Drugi čečenski rat – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka izmjene |
|||
Red 103:
Ruska strategija se, sa druge strane, temeljila na tzv. "čečenizaciji" sukoba. Putin je u maju 2000. službenim ukazom na području Čečenije uveo neposrednu predsjedničku upravu, a 11. juna je za njenog šefa imenovao Ahmada Kadirova. Time je simbolički signalizirana spremnost Moskve da izađe u susret bivšim militantima, čak i nauštrb lokalnih političara i gospodara rata koji su na njenoj strani bili od samog početka. Njima je dozvoljeno da brojnim područjima Čečenije upravljaju kao privatnim "feudima", bez previše obaziranja na ruske zakone, ali i elementarna ljudska prava {{sfn|Human Rights Watch|2007|loc=str. 4}}; zauzvrat se očekivalo da na sebe preuzmu glavni teret borbe protiv separatističkih militanata te tako rasterete federalne vojne i paravojne formacije. Tim je naporima su u prvim mjesecima i godinama ozbiljnu prepreku stvorili zločini ruske vojske, ali i nevoljkost njenih istaknutih predstavnika da sprovode novu politiku; kao primjeri se mogu navesti izjava generala Kazanceva prema kojoj se Grozni "nije smio obnoviti, nego ostaviti kao hrpa ruševina i upozorenje svim budućim izdajnicima Rusije", te slučaj pukovnika [[Jurij Budanov|Jurija Budanova]] koji je u velikom dijelu ruske javnosti slavljen kao heroj usprkos osude za ubistvo čečenske djevojke. Slaba sigurnosna situacija u Čečeniji se ogledala i kroz stopu ubistava, koja je, prema navodima organizacije [[Human Rights Watch]] godine 2002. iznosila između 110 i 140 na 100.000 stanovnika, što je Čečeniju daleko nasilnijom i opasnijom po život od notorne [[Kolumbija|Kolumbije]]. {{sfn|Human Rights Watch|30.5. 2003}}
Sukob je svoju prekretnicu imao u događaju koji ga se nije neposredno ticao - [[Napadi 11. septembra|napadima 11. septembra 2001. godine]]. Oni su omogućili Putinovoj vladi da, koristeći činjenicu da se u redovima čečenskih militanata bore arapski dobrovoljci pod parolom džihada, kao i to da se određeni broj čečenskih veterana bore u redovima afganistanskih talibana i [[al-Qaeda|al-Qaede]], svoju kampanju predstavi kao dio šireg sukoba. Administracija američkog predsjednika [[George W. Bush|Georgea W. Busha]] je, nastojeći ishoditi rusku podršku za [[Rat u Afganistanu (2001 - )|invaziju Afganistana]],
Čečenske snage su, međutim, tokom sljedećih nekoliko mjeseci izveli nekoliko spektakularnih akcija koje su trebale uzdrmati ruske vlasti. 17. septembra 2001. je na aerodromu u Groznom protuavionskim projektilom srušen helikopter [[Mi-8]] prilikom čega su poginula dva ruska generala, uključujući člana Generalštaba. Već sljedeći dan su čečenski militanti organizirali dotada najspektakularniji prepad na [[Gudermes]] u kome je sudjelovalo nekoliko stotina njihovih pripadnika. Nekoliko mjeseci kasnije je, pak, ruska tajna služba [[FSB]] postigla jedan od svojih najspektakularnijih uspjeha, kada je vahabističkog vođu Ibn Hataba likvidirala u njegovom skrovištu u [[klanac Pankisi|klancu Pankisi]] u susjednoj [[Gruzija|Gruziji]]; metoda kojom je to učinjeno - pismo Hatabove majke koje su nakon presretanja operativci umočili u [[nervni bojni otrov]] - je ukazalo na sve
23. oktobra 2002. su Basajevljevi pristaše izveli dotada najspektakularniju akciju kada je 40 militanata, prethodno inflitriranih u [[Moskva|Moskvu]], [[Opsada Nord-Osta|zauzelo teatar u samom središtu grada]] te uzelo nekoliko stotina gledatelja za taoce. Operacija, za koju je kao model poslužila [[Talačka kriza u Budjonovskoj bolnici|sličan prepad na Budjonovsk]] u Prvom čečenskom ratu, završen puštanjem militanata i početkom formalnih pregovora o primirju, trebala je demonstrirati nemoć Putina da pruži elementarnu sigurnost svojim sugrađanima. Putin je, međutim, odbio zahtjeve militanata za povlačenjem iz Čečenije i umjesto toga pokrenuo sigurnosnu operaciju u kojoj su svi militanti likvidirani [[bojni otrov|bojnim otrovima]] ali pri čemu su kao koletarne žrtve palo i stotinjak talaca. Akcija je na kraju demonstrirala Putinovu bezobzirnost, i istovremeno potpuno diskreditirala umjerene čečenske separatiste kao Mashadova, koji se od nje pokušao ograditi, svaljujući odgovornost na Basajeva koji je postao ''de facto'' vođa čečenskih separatista.
| |||