfersko kruženje odvija se u ravnini [[meridijan]]a, pa dolazi do skretanja zračnih masa. Kada vjetar skrene u smjer paralele, skretanje prestaje, jer Coriolisova sila ne djeluje na tijela koja se gibaju po paralelama vodoravno (Coriolisova sila je inercijska sila koja se javlja u sustavu kada pokretno tijelo mijenja udaljenost od osi vrtnje). Sjeverna granica zone pokazuje strujanje u smjeru vrtnje (rotacije), a južna suprotno; na južnoj je polutki sve obratno.
==== Velika crvena pjega ====
Pri dodiru slojeva koji se gibaju suprotnim smjerovima dolazi do [[Turbulencija|vrtložnog gibanja]], javljaju se valovi i pjege, u kojima se odvija [[ciklona|ciklonalno]] i [[anticiklona|anticiklonalno]] gibanje. Jedna takva pjega je i [[Velika crvena pjega]], kojoj je veličina 15 000 x 15 000 [[km]]. Ona je preživjela više stoljeća. Period njezina obrtanja iznosi 6 dana. Jedna manja pjega koja znade proći u blizini Velike crvene pjege viđa se 40 godina. Mnogobrojni ovalni vrtlozi i valovi dugotrajnog su obilježja zato što plove u jednoličnom sredstvu, u kojemu se [[Kondukcija topline|toplina sporo prenosi]] s jednog mjesta na drugo.
==== Ionosfera ====
[[Vjetar]] se u [[ekvator]]skoj zoni kreće s najvećom brzinom, većom od 100 [[Metar u sekundi|m/s]]; naravno, to je [[brzina]] mjerena u odnosu na brzinu vrtnje. Iznad oblaka neposredno se nastavlja [[ionosfera]]. Ona se pruža daleko u prostor i obuhvaćena je [[magnetosfera|magnetosferom]], područjem sa svojstvenim oblikom [[magnetsko polje|magnetskog polja]]. Koncentracija [[elektron]]a u ionosferi iznosi najviše od 10<sup>5</sup> do 10<sup>6</sup> [[ion]]/[[Četvorni metar|cm<sup>3</sup>]], u predjelu prvih 3 000 km iznad oblačnog sloja. [[Temperatura]] ovdje premašuje 1 000 [[Kelvin|K]].
[[datoteka:Jupiter diagram.svg|mini|720px|center| Građa Jupitera.]]
=== Svojstva unutrašnjosti planeta ===
[[datoteka:Jupiter interior.png|mini|desno|300px|Veliki plinoviti planet kao Jupiter sadrži velike količine metalnog tekućeg vodika u unutrašnjosti (prikazano sivom bojom).]]
[[datoteka:Solarsystem3DJupiter.gif|mini|desno|300px|Jupiter (crveno) obiđe [[Sunce]] (u sredini) dok [[Zemlja]] (plavo) obiđe oko Sunca 11,86 puta.]]
Mjerenja [[gravitacija|gravitacijskog]] polja ukazuju na postojanje značajne koncentracije [[silikati|stjenovitog]] i [[led]]enog materijala u Jupiterovoj unutrašnjosti, vjerojatno jezgre mase 10 do 15 puta veće od Zemlje. [[Tlak]] u unutrašnjosti Jupitera dostiže više desetaka milijuna [[Bar (jedinica)|bara]].
Na moguću kameno-ledenu jezgru nastavlja se debeli sloj metalnog [[vodik]]a. Naime, pri tlaku od oko 2 × 10<sup>11</sup> Pa, vodik prelazi u metalno tekuće stanje. To je stanje pri kojem su [[molekule]] vodika tako gusto složene da pojedine [[atom]]e susjedna molekula privlači jednako kao i atom partner u istoj molekuli. Posljedica toga je razbijanje molekula. Pored toga događa se da i [[Elektronska ljuska|elektrone u ljuskama]] privlače susjedne [[Atomska jezgra|jezgre]], pa dolazi do [[ionizacija|ionizacije]] (odvajanja [[elektron]]a od jezgri). Vodik postaje vrlo vodljiv (slično [[metal]]ima), pa se zato ovo stanje zove metalni tekući vodik. Ovaj sloj vjerojatno sadrži i primjese [[helij]]a i raznog leda. Postojanje metalnog vodika je dokazano u laboratorijima na Zemlji 1996.
Na sloj metalnog vodika se u blagom prijelazu nastavlja sloj vodika i [[helij]]a u molekularnom obliku koji iz tekućeg stanja (dublji slojevi) prelazi u plinovito (bliže površini). [[Atmosfera]] koju vidimo je samo vanjski dio ovog sloja. Ovaj sloj sadrži i manje količine [[voda|vode]], [[ugljikov dioksid|ugljikovog dioksida]], [[metan]]a i drugih jednostavnih spojeva.
Jupiter je po sastavu 90% vodik i 10% helij (po masenom udjelu), s tragovima vode, metana i amonijaka. Taj sastav približno odgovara i sastavu prvotnog oblaka od kojeg je i nastao [[Sunčev sustav]].
Jupiterova unutrašnjost je vrlo vruća, temperature u središtu su čak 20 000 K, pa Jupiter 1,5 puta više energije zrači u svemir nego što je prima od Sunca. Ravnotežna temperatura (ona koju bi imao da ga grije samo Sunce) za Jupiter iznosi 140 K, ali je stvarna temperatura njegovih vanjskih dijelova oko 160 K. To se objašnjava [[Kelvin-Helmholtzov mehanizam|Kelvin-Helmholtzovim mehanizmom]] ([[potencijalna energija]] gravitacijskog polja sažimanjem prelazi u unutarnju energiju). Za opaženu količinu energije bi bilo dovoljno da se Jupiter sažme za 1 [[mm]] godišnje.
Postoji neopravdano mišljenje da Jupiteru nedostaje samo malo mase da bi postao [[zvijezda]]. Iako velik, Jupiter je po dimenzijama vrlo daleko od zvijezda ili [[smeđi patuljak|smeđih patuljaka]]. Trebala bi mu 80 puta veća masa da u njegovu središtu započnu [[Nuklearna reakcija|nuklearne reakcije]].
=== Orbita ===
Jupiter svoju stazu oko Sunca obiđe za 11
==== Vrtnja ili rotacija ====
Jedan Jupiterov [[dan]] traje 9 sati i 50 minuta. Zbog te brze rotacije na Jupiteru nastaju snažna vrtloženja i turbulencije u atmosferi. Periodi rotacije se razlikuju od sloja do sloja zbog različitih atmosferskih gibanja.
=== Magnetosfera ===
Godine 1955.
Ono obuhvaća i putanje [[Jupiterovi prirodni sateliti|Jupiterovih satelita]], pa se time djelomično objašnjava velika [[vulkan]]ska aktivnost na [[Io (mjesec)|Io]]u. Između Jupitera i Ioa izmjerena je [[električna struja]] jakosti 5 milijuna [[Amper]]a (5 MA). Naelektrizirane čestice ubrzane do vrlo velikih brzina udaraju u Iovu površinu i izbijaju [[atom]]e s površine. Izbijeni atomi čine '''Iov torus''', veliki prstenasti oblak električki nabijenih čestica oko Iove putanje. Do položaja na kojem se nalazi satelit Io (Ija) [[magnetosfera]] se vrti s jednakom [[Kutna brzina|kutnom brzinom]] kao i Jupiter. Ona je izvor dekametarskih [[Radio astronomija|radio valova]] promjenjive jačine, uzrokovanih električnim pražnjenjima. Uopće je Jupiter jedan od najjačih izvora kozmičkih radio valova. Snimljene su [[munje]] i [[polarna svjetlost]]. Iz magnotosfere znadu se osloboditi električke čestice i u obliku [[Kozmičke zrake|kozmičkih zraka]] stići do Zemlje, a zabilježene su i kod [[Merkur]]a. Na stanje magnetskog polja veoma utječu najbliži Jupiterovi sateliti koji se gibaju u tom području. Poseban utjecaj pokazuje Io. Nalazi se na udaljenosti od 3 Jupiterova promjera i stalan je izvor [[plin]]ova.
== Jupiterovi prsteni ==
{{glavni|Jupiterovi prsteni}}
[[datoteka:PIA01627 Ringe.jpg|mini|desno|300 px|[[Jupiterovi prsteni]] i [[Jupiterovi unutarnji sateliti]].]]
Godine 1979. svemirska letjelica [[Voyager 1]] je otkrila Jupiterove prstene. Prsteni se uglavnom sastoje od [[mikrometar]]skih čestica prašine, a prostiru se sve do površine planeta. Najbliži Jupiteru je '''Halo prsten''', širok oko 20 000 [[km]], koji ima oblik torusa. Na Halo se nastavlja 7 000 km široki '''Glavni prsten'''. Unutar glavnog prstena se nalaze i Jupiterovi sateliti [[Metida (mjesec)|Metida]] i [[Adrasteja (mjesec)|Adrasteja]]. Smatra se da su ova dva satelita izvor materijala (udari [[meteorit]]a izbacuju krhotine u svemir) za Glavni pojas, dok su druga dva mala unutarnja satelita - [[Amalteja (mjesec)|Amalteju]] i [[Teba (mjesec)|Tebu]] - izvori materijala za vrlo rijetke '''Amalthea Gossamer''' (unutar Amaltejine putanje) i '''Thebe Gossamer''' (između putanja Amalteje i Tebe) prstene koji se nastavljaju na Glavni prsten ('''Paučinasti prsteni''').
==
[[datoteka:Satelliti galileiani e Giove.jpg|mini|desno|300px|Jupiter i [[galilejanski sateliti]].]]
[[datoteka:Jupiter gany.jpg|mini|desno|300px|Jupiter i [[Ganimed (mjesec)|Ganimed]] (dolje lijevo) foto: [[Voyager 1]], izvor: NASA/JPL)]]
[[datoteka:Io highest resolution true color.jpg|mini|desno|300px|Jupiterov mjesec [[Ija (mjesec)|Io]].]]
[[datoteka:Europa-moon.jpg|mini|desno|300px|Jupiterov mjesec [[Europa (mjesec)|Europa]].]]
[[datoteka:Ganymede g1 true.jpg|mini|desno|300px|Jupiterov mjesec [[Ganimed (mjesec)|Ganimed]].]]
[[datoteka:Callisto.jpg|mini|desno|300px|Jupiterov mjesec [[Kalista (mjesec)|Kalista]].]]
{{glavni|Jupiterovi prirodni sateliti}}
Prema dosadašnjim saznanjima oko Jupitera kruže 67 prirodna satelita (mjeseca). Razdvajanje po skupinama napravljeno je po svojstvima [[nebesko tijelo|nebeskih tijela]] kao i po svojstvima njihovih [[planetarna putanja|putanja]]. Na primjer [[galilejanski sateliti]] su veliki i nalik su malim [[planet]]ima, dok su sateliti iz skupine Ananke ili iz skupine Amalteja mala tijela nepravilnog oblika i [[asteroid]]nog podrijetla. Kako su mase galilejanskih satelita velike, usporedive s masom [[Mjesec]]a, to oni jedan drugome znatno remete staze. Iako su im [[ekscentricitet]]i maleni, oni se ipak neprekidno mijenjaju. Zbog velikog broja prirodnih satelita, postoji podjela po sljedećim skupinama:
* [[Jupiterovi unutarnji sateliti]]
* [[Galilejanski sateliti]] ([[Io (mjesec)|Io]], [[Europa (mjesec)|Europa]], [[Ganimed (mjesec)|Ganimed]], [[Kalisto (mjesec)|Kalista]])
* [[Temisto (mjesec)|Temisto]]
* [[Himalija (mjesec)|Himalija]]
* [[Ananka (mjesec)|Ananka]]
* [[Karma (mjesec)|Karma]]
* [[Karpo (mjesec)|Karpo]]
* [[Pasifaja (mjesec)|Pasifaja]]
=== Jupiterovi unutarnji sateliti ===
{{glavni|Jupiterovi unutarnji sateliti}}
'''Jupiterovi unutarnji sateliti''' su [[Amalteja (mjesec)|Amalteja]], [[Metida (mjesec)|Metida]], [[Adrasteja (mjesec)|Adrasteja]] i [[Teba (mjesec)|Teba]], a to su nepravilna, planetoidna tijela, i nalaze se s vanjske strane prstena. Prsten je male [[gustoća|gustoće]]. Vanjski mu polumjer iznosi 129 000 [[km]]. Najsjajniji dio prstena širok je 6 000 km. Bliže Jupiteru sjaj mu veoma opada, no tvar se, sve usitnjenija, prostire do površine Jupitera. Tipične čestice veličine su 1 [[metar|μm]]. Debljina prstena manja je od 30 [[km]], no oko njega zapaža se jedan svijetleći [[Halo (optika atmosfere)|halo]] mnogo veće širine. Amalteja je [[stijena]] nepravilna oblika, crvena je i tamna. U središte Jupitera stalno je uperena njena duža os.
=== Galilejanski sateliti ===
{{glavni|Galilejanski mjeseci}}
'''Galilejanski sateliti''' (Io ili Ija, Europa, Ganimed, Kalisto) po [[sfera|sfernom]] obliku, čak i po veličini sliče [[Terestrički planet|terestričkim plenetima]]. Kao i prva skupina [[satelit]]a, oni se gibaju u ravnini Jupiterova [[ekvator]]a, a staze su im slabo izdužene. [[Ophodno vrijeme]] iznosi im od jednog do desetak dana. Period vrtnje sinhroniziran je s periodom obilaska, a to znači da uvijek jednom stranom gledaju prema Jupiteru. Najveći među njima i ujedno najveći Jupiterov satelit je Ganimed. [[Gustoća]] tih satelita opada po redu udaljenosti. To se svojstvo ne protivi predodžbi da su svi oni stvoreni u okolini Jupitera i s njime istodobno. Pred sobom imamo [[Sunčev sustav]] u malom. Krajolici galilejanskih satelita iznenađujući su. Sudeći po prosječnoj gustoći, Io i Europa pretežno su izgrađeni od [[silikati|silikata]], a Ganimed i Kalisto od jednakih dijelova silikata i vode.
==== Ija ili Io ====
{{glavni|Ija (mjesec)}}
'''Io''' ima najsnažnije [[vulkan]]sko djelovanje od svih tijela [[Sunčev sustav|Sunčeva sustava]]. Po veličini i gustoći nalik je [[Mjesec]]u. Prekriven je slojevima crvenonarančaste boje, sa svijetliježućkastim i bijelim površinama, te tamnim mrljama. Čitava je površina proizvod vulkanske djelatnosti. Pritom je [[ekvator]]sko područje aktivnije. Osim vulkana ima i [[planina]], visokih do 10 [[km]]. Postoje mnogobrojni [[rasjed]]i i pukotine, duge nekoliko stotina kilometara. Tipičan vulkanski oblik je [[kaldera]]. Jedna polutka sadrži stotinjak kaldera mjera većih od 20 km. Najveće imaju i 250 km. Čitavih 5% površine prekrivaju kaldere. One su obično zagaravljene, crnosmeđe i blagih padina, a oko njih se šire velovi i rijeke skrutnute [[lava|lave]], u raznim nijansama žutocrvenog. U vrijeme [[Vulkanska erupcija|erupcije]], lava s plinovitim oblakom izbija s brzinom od 500 do 1 000 [[Metar u sekundi|m/s]] i diže se uvis 70 do 300 km.
Boje tla dadu se rastumačiti [[sumpor]]om i [[Sumporov(IV) oksid|sumporovim dioksidom]]. Vrlo rijetka [[atmosfera]] sastoji se od sumporovog dioksida. [[Vodena para]] nije uočena. Kako je [[voda]] jedan od glavnih sastojaka vulkanizma na Zemlji, nedostatak vodene pare na Io znak je da je unutrašnjost dehidrirana. [[Talište]] sumpora nalazi se na temperaturi od 385 K (112 °C). U toku erupcije sumpor se hladi i pokriva tlo, a pri naglom hlađenju poprima razne nijanse. Velike bijele površine vjerovatno su [[snijeg]] ili [[mraz]] od sumpora ili sumporovog dioksida. Vulkanizam je uvjetovan rastaljenom unutrašnjosti. Izvor topline mogle bi biti plime ([[plimna sila]]). Iako je Io Jupiteru blizu kao i naš Mjesec Zemlji, zbog mnogo puta veće Jupiterove mase, plime su razmjerno veće. [[Energija]] se prenosi na tijelo satelita [[trenje]]m plimnog vala, no ako je vrtnja sinhronizirana, [[plimni val]] je [[Stojni val|stojni]]. Tada se energija dobiva jedino ako se jakost plime mijenja, pa se [[nebesko tijelo]] steže i rasteže. Premda je staza Io slabo izdužena, [[Perturbacija|poremećenja]] do kojih dolazi posebno zbog utjecaja Europe dovode do ritmičkog mijenjanja udaljenosti do Jupitera, pa se i plimni val ritmički diže i spušta. Tim bi mehanizmom Io bio u središtu rastaljen još od vremena nastanka. Druga je mogućnost da se Io zagrijava jakim električnim strujama koje teku u Jupiterovoj [[magnetosfera|magnetosferi]]. Zagrijavanje satelita ma kojim od mehanizama u dugim je [[Geološko razdoblje|geološkim razdobljima]] trebalo dovesti do razdvajanja kemijskih sastojaka po dubini. Lako hlapljivi sastojci, poput vode, napustili su planet, a obilni sumpor izdigao se iz unutrašnjosti do površinskih slojeva debljine od nekoliko kilometara.
Zbog vulkanske [[erozija|erozije]] današnji [[reljef]] kore nije stariji od 10 do 100 milijuna godina, nema stoga vidnog ni jednog [[meteorit]]skog kratera. Vulkanska aktivnost praćena je izdvajanjem topline. Pojedini dijelovi površine imaju temperaturu od 500 K. U [[Infracrveno zračenje|infracrvenom području]], Io zrači oko 2 [[vat|W]]/[[Četvorni metar|m<sup>2</sup>]], što se dade usporediti s najaktivnijim geotermalnim predjelima, s tom bitnom razlikom što je ovdje [[Toplinsko zračenje|snaga zračenja]] raspoređena po čitavu globusu satelita.
==== Europa ====
{{glavni|Europa (mjesec)}}
Europa je posve prekrivena [[led]]om i mnogo je sjajnija od Mjeseca, od kojega je i nešto manja. Ledenu površinu šaraju izlomljene sivkaste pruge, duge više tisuća kilometara, široke stotinu kilometara. Inače površina ne pokazuje nikakve osobite visinske razlike. Sivkaste pruge nisu pukotine u kori već, vjerojatnije, ponovno zaleđeni razmak među ledenim santama. U području [[sumračnica|sumračnice]] uočeni su hrptovi visine nekoliko stotina metara. Zavojiti su, široki do deset, a dugi više od stotinu kilometara. Dio površine poprskan je tamnim mrljama, koje se pri većem povećanju razlučuju u udubine i izbočine. Nađeno je nekoliko [[udarni krater|udarnih kratera]], promjera oko 20 km. Površina Europe zapravo je ledena santa premale [[čvrstoća|čvrstoće]] da sačuva kratere i sama je stalno podvrgnuta promjenama. Zato je i razmjerno mlađa, možda oko sto milijuna godina.
==== Ganimed ====
{{glavni|Ganimed (mjesec)}}
Ganimed ima površinu [[geologija|geološki]] veoma raznoliku. Starija je površina tamnija, mlađa svijetlija. Trećinu polutke okrenute od Jupitera zauzima tamni oval. Predjel Galileja ([[Latinski jezik|lat]]. ''Regio Galileo''), dugačak je oko 4 000 km. U reljefu se vide mnogobrojni udarni krateri, s bijelim zrakama i bez njih; one prestavljaju [[led]] izbačen iz kore (rastopljen i ponovo zaleđen). Nema mnogo velikih [[krater]]a. Svojstveni dijelovi [[reljef]]a su trakasti sistemi usporednih [[planina]], koji znadu teći jedan preko drugoga kao da su češljani. Trake su duge više stotina kilometara, uže od 100 km, a sadrže desetak usporednih planina. Ima terena nevjerojatno izmiješanih oblika. Zapažaju se i pomaci velikih površinskih ploča, klizanja i razmicanja, nastala pucanjem i širenjem kore.
==== Kalista ====
{{glavni|Kalista (mjesec)}}
Kalista je tijelo Sunčeva sustava s najvećom gustoćom kratera. Prekrivaju se tako da između njih nema zaravni. Najtamniji je od svih galilejanskih satelita, i s malo kontrasta. Reljef je veoma gladak, što znači da u kori s vremenom dolazi do zaravnjavanja udarnih deformacija. Njegova kora mora teći kao što na Zemlji teku ledenjaci, spuštajući se u doline. Krater se akumulirao preko kratera i postupno tonuo u dubinu, ili je bio preliven svježim ledom. Ne vide se krateri veći od 150 km. Nema planina, što također govori o slaboj nosivosti kore. Najveća značajna pojava je Valhalla, sistem koncentričnih krugova s polumjerom od 1 500 km, nastao padom velikog tijela. Tijelo je probilo ledenu koru i rastalilo je, a ona se ponovo ukrutila u vidu kružnih valova na vodi.
=== Grupa Temisto ===
[[Temisto (mjesec)|Temisto]] je mali Jupiterov satelit između putanja Kalista i [[Leda (mjesec)|Lede]], otkriven je 30. rujna 1975., ali mu se zagubio trag sve do 2000. godine kada je ponovno pronađen. Zbog toga je ovaj satelit do listopada 2002. imao dva privremena imena: S/1975 J 1 i S/2000 J 1.Temisto je prvi satelit izvan orbita 8 najbližih satelita (4 unutrašnja + 4 velika galilejanska). Temisto se giba progradno (ili direktno, to jest u smjeru Jupiterove rotacije). Temisto je jedini član grupe Temisto čiji su članovi progradni nepravilni sateliti. Srednji promjer mu iznosi tek oko 8 km.
=== Grupa Himalija ===
{{glavni|Grupa Himalia}}
[[Himalija (mjesec)|Himalija]], [[Leda (mjesec)|Leda]], [[Liziteja (mjesec)|Liziteja]], [[Elara (mjesec)|Elara]] i [[S/2000 J 11]] iz te skupine imaju staze veoma izdužene i nalaze se u ravnini za 30° nagnutoj prema Jupiterovu ekvatoru, a svi su gotovo u jednoj ravnini. Srednje udaljenosti malo im se razlikuju, pa im se mnogo ne razlikuje ni [[ophodno vrijeme]].
=== Grupa Ananka ===
{{glavni|Grupa Ananke}}
Grupa Ananka je grupa Jupiterovih prirodnih satelita sa sličnim parametrima orbite. Ova grupa spada među [[Jupiterovi retrogradni nepravilni sateliti|Jupiterove retrogradne nepravilne satelite]]. Oni su znatno izduđenih staza, no bitna im je karakteristika [[Retrogradno gibanje|retrogradno kretanje]]. Maleni su i nepravilna oblika. Grupa ima između 7 i 16 članova, ovisno o tome koliko strogo shvaćamo definiciju grupe. Poznati članovi uže grupe, redom od većih prema manjim, su: [[Ananka (mjesec)|Ananka]] (najveći satelit, po njemu se zove grupa), [[Praksidika (mjesec)|Praksidika]], [[Jokasta (mjesec)|Jokasta]], [[Harpalika (mjesec)|Harpalika]], [[Tiona (mjesec)|Tiona]], [[Euanta (mjesec)|Euanta]], [[Euporija (mjesec)|Euporija]]. Dodatnih 9 rubnih članova grupe su: [[S/2003 J 16]], [[Mnema (mjesec)|Mnema]], [[S/2003 J 3]], [[S/2003 J 18]], [[Ortozija (mjesec)|Ortozija]], [[Telksinoa (mjesec)|Telksinoa]], [[Hermipa (mjesec)|Hermipa]], [[Helika (mjesec)|Helika]], [[S/2003 J 15]].
=== Grupa Karma ===
{{glavni|Grupa Carme}}
Grupa Karma je grupa Jupiterovih prirodnih satelita sa sličnim parametrima staze. Samo jedan satelit izlazi iz okvira grupe i ima [[ekscentricitet]] izvan (0,4295) raspona i to od 0,23 do 0,27. Ova grupa spada među [[Jupiterovi retrogradni nepravilni sateliti|Jupiterove retrogradne nepravilne satelite]]. Grupa ima 17 članova. Redom od Jupitera prema vani, to su: [[S/2003 J 17]], [[S/2003 J 10]], [[Pasiteja (mjesec)|Pasiteja]], [[Haldena (mjesec)|Haldena]], [[Arha (mjesec)|Arha]], [[Izonoa (mjesec)|Izonoa]], [[Erinoma (mjesec)|Erinoma]], [[Kala (mjesec)|Kala]], [[Aitne (mjesec)|Aitne]], [[Tajgeta (mjesec)|Tajgeta]], [[S/2003 J 9]], [[Karma (mjesec)|Karma]] (najveći satelit, po njemu se zove grupa), [[S/2003 J 5]], [[S/2003 J 19]], [[Kalika (mjesec)|Kalika]], [[Eukelada (mjesec)|Eukelada]] i [[Kalihora (mjesec)|Kalihora]].
=== Grupa Karpo ===
Grupa Karpo ima samo satelit [[Karpo (mjesec)|Karpo]] (također Jupiter XLVI). [[Jupiterovi progradni nepravilni sateliti|Progradni nepravilni satelit]] s oko 3 kilometra u promjeru i [[ophodno vrijeme|ophodnim vremenom]] od 458,625 dana.
=== Grupa Pasifaja ===
{{glavni|Grupa Pasiphae}}
Grupa Pasifaja je grupa Jupiterovih prirodnih satelita sa sličnim parametrima putanje. Ova grupa spada među Jupiterove retrogradne nepravilne satelite. Za razliku od preostale dvije retrogradne grupe Jupiterovih nepravilnih satelita (grupa Ananka i grupa Karma), ova je grupa vrlo raspršena po [[inklinacija|inklinaciji]], što se tumači velikom staroću grupe koje se od vremena svojeg nastanka postepeno raspršila. Grupa ima 13 članova. Redom od Jupitera prema vani, to su: [[Euridoma (mjesec)|Euridoma]], [[S/2003 J 23]], [[Hegemona (mjesec)|Hegemona]], [[Pasifaja (mjesec)|Pasifaja]] (najveći satelit, po njemu se zove grupa), [[Sponda (mjesec)|Sponda]], [[Kilena (mjesec)|Kilena]], [[Megaclite (mjesec)|Megaclite]], [[S/2003 J 4]], [[Kaliroa (mjesec)|Kaliroa]], [[Sinopa (mjesec)|Sinopa]], [[Autonoa (mjesec)|Autonoa]], [[Aeda (mjesec)|Aeda]] i [[Kora (mjesec)|Kora]].
== Povijest istraživanja ==
[[datoteka:Galileo-sustermans2.jpg|mini|desno|300 px|[[Galileo Galilej]] pomoću [[teleskop]]a otkriva 4 prirodna satelita koji su prozvani: Io, Europa, Ganimed i Kalista. Ovu grupu priodnih satelita nazivamo [[Galilejanski mjeseci|galilejanskim satelitima]].]]
[[datoteka:Galileo Jupiter.gif|mini|desno|300 px|[[Galileo (svemirska letjelica)|Svemirska letjelica Galileo]] pred Jupiterom.]]
Zbog svoje vidljivosti golom oku na noćnom nebu Jupiter je bio poznat u antičkim vremenima. Godine [[1610]]. [[Galileo Galilej]] pomoću [[teleskop]]a otkriva 4 prirodna satelita koji su prozvani: Io, Europa, Ganimed i Kalista. Ovu grupu priodnih satelita nazivamo [[Galilejanski mjeseci|galilejanskim satelitima]]. Galileo je na Saturnu našao izrasline u obliku ušiju. Smatrao je da je to trojno tijelo. Da je to zapravo prsten, ustanovio je 1665. [[Christiaan Huygens]] koji je te godine otkrio i najveći Saturnov prirodni satelit, [[Titan (mjesec)|Titan]]. [[Ole Rømer]] je 1675. iskoristio pomrčine Jupiterovih satelita da ocijeni [[brzina svjetlosti|brzinu svjetlosti]]. [[Giovanni Domenico Cassini]] je u razdoblju od 1671. do 1684. otkrio 4 dalja Saturnova satelita i pukotinu unutar prstena ([[Cassinijeva pukotina]]). Viđao je i pjege na Jupiteru, te njegovu spljoštenost. [[Isaac Newton]] je spljoštenost rastumačio vrtnjom. Zatim je [[William Herschel]] 1781. otkrio [[Uran]] kao [[nebesko tijelo]] 6. [[Prividna magnituda|prividne veličine]]. [[Uran]] je i prije bio viđen jer je u dometu vidljivosti oka. Herschel je 1787. otkrio Uranove satelite [[Titanija (mjesec)|Titaniju]] i [[Oberon (mjesec)|Oberona]], a 1789. Saturnove satelite [[Mimant (mjesec)|Mimas]] i [[Enkelad (mjesec)|Enkelad]], te je odredio Saturnov [[period]] vrtnje.
Do otkrića [[Neptun]]a dolazi 1846. ([[Urbain Le Verrier]] i [[Johann Gottfried Galle]]), a u razmaku od dvije sedmice nađen je njegov pratilac [[Triton (mjesec)|Triton]]. Jedan točan položaj Neptuna iz 1612. pronađen je i u zapisima Galileia. [[James Clerk Maxwell]] je 1858. ustvrdio da je Saturnov prsten sastavljen od djelića (segmenata) [[meteor]]skog materijala, a J. Keller je to 1895. [[Spektroskopija |spektroskopski]] i dokazao. Pažnju astronoma zaokupljale su površine planeta od sedamdesetih godina 19. stoljeća. Izučavala se struktura Jupiterovih pruga, a 1878. obratila se pažnja na Veliku crvenu pjegu, iako je ona zapažena već od 1664. ([[Robert Hooke]] i [[Giovanni Domenico Cassini]]). Bljedunjave pruge nađene su još na Saturnu. Tridesetih godina 20. stoljeća spektroskopski je ustanovljeno prisustvo [[metan]]a na svim velikim planetima, a [[amonijak]] je nađen samo na Jupiteru. Oko 1960. spektrom je dokazano i prisustvo [[vodik]]a.
Sa Zemlje je do sada poslano 7 [[svemirske letjelice|svemirskih letjelica]], koje su bile uspješne u svom cilju. Prva letjelica koja je uspjela stići do Jupitera bila je međuplanetarna sonda [[Pioneer 10]], koja se 4. prosinca 1973. približila Jupiteru na 130 000 km. Točno godinu dana kasnije približio mu se na 43 000 km Pioneer 11. Poslala je prve slike niske rezolucije. Pioneer 10 je također vratila i telemetrijske podatke o [[magnetosfera|magnetosferi]] i [[atmosfera|atmosferi]] Jupitera. Letjelice Voyager ([[Voyager 1]] i [[Voyager 2]]) opremljene boljim [[kamera]]ma i [[Mjerni instrument|mjernim instrumentima]] nego letjelice tipa Pioneer. Voyager 1 je prišao Jupiteru 5. ožujka 1979. na daljinu od 278 000 km, snimajući još satelite Io, Ganimed i Kalista. Voyager 2 je obletio Jupiter 9. srpnja 1979. snimajući usto sve galilejanske satelite. poslale su na Zemlju 1979. slike i telemetrijske podatke, što je pridonijelo proširenju znanja o planetu Jupiter, otkrivši slijedeće:
* orbitalne prstene koje opasuju planet slične onima oko Saturna, ali manje izražene
* nove satelite koje nisu bile opaženi prije, na primjer grupu satelita u porodici [[
Ekspedicije svemirskih letjelica čine prekretnicu u izučavanju divovskih planeta i njihovih satelita. 4. ožujka 1979. otkriven je [[Jupiterovi prsteni|Jupiterov prsten]]. Saturn je primio posjet Pioneera 11. rujna 1979., Voyagera 1 u studenom 1980., a Voyagera 2 u kolovozu 1981. Voyagera 2 je u siječnju 1986., osam godina nakon lansiranja, stigao u najveću blizinu [[Uran]]a, a 1989. i do [[Neptun]]a. Plin [[helij]] je na Jupiteru spektroskopski dokazan iz Pioneera 10. Na temelju opažanja u optičkom i radio valnom području, i sa Zemlje i s letjelica, te izravnim mjerenjima iz letjelica može se veoma sigurno govoriti o građi tijela koje pripadaju Jupiterovoj skupini planeta.
<br clear=all/>
{| {{prettytable}} width=100%
| bgcolor="#A0A0A0" colspan = 6 | '''Međuplanetarne sonde'''
|-
| bgcolor="#FFFFAA" | '''Država'''
| bgcolor="#FFFFAA" | '''Ime sonde'''
| bgcolor="#FFFFAA" | '''Datum lansiranja'''
| bgcolor="#FFFFAA" | '''Datum dolaska'''
| bgcolor="#FFFFAA" | '''Kraj misije<br /> (za Jupiter)'''
| bgcolor="#FFFFAA" | '''Opaska'''
|-
| {{ZD+X/S|SAD}} || [[Pioneer 10]] || [[3. ožujka]] [[1972]]. || prosinac [[1973]]. || || Prelet pokraj Jupitera. Prve slike, podaci o magnetosferi.
|-
| {{ZD+X/S|SAD}} || [[Pioneer 11]] || [[6. travnja]] [[1973]]. || prosinac [[1974]]. || || Prelet pokraj Jupitera. Slike, podaci o magentosferi.
|-
| {{ZD+X/S|SAD}} || [[Voyager 1]] || [[5. rujna]] [[1977]] || ožujak [[1979]]. || || Otkrio planetarne prstenove i nove satelite.
|-
| {{ZD+X/S|SAD}} || [[Voyager 2]] || [[20. kolovoza]] [[1977]] || lipanj [[1979]]. || || Slike galilejanskih satelita i atmosfere.
|-
| {{ZD+X/S|SAD}} || [[Galileo (svemirska letjelica)|Galileo]] || [[18. listopada]] [[1989]]. || [[7. prosinca]] [[1995]]. || [[21. rujna]] [[2003]]. ||Spustio sondu u Jupiterovu atmosferu. Velik broj slika Jupitera i satelita,
|-
| {{ZD+X/S|SAD}}<br />{{ZD+X/E|EU}} || [[Cassini-Huygens|Cassini]] || [[15. listopada]] [[1997]] || [[30. prosinca]] [[2000]]. || || Prelet pokraj Jupitera na putu za Saturn.
|-
| {{ZD+X/S|SAD}} || [[New Horizons]] || [[19. siječnja]] [[2006]]. || [[28. veljače]] [[2007]]. || || Prelet pokraj Jupitera na putu za Pluton.
|}
== Planet Jupiter u romanima i filmovima ==
* U filmu [[2001: Odiseja u svemiru]] iz [[1968]]. [[Stanley Kubrick|Stanley Kubricka]], Jupiter je središte radnje, dok u nastavku u filmu [[Odiseja 2010]] (2010: Odyssey Two) (1984) Jupiter se pretvara u zvijezdu s pomoću fiktivne tehnologije koja uspjeva povećati gustoću jezgre Jupitera.
== Izvori ==
{{izvori}}
== Vanjske veze ==
{{Commonscat|Jupiter (planet)}}
* [http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/500_jupiter.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Jupiter]
{{Footer_Sunčevsustav}}
<!-- interwiki -->
{{Link FA|es}}
{{Link FA|fr}}
{{Link FA|en}}
[[Kategorija:Jupiter| ]]
{{Link FA|sl}}
{{Link FA|it}}
{{Link FA|simple}}
{{Link FA|ru}}
| |||