Drugi čečenski rat – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 102:
 
Ruska strategija se, sa druge strane, temeljila na tzv. "čečenizaciji" sukoba. Putin je u maju 2000. službenim ukazom na području Čečenije uveo neposrednu predsjedničku upravu, a 11. juna je za njenog šefa imenovao Ahmada Kadirova. Time je simbolički signalizirana spremnost Moskve da izađe u susret bivšim militantima, čak i nauštrb lokalnih političara i gospodara rata koji su na njenoj strani bili od samog početka. Njima je dozvoljeno da brojnim područjima Čečenije upravljaju kao privatnim "feudima", bez previše obaziranja na ruske zakone, ali i elementarna ljudska prava {{sfn|Human Rights Watch|2007|loc=str. 4}}; zauzvrat se očekivalo da na sebe preuzmu glavni teret borbe protiv separatističkih militanata te tako rasterete federalne vojne i paravojne formacije. Tim je naporima su u prvim mjesecima i godinama ozbiljnu prepreku stvorili zločini ruske vojske, ali i nevoljkost njenih istaknutih predstavnika da sprovode novu politiku; kao primjeri se mogu navesti izjava generala Kazanceva prema kojoj se Grozni "nije smio obnoviti, nego ostaviti kao hrpa ruševina i upozorenje svim budućim izdajnicima Rusije", te slučaj pukovnika [[Jurij Budanov|Jurija Budanova]] koji je u velikom dijelu ruske javnosti slavljen kao heroj usprkos osude za ubistvo čečenske djevojke. Slaba sigurnosna situacija u Čečeniji se ogledala i kroz stopu ubistava, koja je, prema navodima organizacije [[Human Rights Watch]] godine 2002. iznosila između 110 i 140 na 100.000 stanovnika, što je Čečeniju daleko nasilnijom i opasnijom po život od notorne [[Kolumbija|Kolumbije]]. {{sfn|Human Rights Watch|30.5. 2003}}
 
Sukob je svoju prekretnicu imao u događaju koji ga se nije neposredno ticao - [[Napadi 11. septembra|napadima 11. septembra 2001. godine]]. Oni su omogućili Putinovoj vladi da, koristeći činjenicu da se u redovima čečenskih militanata bore arapski dobrovoljci pod parolom džihada, kao i to da se određeni broj čečenskih veterana bore u redovima afganistanskih talibana i [[al-Qaeda|al-Qaede]], svoju kampanju predstavi kao dio šireg sukoba. Administracija američkog predsjednika [[George W. Bush|Georgea W. Busha]] je, nastojeći ishoditi rusku podršku za [[Rat u Afganistanu (2001 - )|invaziju Afganistana]], je implicitno prihvatila stav da ruski rat u Čečeniji predstavlja dio globalnog [[Rat protiv terorizma|Rata protiv terorizma]], a što je svoj odraz počelo pronalaziti i u zapadnoj javnosti, koja je počela gubiti svoje dotadašnje simpatije prema čečenskim militantima. Tom procesu je u prilog išao i nastavak radikalizacije militanata {{sfn|Wilhelmsen|2005|loc=str. 35-39}}, u čijim redovima je bilo sve manje pristaša umjerene opcije vezane uz Mashadova, a sve više pristaša Basajeva.
 
Čečenske snage su, međutim, tokom sljedećih nekoliko mjeseci izveli nekoliko spektakularnih akcija koje su trebale uzdrmati ruske vlasti. 17. septembra 2001. je na aerodromu u Groznom protuavionskim projektilom srušen helikopter [[Mi-8]] prilikom čega su poginula dva ruska generala, uključujući člana Generalštaba. Već sljedeći dan su čečenski militanti organizirali dotada najspektakularniji prepad na [[Gudermes]] u kome je sudjelovalo nekoliko stotina njihovih pripadnika. Nekoliko mjeseci kasnije je, pak, ruska tajna služba [[FSB]] postigla jedan od svojih najspektakularnijih uspjeha, kada je vahabističkog vođu Ibn Hataba likvidirala u njegovom skrovištu u [[klanac Pankisi|klancu Pankisi]] u susjednoj [[Gruzija|Gruziji]]; metoda kojom je to učinjeno - pismo Hatabove majke koje su nakon presretanja operativci umočili u [[nervni bojni otrov]] - je ukazalo na sve veću bezobzirnost obje strane. Hatabova smrt, međutim, nije obeshrabrila njegove suborce. 19. augusta 2002. je u rusku zrakoplovnoj bazi Hankala čečenskim projektilom [[Katastrofa Mi-26 u Čečeniji 19. augusta 2002.|srušen]] transportni helikopter [[Mi-26]]; u tom napadu, koga su Čečeni zabilježili video-kamerom i često koristili u propagandne svrhe, je poginulo čak 89 ruskih vojnika.
 
<!--
Linija 108 ⟶ 112:
Do 2003., Moskva je primijenila politiku "čečenizacije" prema kojoj su dužnosti uspostave vladine kontrole i antiterorističke operacije postale dužnost mjesnih čečenskih vlasti vjernih Rusiji. Vodio ih je [[Ramazan Kadirov]], a njegove snage su provodile razna nezakonito uhićenja i mučenja osumnjičenih. Ipak, napadi u znak čečenskog otpora su nastavljeni. 5.7. 2003. dvije žene, bombaši samoubojice, su se raznijele na rock koncertu u Moskvi, pri čemu je poginulo 14 a ranjeno preko 50 osoba.{{sfn|Holley|6.7. 2003}} 6.2. odigrao se bombaški [[napad na moskovski metro 2004.]] u kojem je poginulo 50 ljudi.{{sfn|Dnevnik|2.2. 2007}} Ruski agenti morali su ići sve do [[Katar]]a kako bi izvršili [[atentat]] na bivšeg čečenskog predsjednika [[Zelimkan Jandarbijev|Zelimkana Jandarbijeva]], u 2. mjesecu 2004.,{{sfn|Donaldson|Nogee|2005|loc=str. 380}} postavivši mu [[bomba|bombu]] ispod auta. Katarski sud je potom dvojicu uhićenih ruskih agenata osudio na [[doživotni zatvor]]. U presudi je izrečeno da su agenti izvršili taj zločin po nalogu samog ruskog vrha. Akhmed Zakajev, bivši čečenski premijer, je izjavio da je presuda pokazala "tko je terorist a tko žrtva terorizma".<ref>[[#Holley|Holley, ''1.7. 2004.'']]</ref>
[[Datoteka:Vladimir_Putin_20_March_2000-3.jpg|right|thumb|225px|Ruski vojnici pozdravljaju Vladimira Putina]]
9.5., prilikom proslave [[Dan pobede|Dan pobjede]], proruski čečenski predsjednik [[Ahmed Kadirov]] je poginuo u bombaškom napadu.{{sfn|GfbV|2005|loc=str. 6}} Najteži primjer napada na civile bila je [[talačka kriza u Beslanu]] 1.9. 2004., u kojoj je 32 boraca zatočilo više od 1.100 ljudi u školi, a nakon trodnevne opsade, poginulo je 334 osoba, većinom djece, prilikom upada ruskih specijalnih snaga. Napadači, uglavnom Čečeni i Inguši, su tražili od Moskve da prizna nezavisnost Čečenije.{{sfn|Jutarnji list|2014}} 2005., ruske snage ubile su bivšeg čečenskog predsjednika Mashadova, čime se pokret otpora razlomio na dva dijela: na čečenske nacionaliste i islamiste, koji pak ne žele čečensku neovisnost koliko proglašenje [[kalifat]]a od [[Crno more|Crnog]] do [[Kaspijsko more|Kaspijskog mora]].{{sfn|Klußmann|2009}} U 2008., najmanje 97 policijskih i vojnih službenika je poginulo a 138 ranjeno u borbama sa čečenskim borcima.{{sfn|Amnesty International|2009|loc=str. 8}} Novi čečenski predsjednik [[Ramazan Kadirov]] nastavio je potragu snaga za čečenskim borcima po nepreglednim planinama i šumama.{{sfn|Amnesty International|2009|loc=str. 8}} Iako oružana pobuna nije iskorijenjena, preuzimanjem antiterorističkih operacija proruske čečenske sange su ipak dovele do smanjivanja napada za 40%.{{sfn|Lyall|2010|loc=str. 1-20}} Islam je isprva igrao marginalnu ulogu u pokretu čečenskih boraca za nezavisnost. Međutim, deset godina rata i kaosa doveo je do toga da je politički i [[islamski fundamentalizam|radikalni islam]] - pokret inače stran Čečenima - postao dio ideologije i radne metode mnogim čečenskim političarima i borcima.{{sfn|Wilhelmsen|2005|loc=str. 35-39}} 2007. tako je proglašen [[Kavkaski Emirat]].{{sfn|Mihovilović|6.4. 2010}}
 
16.4. 2009., Rusija je proglasila kraj protuterorističkih operacija u Čečeniji.{{sfn|Amnesty International|2009|loc=str. 4}} Taj datum neki smatraju i službenim krajom rata. Ipak, situacija nije potpuno stabilizirana te se i danas javljaju teroristički napadi u okolici. Čak i nakon ubijanja nekoliko zapovjednika čečenskih boraca, 2009. opet se pojavio novi, [[Doku Umarov]], koji je nastavio praksu terorističkih napada.{{sfn|Mihovilović|6.4. 2010}} Posljednji primjeri bili su dvostruki [[teroristički napadi na Volgograd u decembru 2013.]] uoči održavanja [[Olimpijske igre|Olimpijskih igara]] u [[Soči]]ju 2014.,{{sfn|UN|2013}} bolan podsjetnik za Ruse da čečensko pitanje nije razriješeno ni nakon službenog završetka rata.<ref name="Hoffman">[[#Hoffman|Hoffman, ''2.9. 2004.'']]</ref> Od 1999. do 2014., u Rusiji su registrirana sveukupno 147 teroristička napada u kojima je poginulo 2.611 a ranjeno 6.994 osoba.{{sfn|Johnston|2014}} Čečenski radikalizam pojavio se i izvan Rusije: [[bombaški napad na Bostonski maraton]] 2013. pripisao se dvojici čečenske braće. Putin je tada nazvao američkog predsjednika [[Barack Obama|Baracka Obamu]] te mu ponudio pomoć u istraživanju slučaja, navodeći kako "Rusija ima istu prijetnju od [[islamski fundamentalizam|radikalnog islama]] na sjeveru Kavkaza kao i Zapad drugdje".{{sfn|The Economist|2013}} Sigurnosni problemi povezani sa čečenskim pitanjem se i dalje javljaju u Ingušetiji, Dagestanu i južnoj Rusiji, pa i u Gruziji. Neriješeno čečensko pitanje tako ostaje prijetnja stabilnosti sjevernom Kavkazu, ali i susjednim državama.{{sfn|Međunarodni odbor Crvenog križa|2001}}