Drugi čečenski rat – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 113:
Vrhunac eskalacije se zbio 2004. godine, pri čemu su obje strane pokazale sve veću bezobzirnost. 13. februara 2004. je na ulici [[katar]]skog glavnog grada [[Doha]] tempiranom bombom ubijen Zelimhan Jandarbijev, koji se tamo nalazio u egzilu, a za što su katarski sud osudio dvojicu operativaca ruskog [[GRU]]-a. Nedugo potom je, na proslavi [[Dan pobjede (SSSR)|Dana pobjede]] na stadionu u Groznom u atentatu ubijen Ahmad Kadirov, čime je pro-ruskoj vlasti zadan dotle najteži udarac. Nekoliko tjedana kasnije su čečenski militanti izveli uspješan [[Prepad na Nazran 2004|prepad na Nazran]] u susjednoj Ingušetiji, čime je označena politika širenja sukoba na druge kavkaske republike sa muslimanskom većinom, odnosno nastojanje separatista i da tamošnje muslimane privuku na svoju stranu. 24. augusta su, pak, u koordiniranim [[Bombaški napadi na ruske putničke avione 2004|napadima tempiranim bombama]] srušena dva ruska putnička aviona pri čemu je poginulo stotinjak ljudi. Sve je te događaje, međutim, zasjednila [[Talačka kriza u Beslanu]], čiji se krvavi rasplet 3. septembra - prilikom koga je smrtno stradalo 186 djece - smatra najtragičnijim događajem cijelog sukoba; razmjeri krvoprolića, koje je šokiralo čak i na nasilje oguglanu čečensku javnost, kao i otkriće da su među otmičarima bili džihadisti iz Zapadne Evrope, je maksimalno iskorišteno od ruske propagande te je na duži rok utišalo zahtjeve da se sukob završi pregovorima.
 
===Širenje sukoba na Sjeverni Kavkaz i njegov formalni završetak===
 
Beslanski incident, u kome su značajnu ulogu igrali [[Inguši]], je, sa druge strane ukazao na postepenu promjenu separatističke strategije, odnosno sve veće oslanjanje na ljudstvo iz drugih kakvkaskih republika, koje je uglavnom bilo nezahvaćeno ratom i nekompromitirano federalnim sigurnosnim operacijama. Militanti su se sve više počeli udaljavati od obnove nezavisne Čečenije, a sve više prema stvaranju svojevrsnog [[kalifat]]a, odnosno islamske države od [[Crno more|Crnog]] do [[Kaspijsko more|Kaspijskog mora]], u kome bi Čečenija bila tek jedna od pokrajina.{{sfn|Klußmann|2009}} Taj je proces dodatni poticaj dobio kada je 8. marta 2005. ubijen Aslan Mashadov. U maju je tako, pod pokroviteljstvom Mashadovljevog nasljednika [[Abdul-Halim Sadulajev|Abdul-Halima Sadulajeva]] formiran [[Kavkaski front (Čečenski rat)|Kavkaski front]], organizacija koja će sljedeće dvije godine koordinirati akcije protiv ruskih i pro-ruskih ciljeva na Sjevernom Kavkazu. Jedna od najspektakularnijih akcija takve vrste je bio [[Prepad na Naljčik 2005|prepad]] na grad [[Naljčik]] u [[Kabardsko-Balkarska|Kabardsko-Balkarskoj Republici]] 12. oktobra 2005. u kome je poginulo nekoliko desetaka policajaca, militanata i civila.
 
U samoj Čečeniji se, međutim, u istom periodu počelo bilježiti postepeno smirivanje situacije, odnosno sve manji broj napada. U novembru 2005. su održani parlamentarni izbori na kojima su pobjedu odnijeli pristaše [[Ramzan Kadirov|Ramzana Kadirova]], sina ubijenog Ahmata Kadirova i vođe ''kadirovaca''. On će sljedeće godine, uz javnu podršku Putina, postati novi predsjednik Čečenske Republike. Tokom iste godine su ruske sigurnosne snage postigle nove simboličke uspjehe - 17. juna je ubijen Abdul-Halim Sadujev, a 11. jula i Basajev.
 
Novi vođa čečenskih militanata, odnosno predsjednik ČRI je postao [[Doku Umarov]]. 7. oktobra 2007. je objavio kako njegova država prestaje postojati, odnosno da se transformira u [[Kavkaski Emirat]] koji bi trebao sadržavati sve teritorije Sjevernog Kavkaza, a Umraov se 31. oktobra proglasio njenim prvim emirom. Usprkos toga, aktivnosti militanata u samoj Čečeniji su opale u toj mjeri, da se gotovo nisu osjetile čak ni u ljeto 2008. godine, kada su ruske snage na Kavkazu bile zauzete krizom koja će eskalirati u [[Rat u Južnoj Osetiji|rat sa Gruzijom]].
 
<!--