Wikipedija

Drugi čečenski rat – razlika između verzija

Interaktivna pretraga historije
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
m Vraćene izmjene OC Ripper (razgovor) na posljednju izmjenu korisnika Edgar Allan Poe
Red 44:
Međutim, ni ti ustupci nisu spriječili da se Mashadovljeva vlast ograniči na područje [[Grozni|Groznog]], dok su ostatak zemlje kontrolirale lokalni [[gospodari rata]] i njihove [[milicija|milicije]], od kojih su neke podržavale, a neke, poput onih pod vodstvom [[Sulim Jandarbijev|Sulima Jandarbijeva]], bile u otvorenom sukobu sa vahabitima. Nasilje u Čečeniji je novu eskalaciju dobilo 5. marta 1999. kada su na aerodromu Grozni nepoznati napadači oteli [[Genadij Špigun|Genadija Špiguna]], službenog predstavnika ruskog Ministarstva unutrašnjih poslova u Čečeniji. Prema svjedočenju [[Sergej Stepašin|Sergeja Stepašina]], tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, upravo je taj događaj potakao Jeljcinovu vladu da počne planirati novu invaziju.{{sfn|Nezavisna Gazeta|14.1. 2000}}
 
===Invazija Dagestana===
U međuvremenu su na promjenu, odnosno zaoštravanje ruske politike prema Čečeniji počele značajno uticati i druge unutrašnje i vanjske okolnosti. Godine 1998. je Rusija bila među zemljama izuzetno teško pogođenim azijskom ekonomskom krizom, a prije svega naglim padom cijena [[nafta|nafte]], koji je doveo do kolapsa [[Ruska Rublja|rublje]] i nagnao vladu da zatraži sporazum sa [[MMF]]-om. {{sfn|Gill|Young|2013|loc=str. 270}} Financijski kolaps se odrazio kroz brojne [[štrajk]]ova, blokade [[Transsibirska željeznica|Trans-sibirske željeznice]] {{sfn|Gill|Young|2013|loc=str. 322}} i redukcije struje u brojnim oblastima Rusije, što je gotovo u potpunosti nagrizlo ne samo popularnost, nego i autoritet Borisa Jeljcina. 15. maja 1999. je Jeljcin preživio pokušaj opoziva od strane nacionalističke i komunističke opozicije u [[Državna duma|Državnoj dumi]], pri čemu je jedna od točaka optužnice bila i "protivustavno" pokretanje Prvog čečenskog rata, odnosno tada počinjeni ratni zločini od strane ruske vojske. Još veći problem za Jeljcinovu vladu je predstavljala [[Kosovski rat|kosovska kriza]], odnosno ruski neuspjeh da diplomatskim sredstvima i vetom u UN spriječi i zaustavi [[Operacija Saveznička sila|NATO-vu]] vojnu intervenciju protiv [[SRJ]]. Ti su događaji shvaćeni ne samo kao jedno od najvećih poniženja u ruskoj historiji i svođenje nekadašnje supersile na "tigra od papira", nego i kao presedan kojim je trajno uklonjen formalni argument teritorijalnog suvereniteta kao prepreke zapadnim vojnim intervencijama, odnosno ohrabrenje ostalim radikalnim separatističkim pokretima u svijetu, uključujući i one u Rusiji.
 
==Uvod u rat==
{{glavni|Rat u Dagestanu}}
Zbog antiruskog stava vlade, tisuće rusko orijentiranih osoba moralo je napustiti Čečeniju kako bi se zaštitilo od [[Diskriminacija|diskriminacije]].{{sfn|Vijeće Europe|2000|loc=str. 7}} Nakon tri godine mira, napetosti su ponovno dosgle kritičnu točku. 1998., Ruska Federacija je doživjela financijski kolaps. Nizali su se štrajkovi, a u jednom su radnici u rudnicima čak blokirali [[Transsibirska željeznica|trans-sibirsku željeznicu]] kako bi natjerali državu da im isplati plaće.{{sfn|Gill|Young|2013|loc=str. 322}} Inflacija [[Rublja|rublja]] i pad cijena nafte na tržištu nagnalo je vladu da zatraži sporazum sa [[MMF]]-om.{{sfn|Gill|Young|2013|loc=str. 270}} Ruski predsjednik [[Boris Jeljcin]] je stoga postajao sve nepopularniji. Kako bi pokazao da ne zanemaruje regionalne probleme, 19.4. je objavio da će se sastati sa čečenskim predsjednikom Mashadovom, ali je upozorio da "republika ne može živjeti u Rusiji bez Rusije".{{sfn|Szászdi|2008|loc=str. 138-139}} 7.4., upravitelj ruske regije [[Stavropolj]] je naredio zatvaranje 113 km duge granice sa Čečenijom. Ono što je potaknulo takvu mjeru je ubojstvo četvero policajca u Stavropolju, navodno od čečenskih kriminalaca. Ruski premijer [[Sergej Stepašin]] je izjavio da će "granica biti zapečaćena za gangstere, ne za civile. To će postati ratna zona".{{sfn|Szászdi|2008|loc=str. 138-139}} Rusko-čečenski pogranični problemi su doveli do promjene odnosa koji su naginjali prema vojnoj konfrontaciji, a ne prema suradnji kako bi se razriješili problemi. Stepašina retorika i mjere su bile još jedan pokazatelj da Moskva priprema novi rat u Čečeniji.{{sfn|Szászdi|2008|loc=str. 138-139}}
 
Početkom 1998., [[Vahabizam|vahabističke]] skupine su proglasile nezavisnu [[Islamska država|islamsku republiku]] na području zapadnog [[Dagestan]]a, a [[oružje]] i municija im je počela stizati iz susjedne Čečenije radi "oslobođenja Dagestana". {{sfn|Sulejmanov|2005|loc=str. 61}} Čečenski i dagestanski vahabisti su se ujedinili, a u 4. mjesecu 1999., Bagaudin Magomedov, "Emir islamskog džemata Dagestana", je pozvao na [[džihad]] i "oslobođenje Dagestana i Kavkaza od ruskog [[Kolonija|kolonijalnog]] obruča".{{sfn|Sulejmanov|2005|loc=str. 62}} 7.8. 1999., oko 2.000{{sfn|Youngs|2000|loc=str. 15}} čečenskih boraca, koje je vodio [[Šamil Basajev]], je prešlo u susjedni Dagestan kako bi dali potporu islamskim radikalima koji su također tražili neovisnost od Rusije.{{sfn|BBC News|2014}} Ovi borci, zvani [[Islamska Međunarodna Brigada]] (IMB), su također pozivali sve muslimane da se ujedine protiv Rusije u svetom ratu. Međutim, Dagestanci im nisu bili blagonakloni jer su smatrali da je ta invazija zapravo oblik "čečenskih teritorijalnih pretenzija" na Dagestan, dok su Čečeni smatrali da su Dagestanci "izdajice" jer im se nisu pridružili u borbi za zajedničku neovisnost od Rusije.{{sfn|Sulejmanov|2005|loc=str. 64}} Kao odgovor, ruske snage su pokrenule [[Rat u Dagestanu|vojnu operaciju]] u kojoj su nakon nekoliko tjedana teških borbi protjerali pobunjenike natrag u Čečeniju.{{sfn|Youngs|2000|loc=str. 15}}
Zaoštravanje odnosa između Rusije i Čečenije se u proljeće počelo ogledati kroz niz incidenata, odnosno represivne mjere ruske vlade na rusko-čečenskoj granici. Jedan od prvih poteza je bila odluka vlasti [[Stavropoljski kraj|Stavropoljskog kraja]] 7. aprila da zatvore granicu, čemu je povod bilo ubojstvo četvorice lokalnih policajaca od strane bande kriminalaca koja je utočište našla u Čečeniji. Tadašnji premijer premijer [[Sergej Stepašin]] je odluku protumačio time da će "granica biti zapečaćena za gangstere, ne za civile. To će postati ratna zona".{{sfn|Szászdi|2008|loc=str. 138-139}} U maju je zabilježen prvi ozbiljniji oružani incident prilikom koga su ruski helikopteri napali ciljeve u sjevernom dijelu Čečenije, navodno prilikom gonjenja militanata povezanih sa vahabističkim vođom [[Ibn Hatab]]om.
 
[[Bombaški napadi na ruske stanove]], četiri eksplozije bombi podmetnutih u stambene zgrade u ruskim gradovima Bujnaksk, [[Moskva]] i [[Volgodonsk]], su između 4. i 16.9. 1999. izazvale smrt oko 300 osoba. Novi ruski premijer [[Vladimir Putin]] svalio je krivnju na čečenske borce, te je to uzeo kao povod za drugi rat sa Čečenijom.{{sfn|BBC News|2014}} Ipak, čečenske vlasti su zanijekale da su imale ikakve veze s tim [[Terorizam|terorističkim]] činom.{{sfn|BBC News|1999}} Napadi islamskih militanata na civile nisu presedan, ali nedostatak čvrstih dokaza o povezanosti čečenskih boraca sa ovim bomaškim napadima doveli su do raznih nagađanja u ruskim medijima o mogućoj povezanosti ruskih [[Tajna služba|tajnih službi]] u napadu kako bi poslužio kao izgovor za vojnu intervenciju.{{sfn|Youngs|2000|loc=str. 15}} Uz to, postoje i teorije da je [[Boris Berezovski (biznismen)|Boris Berezovski]] financirao invaziju Dagestana te iskoristio veze sa tajnim službama kako bi organizirao otmicu ruskih dužnosnika, među kojima je bio i general Genadij Špigun, na aerodromu u Groznom, što bi poslužilo kao "[[Operacija pod lažnom zastavom|samo-nanesena kriza]]" i dovela do novog rusko-čečenskog rata.{{sfn|Szászdi|2008|loc=str. 77}}
Prethodne godine je u [[Bujnakski rajon|Bujnakskom rajonu]], u centralnom dijelu susjednog Dagestana, proglašen tzv. [[Islamski Džamaat Dagestan]], radikalna islamska država sa sjedištem u selu [[Karamahi]]. Iako su njeni predstavnici u septembru 1998. postigli sporazum o nenapadanju sa republičkim vlastima, u aprilu 1999. je Ragaudin Mahomedov, radikalni dagestanski islamist, pozvao Čečene na [[džihad]] sa ciljem stvaranja zajedničke čečensko-dagestanske države. 17. aprila 1999. je u Groznom u tu svrhu održan kongres na kome su podršku dagestanskim vahabitima izrazili Basajev i Ibn Hatab te najavili formiranje dobrovoljačkih formacija koje će kasnije postati poznate kao [[Islamska međunarodna mirotvorna brigada]] (IMMB). {{sfn|Sulejmanov|2005|loc=str. 62}}
 
7. augusta je oko 2.000 pripadnika IMMB {{sfn|Youngs|2000|loc=str. 15}} pod vodstvom Basajeva prešlo dagestansku granicu. Brzo su zauzeli nekoliko sela, proglasili "islamsku državu Dagestan" te formalno objavili rat Rusiji i dagestanskim vlastima. Ruske vlasti ispočetka nisu reagirale na njihovu akciju, što je kasnije postalo predmet brojnih teorija zavjera i špekulacija o namjerno dozvoljenoj provokaciji. Basajev i njegove pristaše, međutim, nisu dobili očekivanu podršku od strane lokalnog stanovništva.{{sfn|Sulejmanov|2005|loc=str. 64}} Umjesto toga je napredovanje čečenskih boraca zaustavljeno od strane lokalnih seoskih [[milicija]], a nakon čega su se uključile ruska redovna vojska i zrakoplovstvo, po čijim se pritiskom Basajev 27. augusta povukao preko granice. 4. septembra je u [[Bujnaksk]]u došlo do bombaškog napada na vojne stanove, koji se smatra prvim od [[Bombaški napadi na ruske stanove|sličnih akcija]] koje će dogoditi u Rusiji tokom sljedećih tjedana. Nakon što je početkom septembra odbijen još jedan pokušaj Basajeva da sa svojim pristašama prodre u Dagestan, do kraja mjeseca su vladine snage zauzele Karamahi i obližnje područje te je Islamski Džamaat Dagestan prestao postojati.
 
Mashadovljeva vlada je javno osudila kako invaziju, tako i terorističke napade na ruske stanove, ali nije bila u mogućnosti poduzeti išta da ih spriječi. U međuvremenu je novopostavljeni ruski premijer Vladimir Putin čečenske militante optužio za napade na ruske stanove.{{sfn|BBC News|2014}} Ruski mediji su, pak, već duže vrijeme vodili intenzivnu [[propaganda|propagandnu]] kampanju protiv Čečenije, uključujući prikazivanje video-snimki ritualnih pogubljenja ruskih i drugih zarobljenika od strane čečenskih i drugih islamističkih militanata. Kraj neprijateljstava u Dagestanu nije dovelo do smirivanja krize; 18. septembra su ruske snage proglasile "vojnu blokadu" čečenske granice.
 
23. septembra je Jeljcin potpisao ukaz o "mjerama povećane efektivnosti kontraterorističke operacije na teritoriji Sjevenokavkaskog regiona Ruske Federacije", temeljem koga su reogranizirane tamošnje vojne snage te im dane "nove ovlasti". Isti dan je rusko ratno zrakoplostvo bombardiralo Grozni, čime je otpočela [[Rusko Čečenije 1999.|kampanja zračnog bombardiranja]] koje će trajati nekoliko mjeseci. Ruske kopnene snage su čečensku granicu prešle 30. septembra.
 
==Prva faza rata==
Linija 63 ⟶ 56:
{{glavni|Rusko bombardiranje Čečenije 1999.}}
[[Datoteka:Aslan_Maskhadov.jpg|right|thumb|225px|Čečenski predsjednik Aslan Mashadov]]
Drugi oružani sukob u Čečeniji je započeo samo nekoliko tjedana nakon što je Putin zauzeo poziciju ruskog premijera. Moskva je tvrdila da se radi o "[[Antiterorista|antiterorističkoj operaciji]]" čiji je cilj "likvidirati terorističke skupine koje su našle utočište u Čečeniji".{{sfn|Human Rights Watch|2007|loc=str. 4}} Kako su ruske snage počele ulaziti u tu republiku, čečenski predsjednik [[Aslan Mashadov]] je pozvao na pregovore kako bi se kriza riješila mirnim putem, ali je to odbila Moskva. 30.9. započet je masovni kopneni napad na sjevernu Čečniju, koji je imao više uspjeha jer je ovog puta moblizirano 90.000 vojnika, dvostruko više u usporedbi sa 35.000 koliko ih se borilo u Prvom čečenskom ratu.{{sfn|Youngs|2000|loc=str. 15}} Čečenski borci su s druge strane imali tek oko 26.000 boraca.{{sfn|Jeffries|2004|loc=str. 44}} Mashadov je pozvao sve frakcije na ujedinjenu borbu protiv ruske invazije, ali su zabilježeni znakovi razjedinjenosti u vodstvu jer su neki militanti tražili "pakt o nenapadanju" sa ruskim vojnicima.{{sfn|Youngs|2000|loc=str. 15}} Kaos i nasilje tijekom tri godine neovisnosti Čečenije nagnao je neke da radije podupru Rusiju u nadi da će im ona osigurati red i stabilnost. Među njima je bio i [[Ahmed Kadirov]], koji se je borio na čečenskoj strani u [[Prvi čečenski rat|prvom ratu]], samo da bi prešao na rusku stranu 1999. te kasnije postao prvi predsjednik proruske vlade. Njegovi motivi su navodno duboko neslaganje sa jačanjem vahabističkog pokreta u zemlji, kao i briga o lošem stanju čečenskog društva tijekom Mashadove vladavine.{{sfn|Sakwa|2005|loc=str. 265-288}} Smatra se da su neke ruske vojne operacije olakšali proruski čečenski suradnici unutar same Čečenije.{{sfn|Szászdi|2008|loc=str. 80}} Istodobno, u [[Moskva|Moskvi]] su mještani čečenskog podrijetla podvrgnuti šikaniranju i privođenju od strane policije.<ref>[[#AI1-12-1999|Amnesty International, ''1.12. 1999.'']], str. 23-26</ref>
 
15.9., oko 15.000 ljudi se okupilo u Groznom kako bi prosvjedovali protiv ruske invazije i pozvali međunarodnu zajednicu da zaustavi daljnju agresiju.{{sfn|Vijeće Europe|2000|loc=str. 7}} Novinarima i nezavisnim promatračima nije bio službeno dozvoljen prolaz u ratnu zonu putem ruskih graničnih stražara. Ruskla vlada je navela da je to radi njihove vlastite zaštite. Onim ulovljenim strancima koji su prošli, ruski vojnici su oduzimali video ili fotografske materijale. Pojedini strani novinari dobili su propust uz pratnju ruskih vojnika, ali im nije dozvoljen pristup bojištu.<ref name="ai6">[[#AI1-12-1999|Amnesty International, ''1.12. 1999.'']], str. 6</ref> 7.10., ruski borbeni zrakoplovi su [[Bombardiranje Elistanža|bombardirali selo Elistanži]], pri čemu je poginulo 48 civila dok je preko 100 osoba ranjeno. Među mrtvima je bila i 18-godišnja žena u šestom mjesecu trudnoće. Bombardiranje se odigralo dok su stanovnici sela kupili [[krumpir]] i kukuruz na polju kako bi preživjeli.<ref name="ai6"/>
1. oktobra 1999. je ruska strana svoje namjere obznanila izjavom premijera Putina da predsjednika Mashadova i vladu Čečenske Republike Ičkerije smatra "nelegitimnom". Usprkos toga, prvih tjedana rata su još uvijek vladale nedoumice o krajnjim namjerama ili dosezima ruske akcije. Sumnjalo se da će ruske snage, nakon traumatičnih iskustava iz prvog rata pokušati ostvariti kontrolu nad Čečenijom, odnosno smatralo se da će se zadovoljiti simboličkom [[kaznena ekspedicija|kaznenom ekspedicijom]]. Tome je u prilog išla i ruska vojna propaganda koja je gotovo isključivo prikazivala zračne akcije, nastojeći ih usporediti s nedavnim akcijama NATO-a protiv SRJ. Čak i kada su ruske trupe prešle granicu, vjerovalo se da neće ići dalje od rijeke Terek, odnosno da će se zadržati u sjevernom dijelu Čečenije, gdje je ravničarski teren bio manje pogodan za akcije čečenske gerile.
[[Datoteka:Cadets of the Ichkeria Chechen national guard 1999.jpg|left|thumb|225px|Mladi vojnici čečenske nacionalne garde se spremaju na borbu za neovisnost]]
 
21.10., oko 17:00 sati, [[Balistički napad na Grozni 1999.|bombardirana je središnja tržnica u Groznom]], [[džamija]] i jedino rodilište koje je radilo u gradu. Najmanje 137 civila je poginulo, a 400 je ranjeno. Među mrtvima je bilo i 13 majki i 15 beba u bolnici, te 41 osoba koje se okupilo na molitvi. Jedna žena je izgubila nogu i ruku kada ju je pogodio [[šrapnel]] u autobusu.<ref>[[#AI1-12-1999|Amnesty International, ''1.12. 1999.'']], str. 7</ref> Među žrtvama je bilo i Rusa. Prilikom stizanja vijesti o ovom napadu, ruske vlasti su kontradiktorno reagirale: isprva su izjavili da su "čečenski borci sami uzrokovali eksploziju na pijaci" a zatim su potvrdili da su oni napali pijacu, ali da se tamo "prodavalo oružje i [[eksplozivi]], te da su isti uništeni u specijalnoj operaciji".<ref>[[#AI1-12-1999|Amnesty International, ''1.12. 1999.'']], str. 8</ref>
Tokom ruske ofenzive se počelo pokazivati kako je ona bila daleko bolje osmišljena i pripremljena od onih sa kojima je počeo Prvi čečenski rat. Prije svega je angažirano daleko više ljudstva - oko 90.000 u odnosu na 35.000, {{sfn|Youngs|2000|loc=str. 15}} pa je time na početku ostvarena daleko veća brojčana nadmoć nad čečenskim borcima kojih je na početku sukoba bilo oko 26.000.{{sfn|Jeffries|2004|loc=str. 44}} Nadalje, ruski stratezi, svjesni nedostataka u kvaliteti vlastitog ljudstva, taktike i opreme su umjesto toga nastojali koristiti kvantitativne prednosti u odnosu na neprijatelja, odnosno ograničenost njegovih resursa - tehničkih, materijalnih, a na kraju i ljudskih. Zbog toga je temelj bio u postepenoj eskalaciji ratnih aktivnosti i iscrpljivanju umjesto pokušaja da se rat riješi brzo u jednom potezu.
 
Rusko napredovanje je, usprkos toga, ispočetka bilo brzo. Već 5. oktobra su ruske snage izbile na rijeku Terek. Sljedeći dan je čečenski predsjednik Mashadov proglasio ratno stanje, a svoje sunarodnjake pozvao na "gazavat'', odnosno "sveti rat" protiv Rusije. 16. oktobra su ruske snage prešle rijeku Terek.
 
Do nove eskalacije sukoba je došlo 21. oktobra kada su ruske snage izvele [[napad balističkim projektilima na Grozni]], prilikom koga je poginuo veliki broj civila. Ruske zrakoplovne snage su prije toga neutralizirale veliki dio čečenske infrastrukture, uključujući [[mobitel|mobilnu]] mrežu i [[televizija|televiziju]]. Sve je to dovelo do panike, odnosno masovnog izbjeglištva velikog broja čečenskih civila, odnosno njihovog pokušaja da dođu na ratom nezahvaćena područja susjednih ruskih republika, prije svega [[Ingušetija|Ingušetije]]. Ruske vlasti su, unaprijed računajući na tu mogućnost, organizirale sistem tzv. ''filtracijskih punktova'' na kojima su se civili, pod izlikom neposjedovanja ruskih dokumenata ili "skitnje" masovno hapsile i smještale u [[koncentracioni logor|koncentracione logore]]. Njihova prava svrha je, međutim, bilo spriječavanje separatističkih militanata da se "utope" u civilno stanovništvo; vjeruje se da je u filtracijskim punktovima završio svaki peti Čečen i da je najmanje nekoliko desetaka hiljada bilo izloženo svakojakim premlaćivanjima, mučenjima i drugim vrstama zlostavljanja; ta je kampanja trajala nekoliko mjeseci.
 
Do kraja 10. mjeseca, ruski vojnici su već kontrolirali trećinu Čečenije.{{sfn|Vijeće Europe|2000|loc=str. 8}} Prvotni ruski plan o "uništenju terorista" uskoro je proširen na stvaranje "sigurnosne zone" sjeverno od [[Terek|rijeke Terek]]. Do 11. mjeseca postalo je očito da rusko napredovanje ima i još širi cilj, kada je vojska prešla Terek i krenula na čečenski glavni grad [[Grozni]].{{sfn|Youngs|2000|loc=str. 16}} Nepoznato je da li je ovo bio prvotni cilj vojne operacije ili je vojska nastavila pohod nakon potpore ruskog stanovništva. Ruski vojni vrh možda je htio i osvetu zbog poraza u prvom ratu sa Čečenima iz 1996., i promjenu svjetskog mišljenja o "propadanju ruske vojske". Značajnu ulogu je možda igrala i lokacija čečenske naftne infrastrukture oko Groznog u područjima koje su kontrolirali pobunjenici.{{sfn|Youngs|2000|loc=str. 16}} Postoje naznake da su ruski zapovjednici naučili iz pogrešaka prvog rata te odlučili umanjiti gubitke na svojoj strani tako što su topništvom i borbenim zrakoplovima napadali pobunjenička područja, te bi to iskoristili da smanje potporu stanovništva pobunjenicima tako što su im obećavali da će poštedjeti njihova naselja ako čečenski borci odu ili se predaju.{{sfn|Youngs|2000|loc=str. 16}} Zabrana pristupa ratnoj zoni smanjila je dotok stranih novinara.{{sfn|Youngs|2000|loc=str. 16}}
29. oktobra su ruske snage započele akciju sa ciljem zauzimanja [[Gudermes]]a; ona je dovršena 10. novembra, pri čemu su Rusima prvi put značajnu podršku dale lokalne čečenske milicije, uključujući one pod vodstvom velikog muftije [[Ahmad Kadirov|Ahmada Kadirova]]. Njegovi motivi su navodno duboko neslaganje sa jačanjem vahabističkog pokreta u zemlji, kao i briga o lošem stanju čečenskog društva tijekom Mashadove vladavine.{{sfn|Sakwa|2005|loc=str. 265-288}} U borbama od 4. do 7. decembra je [[Bitka za Argun (Drugi čečenski rat|zauzet]] [[Argun]], a 14. decembra i [[Hankala]]. Dva tjedna kasnije, 26. decembra, otpočela je [[Druga opsada Groznog|velika ruska kampanja]] sa ciljem da zauzme Grozni. Smatra se da su neke ruske vojne operacije olakšali proruski čečenski suradnici unutar same Čečenije.{{sfn|Szászdi|2008|loc=str. 80}} Također postoje naznake da je rusko napredovanje u pojedinim slučajevima olakšala praksa obećavanja poštede pojedinih naselja od bombardiranja, ukoliko se tamošnji borci povuku ili predaju.{{sfn|Youngs|2000|loc=str. 16}} Ruska propaganda je, pak, također bila efikasnija nego u Prvom čečenskom ratu, zbog toga što je stranim reporterima zabranjen pristup ratnoj zoni. {{sfn|Youngs|2000|loc=str. 16}}
 
===Ofenziva na središte republike===
Izvor: https://sh.wikipedia.org/wiki/Drugi_čečenski_rat