Šijitizam – razlika između verzija

'''ŠiitiŠiije''' (od [[arapski jezik|arapskog]]: ''ši`a Ali'' - [[Ali]]jeva stranka) su drugi po veličini ogranak islama. Po povijesnom porijeklu šiitišiije priznaju [[Muhamed]]ovog rođaka Aliju i njegove potomke za jedine punopravne nasljednike Muhamedove svjetovne i duhovne vlasti ([[kalif]]i i [[imam]]i).

Šiiti veruju da je Ali direktni nasljednik i vođa svih muslimana poslije Muhamedove smrti. [[Suniti]] veruju da je Abu Bekr, prvi kalif poslije Muhameda, dobio zahtjev za vođu nad muslimanima. Razlika u mišljenju koja se dogodila [[632.]] godine i taj događaj je oštro podijelio ove dve muslimanske [[tradicija|tradicije]] u mnogim njihovim vjerovanjima. Tako npr. šiitišiije za razliku od sunita nemaju strogu zabranu likovnog prekazivanja Božjeg poslanika Muhameda.

Za razliku od sunita, šiitišiije smatraju [[Kuran]] isključiva osnova vere. Riječ Kurana je večni izraz božanstva, a njena povremena objava vezana je za Bogom odabrane nositelje (imame). Dok je u sunitskom islamu osnova vere suglasnost zajednice s tradicionalnim uzorima, dotle su u ši'i nositelji vjerskog autoriteta imami, u kojima se neprestano preporađa svjetlosna jezgra božanske prirode. Prema ortodoksnoj šii ta se inkarnacija (arap: ''hulul'') prenosi u porodici Muhamedovih, odnosno Alijevih potomaka do dvanaestog koljena. Svaki je imam duhovni vođa svoga vremena, ravan Muhamedu. Tko ga ne prepozna, umire u tami i [[grijeh]]u.

Vjera u neprekidnost božanskih inkarnacija otvara šira područja mašti i spekulaciji nego sunitski tradicionalizam. Zato su u šiitske sekte lakše prodirali strani kulturni uticaji, među kojima prvenstveno indo-iranski [[misticizam]]. ŠiitiŠiije se od sunita razlikuju po tome, što imaju male razlike u pranju prije ulaska u [[džamija|džamiju]] i pokretima tekom molitve, no, suniti i šiitišiije mogu da se mole u istoj džamiji.

Procene broja šiita među muslimanima kreću se od 10 do 15%, ovisno do statistike; to jest od 150-225 miliona statistički podaci za šiite se ne smatraju sasvim pouzdanim zbog političke i vjerske diskriminacije. ŠijeŠiije su većina u [[Iran | Iranu]]

( 65 000 000, ili 90%), u [[Azerbejdžan | Azerbejdžanu]] ( 7 650 000, ili 85%), i u [[Irak | Iraku]] ( 18 000 000 ili 60%)u. ŠijeŠiije čine značajnu manjinu u sledećim državama: [[Pakistan]] ( 33 000 000, ili 20%), [[Indija]] ( 32 000 000, ili 20% muslimana u toj zemlji)], [[Afganistan]] ( 4 500 000, ili 15%), [[Liban]] ( 1 400 000, ili 35%)], [[Jemen]] ( 10 000 000, ili 46%), [[Turska]] ( 15 000 000 ili 20%), [[Sirija]] ( 3 000 000, ili 15%) [[Bahrein]].

Šiitska doktrina se zasnivala na naslednicima Huseina, mučenika iz Karbele koji je imao sina i unuka, od kojih nijedan nije ispunio očekivala i nade Šia. Mnogo više zainteresovan za anti-umajadsku kampanju bio je Zaid ibn Ali, polubrat Muhameda al-Bakira. Zaid je priznavao prvu dvojicu kalifa ali je Umajadima osporavao pravo da vladaju. Zaid je umro [[740]]. godine naše ere, kratko nakon što je započeo svoju borbu. Malo posle toga, uz šiitsku pomoć, porodica Hašemite al-Abasa, Muhamedovog ujaka, zatražila je kalifat. Godine [[749]]. naše ere, crne zastave Abasida zamenile su bele zastave Umajada u Kufi. Abasidi, koji su se smestili u novu prestonicu, Bagdad, presekli su svoje veze sa šiitimašiijama koji su im pomogli da dođu na vlast, držeći Alijeve naslednike na oku. Među ovima, najvažniji lik u šiitskoj istoriji nesumnjivo je bio Džafar al-Sadik (Ispravni), koji se distancirao i od šiita koji su mu predložili kalifat, i od ekstremista koji su ga uzdizali do božanstva. Džafar je imao tri sina, Abdulaha al-Aftaha, Ismaila i Musu al-Kazima. Ismail je umro ([[755]]) pre svog oca ([[766]]); Abdulah je umro posle nekoliko meseci.<ref>Mirča Elijade, Vodič kroz svetske religije, Narodna knjiga, 1996.</ref>

ŠiitiŠiije liniju od Džafara do Muse (zarobljenika abasidskog kalifa Haruna al-Rašida u Bagdadu) i od Muse do njegovih naslednika Ali al-Rida (određenog da bude naslednik kalifa Ma-muna u znak pomirenja 817. godine), Muhameda al-Džavada, Ali al-Hadija i Hasana al-Askarija koji je umro [[873]]. godine bez muškog potomka, nazivaju Dvanaestnicima (oni koji priznaju dvanaest imama). Smrt jedanaestog imama unela je konfuziju (al-haira) u šiitsku zajednicu. [[Dvanaestnici]] su objavili da Hasan ima sina, Muhameda, skrivenog imama koji ćs se pojaviti kao Mahdi i biće Gospodar sveta (Sahib al-zaman). Dvanaestnički šiitizam je štitila dinastija Bujida (945-1055). Najveći teolog imamske tradicije bio je Muhamed ibn Baoje al-Kumi (918-991).<ref>Mirča Elijade, Vodič kroz svetske religije, Narodna knjiga, 1996.</ref>