Drugi čečenski rat – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 108:
23. oktobra 2002. su Basajevljevi pristaše izveli dotada najspektakularniju akciju kada je 40 militanata, prethodno inflitriranih u [[Moskva|Moskvu]], [[Opsada Nord-Osta|zauzelo teatar u samom središtu grada]] te uzelo nekoliko stotina gledatelja za taoce. Operacija, za koju je kao model poslužila [[Talačka kriza u Budjonovskoj bolnici|sličan prepad na Budjonovsk]] u Prvom čečenskom ratu, završen puštanjem militanata i početkom formalnih pregovora o primirju, trebala je demonstrirati nemoć Putina da pruži elementarnu sigurnost svojim sugrađanima. Putin je, međutim, odbio zahtjeve militanata za povlačenjem iz Čečenije i umjesto toga pokrenuo sigurnosnu operaciju u kojoj su svi militanti likvidirani [[bojni otrov|bojnim otrovima]] ali pri čemu su kao koletarne žrtve palo i stotinjak talaca. Akcija je na kraju demonstrirala Putinovu bezobzirnost, i istovremeno potpuno diskreditirala umjerene čečenske separatiste kao Mashadova, koji se od nje pokušao ograditi, svaljujući odgovornost na Basajeva koji je postao ''de facto'' vođa čečenskih separatista.
Situacija u samoj Čečeniji se nije pretjerano poboljšala, te je u Groznom pred kraj godine izveden [[Napad kamiona-bombe u Groznom 2002|napad auto-bombom]] prilikom koga je razoreno sjedište pro-ruskih vlasti i poginulo 77 ljudi. Usprkos toga, vlada Ahmada Kadirova je 23. marta 2003. održala [[referendum]] na kome je izglasan novi Ustav Čečenske Republike, kojim je Čečeniji priznata značajna autonomija, ali kojim je ostala kao [[Federalni subjekti Rusije|federalni subjekt]] Rusije. U međuvremenu su se na području same Rusije počele izvoditi sve spektakularnije terorističke akcije, uključujući one koje su izvodili [[samoubilački napad|bombaši-samoubice]], a pri čemu su Čečeni sve više počeli koristiti žene, tzv. ''[[crna udovica (Čečenija)|crne udovice]]''; jedan od prvih takvih napada je izveden na [[Bombaški napad na Tušinu 2003|rock-koncertu u Moskvi]] 5. jula 2003. {{sfn|Holley|6.7. 2003}} kada je poginulo 15 ljudi.
Vrhunac eskalacije se zbio 2004. godine, pri čemu su obje strane pokazale sve veću bezobzirnost. 13. februara 2004. je na ulici [[katar]]skog glavnog grada [[Doha]] tempiranom bombom ubijen Zelimhan Jandarbijev, koji se tamo nalazio u egzilu, a za što su katarski sud osudio dvojicu operativaca ruskog [[GRU]]-a. Nedugo potom je, na proslavi [[Dan pobjede (SSSR)|Dana pobjede]] na stadionu u Groznom u atentatu ubijen Ahmad Kadirov, čime je pro-ruskoj vlasti zadan dotle najteži udarac. Nekoliko tjedana kasnije su čečenski militanti izveli uspješan [[Prepad na Nazran 2004|prepad na Nazran]] u susjednoj Ingušetiji, čime je označena politika širenja sukoba na druge kavkaske republike sa muslimanskom većinom, odnosno nastojanje separatista i da tamošnje muslimane privuku na svoju stranu. 24. augusta su, pak, u koordiniranim [[Bombaški napadi na ruske putničke avione 2004|napadima tempiranim bombama]] srušena dva ruska putnička aviona pri čemu je poginulo stotinjak ljudi. Sve je te događaje, međutim, zasjednila [[Talačka kriza u Beslanu]], čiji se krvavi rasplet 3. septembra - prilikom koga je smrtno stradalo 186 djece - smatra najtragičnijim događajem cijelog sukoba; razmjeri krvoprolića, koje je šokiralo čak i na nasilje oguglanu čečensku javnost, kao i otkriće da su među otmičarima bili džihadisti iz Zapadne Evrope, je maksimalno iskorišteno od ruske propagande te je na duži rok utišalo zahtjeve da se sukob završi pregovorima.
<!--
Do 2003., Moskva je primijenila politiku "čečenizacije" prema kojoj su dužnosti uspostave vladine kontrole i antiterorističke operacije postale dužnost mjesnih čečenskih vlasti vjernih Rusiji. Vodio ih je [[Ramazan Kadirov]], a njegove snage su provodile razna nezakonito uhićenja i mučenja osumnjičenih. Ipak, napadi u znak čečenskog otpora su nastavljeni. 5.7. 2003. dvije žene, bombaši samoubojice, su se raznijele na rock koncertu u Moskvi, pri čemu je poginulo 14 a ranjeno preko 50 osoba
[[Datoteka:Vladimir_Putin_20_March_2000-3.jpg|right|thumb|225px|Ruski vojnici pozdravljaju Vladimira Putina]]
9.5., prilikom proslave [[Dan pobede|Dan pobjede]], proruski čečenski predsjednik [[Ahmed Kadirov]] je poginuo u bombaškom napadu.{{sfn|GfbV|2005|loc=str. 6}} Najteži primjer napada na civile bila je [[talačka kriza u Beslanu]] 1.9. 2004., u kojoj je 32 boraca zatočilo više od 1.100 ljudi u školi, a nakon trodnevne opsade, poginulo je 334 osoba, većinom djece, prilikom upada ruskih specijalnih snaga. Napadači, uglavnom Čečeni i Inguši, su tražili od Moskve da prizna nezavisnost Čečenije.{{sfn|Jutarnji list|2014}} 2005., ruske snage ubile su bivšeg čečenskog predsjednika Mashadova, čime se pokret otpora razlomio na dva dijela: na čečenske nacionaliste i islamiste, koji pak ne žele čečensku neovisnost koliko proglašenje [[kalifat]]a od [[Crno more|Crnog]] do [[Kaspijsko more|Kaspijskog mora]].{{sfn|Klußmann|2009}} U 2008., najmanje 97 policijskih i vojnih službenika je poginulo a 138 ranjeno u borbama sa čečenskim borcima.{{sfn|Amnesty International|2009|loc=str. 8}} Novi čečenski predsjednik [[Ramazan Kadirov]] nastavio je potragu snaga za čečenskim borcima po nepreglednim planinama i šumama.{{sfn|Amnesty International|2009|loc=str. 8}} Iako oružana pobuna nije iskorijenjena, preuzimanjem antiterorističkih operacija proruske čečenske sange su ipak dovele do smanjivanja napada za 40%.{{sfn|Lyall|2010|loc=str. 1-20}} Islam je isprva igrao marginalnu ulogu u pokretu čečenskih boraca za nezavisnost. Međutim, deset godina rata i kaosa doveo je do toga da je politički i [[islamski fundamentalizam|radikalni islam]] - pokret inače stran Čečenima - postao dio ideologije i radne metode mnogim čečenskim političarima i borcima. 2007. tako je proglašen [[Kavkaski Emirat]].{{sfn|Mihovilović|6.4. 2010}}
| |||