Drugi svjetski rat u Jugoslaviji – razlika između verzija

 

----

 

[[Datoteka:Chetniks Flag.svg|22px|border|Chetniks]] [[Kosta Pećanac]]

 

Iako je regularna [[Jugoslovenska vojska]] poražena, organizovan je [[narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|masovni pokret otpora]], predvođen [[Komunistička partija Jugoslavije|Komunističkom partijom Jugoslavije]]. U toku [[Narodnooslobodilačka borba Jugoslavije|oslobodilačke borbe]] partizanska [[gerila]] je izrasla u [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije]], koja se borila protiv okupatora i njihovih slugu. Mihailovićevi [[četnici]] su također započeli kao [[pokret otpora]], ali su tokom rata uspostavili [[saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu|saradnju sa Osovinom]]. Paralelno sa ratom protiv okupatora, u srpskim krajevima je vođen i bespoštedni [[Četničko-partizanski sukob|rat partizana i četnika]]:

 

Nemci su krajem [[1943]]. ocenili da situacija u Jugoslaviji nije više stvar neke "okupirane teritorije", već dobija značaj koji je odlučujući za rat, otvaranjem fronta u neposrednoj blizini granice [[Treći rajh|Rajha]].<ref name="Balkanu 1 1943">[https://sr.wikisource.org/sr-el/%D0%98%D0%B7%D0%B2%D0%B5%D1%88%D1%82%D0%B0%D1%98_%D0%BD%D0%B5%D0%BC%D0%B0%D1%87%D0%BA%D0%BE%D0%B3_%D0%BA%D0%BE%D0%BC%D0%B0%D0%BD%D0%B4%D0%B0%D0%BD%D1%82%D0%B0_%D0%88%D1%83%D0%B3%D0%BE%D0%B8%D1%81%D1%82%D0%BE%D0%BA%D0%B0_%D0%BE_%D1%81%D1%82%D0%B0%D1%9A%D1%83_%D0%BD%D0%B0_%D0%91%D0%B0%D0%BB%D0%BA%D0%B0%D0%BD%D1%83_1.11.1943. Izveštaj nemačkog komandanta Jugoistoka o stanju na Balkanu 1.11.1943.]</ref> Partizani su, [[Saveznici i Jugoslavija|uz podršku saveznika]], vodili borbu za oslobođenje od okupatora i dolazak na vlast, dok su četničke jedinice, vremenom ostavši bez savezničke podrške, ušle u [[saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu|potpunu kolaboraciju na svim nivoima]] u pokušaju da spreče dolazak ideoloških protivnika na vlast.<ref name="Dubravka Stojanović: Ulje na vodi"/>

 

 

== Nacistički plan za Jugoslaviju ==

Jugoslovenskom stanovništvu je namenjen podređeni status, a mnogima od njih sudbina roblja, odnosno besplatne radne snage u Nemačkoj. Slovenija je bila pripojena Njemačkom Reichu, i Slovenci su bili određeni za istrebljenje ili [[germanizacija|ponjemčivanje]]. [[Adolf Hitler|Hitler]] je svojim zvaničnicima naredio "da ove zemlje ponovo načine nemačkim".{{sfn|Tomasevich|2001|pp=85}} Njemački planovi su uključivali deportaciju [[Slovenci|Slovenaca]] u Hrvatsku i Srbiju i [[Srbi u Hrvatskoj|Srba iz Hrvatske]] u Srbiju, što je ubrzo i naređeno. [[Joachim von Ribbentrop]], ministar vanjskih poslova Trećeg Reicha, je pred sudom u Nimbergu priznao da su ove naredbe nastale u njegovom uredu.<ref>Secretariat of the Tribunal, Trial of the Major War Criminals, (Nuremberg: International Military Tribunal: 1947: Vol. X. p. 434.</ref>

 

 

Pored toga je trebalo istrebiti sve jugoslovenske [[Jevreji|Jevreje]] u opsežnim operacijama [[Holokaust]]a.

{{main|Okupacija Jugoslavije u Drugom svetskom ratu}}

[[Datoteka:Axis occupation of Yugoslavia 1941-43 02.png|thumb|[[Okupaciona podela Jugoslavije u Drugom svetskom ratu]]]]

 

 

Italija, je, pak priključila zapadni dio [[Slovenija|Slovenije]] nazvavši je provincijom Emona, a također je preuzela veliki dio istočne obale Jadrana, uključujući [[Hrvatsko primorje]], veći dio Dalmacije i Boku Kotorsku. Italija je preko personalne unije s [[Albanija|Albanijom]] priključila i zapadnu [[Makedonija|Makedoniju]] i veći dio današnjeg [[Kosovo|Kosova]].

Novi režimi su među narodima Jugoslavije pogotovo teško pogodili [[Slovenija|Slovence]] - koji su se našli razdvojeni novim međunarodnim granicama i odmah podvrgnuti odnarođivanju - te [[Srbi|Srbe]], koji su, pogotovo na teritoriji NDH, bili podvrgnuti službenoj politici eliminacije od strane novih ustaških vlasti.

 

 

Na razvoj pokreta otpora u drugim dijelovima Jugoslavije je značajan utjecaj imala činjenica da je jugoslavenska vojska tako brzo kapitulirala, da veliki dio njenih pripadnika nije ni mogao biti zarobljen, a njeno oružje evidentirano od strane pobjednika. Zato su se već na samom početku, pogotovo u teško dostupnim planinskim krajevima, počinju formirati prve ustaničke, odnosno gerilske grupe koje će se pokušati oružjem suprotstaviti okupatoru i novim vlastima. To je pogotovo bio slučaj sa Srbima na prostoru NDH.

 

 

U Srbiji, pak, među ustanicima postaje očitiji sve veći ideološki raskol između pripadnika dvije frakcije. Na jednoj strani su pripadnici tzv. [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Jugoslovenske vojske u otadžbini]] ili ''četnici'' koji sebe smatraju podređenim izbjegličkoj vladi te se bore za obnovu predratnog poretka. Na drugoj strani su, pak, pripadnici [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]] ili ''partizani'' koji se zalažu za uvođenje [[socijalizam|socijalizma]] i preuređenje poratne Jugoslavije na [[federacija|federativnim]] osnovama.

Partizanske snage iz Srbije su nakon sloma Užičke republike prešle u [[Podrinje|Istočnu Bosnu]], čije su planine postale nova baza njihovih operacija. Tada započinju koraci ka stvaranju većih, mobilnijih formacija koje će postati poznate pod nazivom [[proleterske brigade]].

 

 

 

Partizanske snage krajem 1942. zauzimaju [[Bihać]] koji postaje sjedište velikog teritorija pod njihovom kontrolom zvanog [[Bihaćka republika]]. Konsolidacija partizanskih snaga se nastavlja formiranjem većih jedinica kao što su divizije i korpusi, kao i skupštine zvane [[Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije|AVNOJ]] koja je njihovoj borbi trebala dati politički legitimitet.

Prvi takav pokušaj je započeo u januaru [[1943]]. i bio je poznat kao [[operacija Weiss|četvrta neprijateljska ofanziva]]. Njime je likvidirana [[Bihaćka republika]], ali je gro partizanskih snaga uspio ne samo preživjeti, nego i u bitci na Neretvi nanijeti težak poraz četničkim snagama nakon koje one nisu predstavljale ozbiljan faktor u Hercegovini i Dalmaciji.

 

 

Preživljavanje Tita i jezgre njegove vojske u [[Bitka na Sutjesci|bitci na Sutjesci]] se kasnije pokazao kao jedan od ključnih događaja rata. Samo nekoliko mjeseci kasnije došlo je do [[Kapitulacija Italije|kapitulacije Italije]]. Partizanske snage su, porazivši prethodno četnike, bile prisutnije u italijanskim zonama od četnika, a i daleko bliže jadranskoj obali i lukama. Zbog toga su bile u prilici razoružati italijanske snage, a i stupiti u kontakt sa zapadnim saveznicima te kasnije od njih primati naoružanje, opremu i drugu pomoć.

{{Poseban članak|Desant na Drvar}}

[[Datoteka:Marshal Tito during the Second World War in Yugoslavia, May 1944.jpg|thumb|[[Tito]] u [[Drvar]]u u maju 1944. godine]]

 

Posljednji pokušaj njemačkih snaga da odlučnom akcijom likvidiraju partizanski pokret bio je odvažni padobranski [[desant na Drvar]], kome je cilj bilo hvatanje Tita. Nemački štabovi su osmislili spektakularnu vazdušno-desantnu akciju uz podršku motorizovanih i izviđačkih kopnenih napadnih grupa, sa ciljem uništenja centralnih rukovodstava NOVJ. Glavna meta bio je [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovni štab]] u [[Drvar]]u.

Do kraja 1944. će biti oslobođene i Crna Gora i Dalmacija. U Srijemu se, pak, formira tzv. [[sremski front|srijemski front]] kojeg partizani - nedovoljno iskusni i opremljeni za frontalne operacije ne mogu probiti. Osovinske snage su još u stanju poduzimati neke manje ofanzivne operacije kao što je likvidacija [[Virovitočki mostobran|virovitičkog mostobrana]], te ofanziva koja za cilj ima prodor do ušća Neretve početkom [[1945]].

 

 

Borbe se na području Slovenije i Austrije nastavljaju sve do [[15. 5.|15.5.]] i predaje osovinskih snaga, što je uvod u događaje poznate kao [[blajburška predaja|blajburški masakr]]. Istovremeno su posljednje veće formacije četnika likvidirane na [[Zelengora|Zelengori]].

{{Drugi svjetski rat}}

 

 

[[en:Yugoslav Front (World War II)]]