Rusko-ukrajinski rat – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m oznaka za aktualnost |
|||
Red 1:
{{tren}}
{{Infokutija vojni sukob
|sukob = Rat na istoku Ukrajine
Linija 27 ⟶ 29:
'''Rat na istoku Ukrajine''' ({{lang-uk|Війна на сході України}}) ili '''Oružani sukob na istoku Ukrajine''' ({{lang-ru|Вооружённый конфликт на востоке Украины}}) je [[rat|oružani sukob]] koji se od proljeća 2014. u istočnim područjima [[Ukrajina|Ukrajine]] vodi između ukrajinskih vojnih i paravojnih formacija na jednoj, te pro-[[Rusija|ruskih]] [[separatizam|separatističkih]] paravojnih formacija samoproglašene [[Donjecka Narodna Republika|Donjecke Narodne Republike]] i [[Luganska Narodna Republika|Luganske Narodne Republike]] (od maja udruženih u [[Federativna Država Novorusija|Federativnu Državu Novorusiju]]) na drugoj strani. Do sukoba je došlo nekoliko mjeseci nakon što je na tzv. [[evromajdan]]skim protestima svrgnut dotadašnji pro-ruski predsjednik [[Viktor Janukovič]] te uspostavljena nova pro-[[Zapadni svijet|zapadna]] i pro-[[Evropejstvo|evropska]] vlada na čelu sa predsjednikom [[Aleksandar Turčinov|Aleksandrom Turčinovom]] i [[Arsen Jacenjuk|Arsenom Jacenjukom]]. U dijelovima istočne Ukrajine se nova vlada smatrala "pučističkom" i nelegitimnom, te su se počeli formirati paralelni organi vlasti sa vlastitim naoružanim [[milicija]]ma, a što je koincidiralo sa [[Ruska aneksija Krima|ruskom aneksijom Krima]].
Sukob je formalno započeo 7. aprila kada je Turčinov objavio pokretanje "[[antiterorizam|antiterorističke]] operacije" sa ciljem da se na istoku Ukrajine uspostavi "ustavni poredak". To je za posljedicu imalo niz oružanih incidenata koji su relativno brzo eskalirali u oružane sukobe širih razmjera, pri čemu je ukrajinska vlada počela protiv pobunjenika počela koristiti [[oklopne jedinice]], [[artiljerija|artiljeriju]] i [[ratno zrakoplovstvo]]. Ukrajinske snage su od juna do početka jula uspjele pobunjenike potisnuti iz nekoliko njihovih važnih uporišta kao što su luka [[Mariupolj]] i gradovi [[Slavjansk]] i [[Kramatorsk]]. Sukob je dodatno eskalirao sa [[Malaysian Airlines let 17|obaranjem malezijskog putničkog aviona]] u julu 2014. pri čemu je stradalo nekoliko stotina državljana [[Evropska unija|Evropske unije]]. Do sredine augusta su ukrajinske snage napredovale nadomak glavnih pobunjeničkih uporišta - gradova [[Donjeck]] i [[Lugansk]], ali su u drugoj polovici augusta, nakon pobunjeničke kontraofenzive koja ih je odbacila sa ruske granice, prisiljene na povlačenje uz teške gubitke; ukrajinske vlasti to tumače otvorenom intervencijom oružanih snaga susjedne Rusije na strani pobunjenika. 5.9. potpisano je primirje u [[Minsk]]u koje je zaustavilo veće borbe, ali su sporadični okršaji nastavljeni narednih mjeseci, iako manjim intenzitetom. Do nove eskalacije je došlo u januaru 2015. kada su novorusijske snage u [[Druga bitka za Donjecki aerodrom|žestokim borbama]] zauzele [[Donjecki aerodrom]] te pokrenule ofanzivu koja još uvijek traje.
Rat u istočnoj Ukrajini je doveo je do smrti preko 5.000 osoba, preko milion izbjeglica ili raseljenih osoba i velika razaranja kod civilnog stanovništva, te se smatra najvećim oružanim sukobom u modernoj Evropi nakon [[Jugoslavenski ratovi|ratova u bivšoj Jugoslaviji]] i [[Prvi čečenski rat|prvog]] i [[Drugi čečenski rat|drugog čečenskog rata]]. Ukrajinskoj vladi je u sukobu moralnu, političku, diplomatsku, a na kraju i vojno-logističku podršku dao [[Zapadni blok]] na čelu sa [[SAD]], EU i [[NATO]]-om, a navodna ruska podrška je iskorištena kao povod za sveobuhvatne [[ekonomske sankcije]] protiv Rusije kakve nisu zabilježene od vremena [[Hladni rat|Hladnog rata]].
==Uvod==
[[Ukrajina]] je stekla neovisnost [[raspad SSSR-a|raspadom SSSR-a]] 1991., ali je održala veze sa [[Moskva|Moskvom]]. Prema zadnjem popisu, iz 2001., Ukrajina je imala 48.457.100 stanovnika, od čega su [[Ukrajinci]] činili 77.8 %, [[Rusi]] 17.3 %, [[Bjelorusi]] 0,6% a [[Krimski Tatari]] 0,5 % stanovništva.{{sfn|UN|2004|loc=str. 7}} [[Donečka oblast]] imala je 4.825.600 stanovnika, od čega su 56,9 % bili Ukrajinci, a 38,2 % Rusi, dok je [[Luganska oblast]] imala 2.540.200 stanovnika, od čega su 58 % bili Ukrajinci, a 39 % Rusi.<ref>{{cite web|title=''About number and composition population of Ukraine - by data All-Ukrainian population census - 2001 data''| year=2001| url=http://2001.ukrcensus.gov.ua/eng/results/general/nationality/|publisher=Vlada Ukrajine}}</ref> Međutim, velik dio stanovništva koristio se ruskim jezikom, poglavito na istoku zemlje: prema procjenama, skoro polovica ukrajinskih građana govorilo je ruski kao glavni jezik.{{sfn|Pifer|2009|loc=str. 20}}
[[Datoteka:Euromaidan 03.JPG|lijevo|thumb|225px|[[Evromajdan|Euromajdan]] prosvjedi u Kijevu, 27.11. 2013.]]
Kada je proruski ukrajinski predsjednik [[Viktor Janukovič]] odbio potpisati sporazum o stabilizaciji i pridruživanju zemlje [[EU]] 29.11. 2013., kako bi jačao trgovinske veze sa [[Rusija|Rusijom]],<ref>{{cite web|publisher=Jutarnji list|title=''Ukrajina odbila SSP - Janukovič: Ne mogu žrtvovati trgovinske odnose sa Rusijom za odnose sa EU''|url=http://www.jutarnji.hr/ukrajina-odbila-ssp-janukovic---ne-mogu-zrtvovati-trgovinske-odnose-s-rusijom-za-odnose-s-eu-/1143398/|date=29.11. 2013}}</ref> Ukrajina se našla u krizi: dio je građana htio jače veze sa Zapadom i Europom, a dio jače veze sa istokom i Rusijom. To je dovelo do prosvjeda između Janukovičevih pristaša i protivnika. Pokret [[Evromajdan|Euromajdan]] utjelovio je težnju proeuropskih struja Ukrajine. U noći 30.11. 2013., po prvi put je korišteno nasilje protiv mirnih prosvjeda na trgu Majdan u [[Kijev]]u, pri čemu je 90 prosvjednika ozljeđeno a 35 uhićeno.{{Sfn|UN|2014|loc=str. 6}} Prekomjerno korištenje sile specijalne policije Berkut protiv proeuropskih prosvjednika dovelo je do radikalizacije tog prosvjeda. Nakon što je Janukovičeva vlada usvojila zakon o zabrani prosvjeda 16.1. 2014., antivladini prosvjednici su zauzeli nekoliko vladinih zgrada, među njima i Ministarstvo pravde, te su se prosvjedi počeli širiti zapadom i središtem zemlje.{{sfn|UNHCHR|2014|loc=str. 6}} Prosvjedi i nemiri koji su zrcalili podijeljenost zemlje postajali su sve intenzivniji, te su dosigli vrhunac nasilja u Kijevu između 18. i 20.2. 2014. Do tog datuma, već je poginulo preko 120 osoba, od čega troje žena - što prosvjednika, što policajaca. Prema procjenama, 75 poginulih bili su prosvjednici.{{Sfn|UN|2014|loc=str. 6}}
| |||