Vladimir Lenjin – razlika između verzija

U samoj se zemlji sukob zahuktavao. Lenjin je već u studenome 1917. sazvao izbore za Zakonodavnu skupštinu na kojima su boljševici dobili tek 25% glasova. To su bili u dotadašnjoj ruskoj povijesti jedini neposredni, opći i regularni izbori, i to u trenutku kada su boljševici bili na vrhuncu popularnosti koja još nije bila totalitaristički kontrolirana. No, budući da ta slika zbilje, a pogotovo posljedice koje bi morale slijediti da se poštovala demokratska praksa, nisu odgovarali komunistima, naoružani su mornari u boljševičkoj službi rastjerali skupštinu i tako okončali rusku parlamentarnu demokraciju. To je savršeno odgovaralo Lenjinovim idejama, formuliranima bar deseteljeće ranije, o tome kako partija bolje od naroda zna što su «pravi» narodni interesi -neovisno o tome kakav je stav naroda, i sviđalo mu se to ili ne. No, to ne znači da su boljševici imali politički artikuliranu većinu protiv sebe. Političke analize pokazuju da su, vjerojatno, tijekom 1917. i u sljedećim godinama, imali potporu aktivne i politički agresivne, relativno brojne manjine, te su tu podršku maksimalno iskoristili u slamanju otpora atomiziranih protivnika na cijelom spektru, od carističkih generala do ljevičarskih anarhista i umjerenijih socijalista. Također, Lenjinove predodžbe o naravi vlasti mijenjale su se tečajem rata i revolucije: od početne zamisli o savezu seljaštva i radništva, preko prebacivanja težišta na radništvo, obilježenoga aluzijama na podređivanje seljaštva industrijskomu radništvu («[[diktatura proletarijata]]»), do fokusa na Partiju kao jedinu pouzdanu političku silu neovisnu i od radnika i od seljaka. I na planu strategije internacionalne revolucionarne borbe praksa je donijela otrježnjenje: prvotno su glavne nade polagane u izbijanje komunističkih revolucija u zapadnoj Europi (poglavito Njemačkoj), no, slom je nekoliko pokušaja komunističkih pučeva ([[Mađarska]], Njemačka), te poraz u invaziji na Poljsku, prisilio boljševike da se usredotoče na situaciju u vlastitoj zemlji. Narav je vlasti bila jasna: u prosincu 1917. Lenjin je potpisao dekret o ustanovljenu [[Čeka|Čeke]] («Črezvičajnaja komissija»-Izvanredno povjerenstvo), političke policije izuzetno širokih ovlasti koja je postala glavnim instrumentom terora nad stvarnim i zamišljenim protivnicima. U deportacijama u konclogore, strijeljanjima talaca i odmazdama, rekvizicijama i sl. stradali su pripadnici svih slojeva ruskoga društva: aristokrati, inteligencija, radništvo, seljaštvo. Po različitim procjenama Čeka je pogubila od 100 000 - 250 000 ljudi.

 

Nekoliko pojava je snažno obilježilo slom građanskoga društva i uspostavu sve snažnijega totalitarnoga komunističkoga sustava: ironijom sudbine, Lenjin, koji je na vlast došao obećavajući mir, izlazak iz rata i prestanak krvarenja, bio je uzrokom (ili - najvažnijim između više uzroka) daleko većega prolijevanja krvi i nerazmjerno snažnijih patnji - broj smrti u razdoblju njegove vlasti višestruko je premašio gubitke carske Rusije u 1. svjetskom ratu; boljševici su uveli tzv. «ratni komunizam», ili nasilni ideologizirani ekonomski sustav koji se svodio na terorističku rekviziciju žita i hrane, organizaciju socijalističke privrede kao potpuno centraliziranoga sustava bez tržišta i razmjene dobara - taj je «pokus» doveo do golemih gladi (od 3 do 5 milijuna mrtvih) i nasilja u eksploataciji seljaštva, te kolapsa društva koji bi vjerojatno otpuhao i boljševike s vlasti da Lenjin nije uspio u proljeću 1921. napraviti zaokret i uvesti tzv. «NEP» ili Novu ekonomsku politiku, koja je dopustila ograničenu razmjenu dobara i dovela do kakvog-takvog oporavka zemlje: predstavljala je i priznanje poraza «socijalističke privrede» što je u svom radikalnom obliku otjerala u smrt milijune ljudi; iz zemlje je pobjeglo i protjerano oko 2 milijuna ljudi, od autentičnih protivnika boljševičkoga režima do imaginarnih sumnjivaca; komunisti su okupirali neruske zemlje u kojima su na vlasti bile neboljševičke stranke i snage (Gruziju, Ukrajinu, ...) opravdavajući to potrebama «proleterske revolucije» - iako se njihova vlast u pogledu nacionalnoga pitanja nije, početkom 1920-ih, mogla reducirati na puki produžetak carskoga ugnjetavanja, nije sporno da je totalitarni karakter boljševičke vlasti derogirao pravo nacija na samoodređenje - u državi u kojoj nije bilo sloboda za pojedince ili političke stranke, iluzorno je bilo govoriti o istinskim nacionalnim slobodama; glavna značajka nove države bila je ideološka totalitarna vlast komunističke partije (boljševika) koja se predstavljala kao «diktatura proletarijata» - no, eksplozija što je razorila stari poredak stvorila je u mnogim pojedincima, napose u krugovima umjetničke avangarde, skoro milenaristički zanos koji se nerijetko iskazivao u fantazijama o izgradnji potuno novoga društva i agresivnoj promidžbi svih oblika kulture koji su imali neodređeno «avangardnu» i «revolucionarnu» auru.