Legenda – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Orijentolog je premjestio stranicu Legenda na Legenda (razvrstavanje) |
sa hr |
||
Red 1:
{{dz}}
'''Legenda''' (lat. ono što se ima pročitati, štivo) u srednjem vijeku, pobožno štivo, najčešće [[životopis]] nekog [[svetac|sveca]], koji se čitao u crkvi ili samostanskoj blagovaonici za vrijeme jela (u našim krajevima takvi su se tekstovi obično nazivali ''čtenija'', ''čtenja'', ''štenja'' ). Kao književna vrsta legenda je [[pripovijest]] u prozi ili stihovima, u kojoj je jezgra povijesno-biografskih podataka (ili elemenata sa historijskom namjenom) isprepletena [[fantastika|fantastičnim]] (basnoslovnim, natprirodnim, pustolovnim) pojedinostima.
== Povijest ==
Legenda je prastarog postanka, djelomično se poklapa sa [[mit|mitom]] i proizlazi iz težnje da se činjenična građa, historijska tradicija ili prvotni oblik nekog prikaza preobrazi i obogati sadržajima fantazijsko-emocionalne vrijednosti. Stare predaje o osnucima naselja, seobama, ratnim pohodima, katastrofama, uglednim vođama i vladarima, mudrim državnicima i zakonodavcima, pustolovnim pomorcima, glasovitim ljepoticama, junačkim borcima, smjelim buntovnicima itd., književno su se staložile i legendama kojima su protkane ''[[Ilijada]]'', ''[[Odiseja]]'', ''[[Mahabharata]]'', ''[[Ramayana]]'', egipatske ''Sinuheove zgode'', židovske ''Pentateuh'', babilonski ep o Gilgamešu, budistička ''Tripitaka'', perzijska ''Zend-Avesta'', kineska ''Shu-king'', Vergilova ''[[Eneida]]'', Ovidijeve ''[[Metamorfoze]]'' i druge.
S pobjedom kršćanstva, legende se počinju stvarati oko ličnosti i događaja religioznog značaja: [[mučenik|mučenika]], pustinjaka, svetaca, misionara, crkvenog prelata, vladara, osnivanja crkava i samostana itd. Prve kršćanske [[hagiografija|hagiografske]] legende pojavljuju se već na prijelazu u [[srednji vijek]] (Djela Apostolska, Djela Mučenika, svetačke biografije Atanasija, Jeronima, Grgura iz Toursa). Na osnovi antičkih prisjećanja koje je podržavao studij klasičnih pisaca, stvaraju se motivi kršćanskog kruga preoblikovani i prilagođeni mentalitetu srednjovjekovnog čovjeka ([[Aleksandar Veliki]], pad Troje, [[Orfej]], [[Kleopatra]], [[Tizba]], [[Antiob]], [[Trajan]], [[Dioklecijan]] i drugi) Narodna predaja čuva i umnožava građu legendi oko predstavnika feudalno-viteškog društva (Karlo Veliki, [[Roland]], Fridrik Barbarossa, Arthur, Tristan, Lancelot, [[Hamlet]], Grizelda, Izolda, Genoveva i drugi), dok križarski ratovi prenose na Zapad, zajedno s ostalim kulturnim elemntima Istoka, i blago njihovih legendi (Budin život, priča o Sakuntali, motivi iz Pančanatre, Tisuću i jedne noći i drugi). Neki legendarni motivi tvore široke cikluse (vitezovi Okruglog stola, [[Sveti gral]]), dok se neki povezuju u jedinstvene spjevove (''[[Edda]]'', ''Pjesma o Nibelunzima'').
Među zbirkama legendi iz kasnijeg srednjeg vijeka posebno mjesto zauzima ''Zlatna legenda'' (''Legenda Aurea''), čiji je autor genoveški biskup Jacobus de Voragine (oko 1230-1298); ona se stoljećima širila u bezbrojnim prijevodima i preradbama, a neki likovi i motivi te zbirke nadahnuli su mnoga kasnija književna djela kao i likovna ostvarenja (čarobnjak Kristijan, [[sv. Juraj]], [[sveti Kristofor]], božji čovjek Aleksije i drugi). Iz istog vremena (13. stoljeće) potječe zbirka o rimskoj povijesti ''Gesta Romanorum'', koja je bila glavno vrelo pseudoantičke, a donekle i orijentalne legende u kasnom srednjem vijeku. Poseban krug legendi stvoren je oko života Franje Asiškoga i njegove braće (''Legenda trium sociorum'', ''Fioreti'', ''Ferenczlegenda''). Legendarna građa dobrim je dijelom nadahnula i prva velika djela talijanske književnosti (Danteova ''[[Božanstvena komedija]]'', Boccacciov ''[[Dekameron]]'').
Kako pokazuju naši glagolski i ćirilični rukopisi od 13. stoljeća nadalje, naša je stara literatura prihvatila, ponajviše iz bizantinskih i latinskih vrela, ali i preko usmene predaje, velik broj srednjovjekovnih, biblijskih, svetačkih, pseudoantičkih, viteških i orijentalnih legendi. Osobito bogat krug legendi splela je narodna mašta oko osoba i događaja iz vlastite povijesti pretočivši ih u pjesmu, pripovijetku i andegdotu Legednardne motive sadržavaju mnoga djela naše starije literature počevši od Zoranićevih ''Planina'' Barakovićeve ''[[Vila Slovinka|Vile Slovinke]]'' i Gundulićeva ''[[Osman (Gundulić)|Osmana]]'' do Kačićeva ''Razgovora''. Hagiografske legende u [[proza|prozi]] i u stihovima, među kojima ima i domaćih, sačinjavaju glavnu građu mnogih hrvatskih rukopisnih i tiskanih spisa kao što su: ''Žića sv. Otaca'' (oko 1400), ''Cvet vsake mudrosti'' (15. stoljeće), ''Transit sv. Jeronima'' (Senj 1508), ''Mirakuli slavne Dive Marije'' (Senj 1507-1509), ''Libro od mnozijeh razloga'', [[Matija Divković|Divkovićeve]] ''Besjede'' (1616), [[Šimun Kožičić|Kožičićeva]] ''Žitija rimskih arhijereov i cesarov'', razna ''Zrcala'', ''Korizmenjaci'', ''Čudesa'' itd. Premda je legenda proživjela svoje zlatno razdoblje u srednjem vijeku, ona ostaje i dalje motiv književnih nadahnuća.
U svakidašnjem govoru riječ „legenda“ obično označava izmišljen ili nepouzdan povijesni ili fantazijom iskrivljeni događaj, ali pridjev legendaran označava i nešto što je znamenito, dostojno da bi bilo ovjekovječeno legendom (legendaran junak, legendaran pothvat). Još je napomenuto da legende uglavnom imaju izmišljenu priču.
== Izvori ==
{{Commonscat|Legends}}
* ''Opća enciklopedija JLZ'', svezak 5 L-nigh 1979. Zagreb
[[Kategorija:Legende| ]]
[[Kategorija:Književni rodovi i vrste]]
[[Kategorija:Naratologija]]
| |||