Otvori glavni meni

Izmjene

Dodano 15 bajtova, prije 7 godina
== Oblikovanje Lenjinovih teorijskih postavki ==
 
Među marksistima dugo su trajali sporovi o naravi [[lenjinizam|lenjinizma]]. Po sovjetskoj je službenoj doktrini to bio marksizam par excellence, reformuliran u uvjetima imperijalističkoga stadija kapitalističkog razvoja. Lenjinovi su protivnici pak naglašavali rusku tradiciju – prema tim je stavovima Lenjin u ruhu marksizma oživio rusku voluntarističko-terorističku tradiciju epitomiziranu u Tkačevu. Uzmu li se Marxovi tekstovi, djela najistaknutijih marksističkih ortodoksa iz doba [[II. Internacionala|II. Internacionale]] te sporovi između Lenjina i ideoloških protivnika, razvidno je sljedeće: Lenjinova inačica marksizma dobrim je dijelom utemeljena u Marxovoj misli i (ako ne u cijelosti, posve sigurno u dijelovima) tvori jednu od legitimnih varijanti marksizma. Ona nije jedina ni jedino nužna; «kreativna» je u velikoj mjeri, i to ponajviše u točkama u kojima se revolucionarni aktivist Lenjinova kova nije mogao zadovoljiti općenitom i u detaljima nedovoljno preciziranom obradom praktičkih pitanja u djelu osnivača. Budući da Marxovi tekstovi ne daju odgovore na mnoga konkretna pitanja revolucionarne borbe- Lenjin je inovirao doktrinu uzimajući elemente iz ruske predmarksističke revolucionarne tradicije. No, nije time prihvatio nijednu glavnu ideju [[Herzen]]a, [[Černjiševski|Černjiševskog]], [[Nječajev]]a, [[Mihajlovski|Mihajlovskog]] ili [[Bakunjin]]a: domorodna ruska buntovnička tradicija upregnuta je u marksistički svjetonazor u kojem nije bilo idealizacije seljaštva, želje da se sačuva patrijarhalna seoska općina, izvedu društvene promjene preko akata individualnoga terora ili «preskoči» kapitalizam (za koji je sam Lenjin ionako tvrdio da je već uvukao [[Rusko Carstvo]] u svoj društveno-ekonomski sustav). Većina se povjesničara marksizma ([[Leszek Kolakowski]], [[John Plamenatz]], [[Robert Tucker]], ...) slaže u tvrdnji da je Lenjin u razdoblju od 1901. do 1903. oblikovao vlastitu inačicu marksizma, koja se u trima točkama razlikuje od glavne teorijske struje u doba II. Internacionale i koja se pokazala izuzetno uspješnom u borbi za vlast.
 
Prvi je značajniji otklon od standardne marksističke teorije onoga doba Lenjinova teorija partije. U knjizi «Što da se radi ?» (Čto delat', 1902.) Lenjin je napao doktrinu «ekonomizma» - rusku varijantu britanskoga sindikalizma koja je radnički pokret poistovjetila s pokretom radnika. Naravno, takva formulacija nije ostavljala prostora za avangardnu ulogu partije (komunističke - onda se još zvala socijaldemokratska), niti za svjesnu preobliku društva prema revolucionarnom obrascu Marxove i Engelsove teorije. Lenjin je dobro uočio da radnička klasa ne mari za grandiozne ideje socijalističkih vizionara, nego je orijentirana prije svega na poboljšanje životnih uvjeta. Ili, po frazeologiji onoga vremena: «radnička klasa može proizvoditi samo buržoasku svijest». Sam je Lenjin u više navrata tako ustrojenu avangardu partijskih aktivista usporedio s [[isusovci]]ma («Mi smo [[mladoturci]] komunističke revolucije s nečim jezuitskim u sebi...»), najagilnijim redom katoličkoga [[prozelitizam|prozelitizma]]. Povijesne okolnosti koje su dovele do tih formulacija sljedeće su: na II. kongresu Partije 1903. došlo je do raskola na radikalnu ljevicu ili [[boljševici|boljševike]], te na demokratskiji orijentiranu srednju struju ili [[menjševici|menjševike]]. Glavna je točka prijepora bila upravo uloga Partije i njen ustroj. Dok su menjševici željeli masovniju, demokratsku, ideološki heterogeniju i šire zasnovanu socijaldemokratsku stranku, nalik već postojećima u [[Zapadna Europa|zapadnoj Europi]] - Lenjin je zamislio socijalističku partiju kao organizaciju profesionalnih revolucionara: ideološki monolitnoga posjednika «ispravne» doktrine i teorijske svijesti. Po njemu, budući da je vlasnik i nositelj autentične proleterske svijesti, partija je faktički neovisna o mijenama raspoloženje i idejnim previranjima u stvarnom proletarijatu. Tako zasnovana partija je, po Lenjinovom mišljenju, najbolji i adekvatni tumač autentičnih interesa proletarijata - što god empirijski proletarijat o tom mislio. Štoviše: lenjinistička partija ne samo da «ispravno» tumači prave interese proletarijata nego ih, tako reći, stvara i implantira u konfliktnu društvenu zbilju.
 
Druga točka sporenja bijaše uloga [[buržoazija|buržoazije]] i seljaštva. Nasuprot situaciji u zapadnoj Europi, a koju su idejno kopirali menjševici, Lenjin je bio protiv trajnijega saveza s liberalnom buržoazijom. Iako su se svi ruski socijaldemokrati slagali u pitanju potrebe saveza s buržoazijom kao saveznika u borbi protiv carističke autokracije, razlika je ležala u nijansama koje su se pokazale presudnima za budućnost - da nije bilo te ključne ideološke razlike, boljševici ne bi imali svjetonazorsku podlogu za komunističku revoluciju u listopadu 1917. kojim je, po njihovu motrištu, nakon faze «buržoaske revolucije» trebala uslijediti faza «proleterske revolucije». Lenjin je vrlo oštrovidno procijenio i revolucionarni potencijal seljaštva koje je u nerazvijenoj i zaostaloj zemlji poput Rusije kipjelo netrpeljivošću prema stoljetnim izrabljivačima - raznim veleposjednicima i tlačiteljskom aparatu što je ojačan nakon reformi [[Petar Veliki|Petra Velikog]] i Katarine u 17. i 18. stoljeću. Dok su u zapadnoj i srednjoj Europi marksistički ideolozi Europi seljake često tretirali s prijezirom kao potencijalne podupiratelje onemoćale aristokracije, a gradsku liberalnu buržoaziju kao prirodnoga saveznika, Lenjin je, nakon početnoga kolebanja, postavio tezu o savezu sa seljaštvom i samo privremenoj potpori liberalnih buržoaskih stranaka. Za razliku od menjševika koji su kanili ozbiljno surađivati s kadetima (konstitucionalnim demokratima), najvažnijom umjerenom buržoaskom strankom, boljševici su se pod Lenjinom usmjerili na suradnju se eserima (socijal-revolucionarima), nasljednicima narodnjačko-radikalnoga pokreta iz 1870-ih koji je imao snažno uporište među seljaštvom . No, i tu je Lenjinova predodžba o suradnji bila ograničena općim svjetonazorom: [[eseri]] su mogli biti saveznicima boljševika, ali u konačnici politiku su kreirali boljševici, a ne oni.
 
Treća prijepornica u kojoj se Lenjin razišao s glavnim protagonistima ortodoksije (Kautsky, Luxemburg, ...) i s austromarksistima (Bauer, Renner) je bilo nacionalno pitanje. U početku, na II. kongresu ruskih socijaldemokrata, Lenjin se suprotstavio Bundu (stranci židovskoga proletarijata) koji je tražio stanovit oblik nacionalne i kulturne autonomije za Židove (Lenjin je, kao i svi marksisti, uključujući i one židovskoga podrijetla, smatrao da Židovi nisu nacija i da su njihovi zahtjevi neutemeljeni). Tada je glavna opasnost, iz njegova motrišta, bila mogućnost federalizacije partije i susljedno smanjenje njene učinkovitosti. No, Bund je samo načeo ključno pitanje višenacionalne Imperije: Lenjin se vrlo brzo uhvatio u koštac s gorućom temom nacionalne neovisnosti i samoopredjeljenja («Nacionalno pitanje u našem programu», Iskra, 1903.). Njegovo je rješenje bilo sljedeće: narodi imaju pravo na samoodređenje do odcjepljenja - no, konzumiranje toga prava podređeno je proleterskim i revolucionarnim interesima avangardi pojedinih naroda. Lenjinovu su poziciju, dosta ideološki potkrijepljeno, napadali klasični marksisti i ortodoksi (npr. [[Roza Luxemburg]], koja je bila protiv potencijalne ponovne uspostave [[Poljska|poljske]] nezavisnosti jer je to, po njenom sudu, bio anakronizam što ga je pokopala međunarodna podjela rada - nacionalno je, u toj vizuri, postalo beznačajnim u odnosu na klasno). Lenjin je ipak realističnije gledao na zbilju i detektirao je golemu energiju koja se krila iza nacionalnoga ugnjetavanja, a za koju su kabinetski dogmati bili slijepi. Ipak, nerealno je držati ga zagovornikom potpunoga prava na nacionalno samoopredjeljenje. Ograničenja koja je nametnuo ideji nacionalne nezavisnosti, a koja su poglavito «proleterske» naravi tumačene na partijsko-avangardistički način, u stvarnosti su smjerala poništavanju nacionalne državnosti (što je, uostalom, pokazala kasnija boljševička vojna intervencija u [[Ukrajina|Ukrajini]] i [[Gruzija|Gruziji]]).
 
Ideološki substrat lenjinizma ocrtan je riječima analitika marksističke ideologije Leszeka Kolakowskog: «..Zato Partija treba podržavati liberalnu opoziciju protiv carizma, premda je njen cilj u budućnosti uništenje liberalizma. Treba podržati seljačku revoluciju feudalnih ostataka [[kmetstvo|kmetstva]], premda je njen konačni cilj lišavanje seljaka privatnoga vlasništva nad zemljom.... Treba također podržavati nacionalne pokrete i aspiracije na nezavisnost, ukoliko doprinose slabljenju višenacionalnoga carstva, premda je njen cilj ukidanje nacionalnih država kao takvih. Ukratko, treba u vlastitu korist usmjeravati sve destruktivne energije protiv postojećega sustava, iako sve društvene grupe koje su nositelji tih energija moraju, po njenom poimanju, biti u budućnosti uništene kao posebne društvene snage. .. Partija treba biti univerzalna mašina za pretvaranje društvene energije koja teče iz mnogo izvora u jedan tok. Lenjinizam je bio teorija takve mašine koja se... trebala pokazati izuzetno uspješna i koja je uistinu promijenila svjetsku povijest.» (Glavni tijekovi marksizma, 2. dio)
 
Nakon raskola na II. kongresu boljševici na čelu s Lenjinom, iako su imali neznatnu većinu (otud im i popularno ime: boljše-više) pri završnici kongresa, nisu uspjeli ovladati Partijom. Naime, redakcija centralnoga organa, koju je ustanovio kongres, imala je veće ovlasti od Centralnog komiteta. Na Lenjinov zahtjev iz redakcije su maknuti «poraženi» Akselrod, Potresov i Zasuličeva, pa su preostali Lenjin, Martov i Plehanov. No, Plehanov je odbacio boljševički koncept i tražio rekonstituiranje redakcije na proporcionalnomu načelu. Budući da nije mogao kontrolirati «Iskru», Lenjin je napustio redakciju, a sam je list nastavio izlaziti kao menjševičko glasilo. Svađe među ruskim socijaldemokratima, toliko važne za povijest, prolazile su u zemlji praktički nezabilježene. Tako se nastavilo do 1905., kada je poraz u [[rusko-japanski rat|rusko-japanskom ratu]] doveo do prve ruske revolucije - pojave koja je zatekla obje socijalističke frakcije.
 
Većina boljševika i menjševika nije imala važnu, a kamoli presudnu ulogu u samoj revoluciji koja je počela u siječnju velikim prosvjednim maršem na carsku [[Zimska palača|Zimsku palaču]] što ga je predvodio pravoslavni pop [[Georgij Gapon]]. Cilj je bio predavanje peticije o demokratizaciji zemlje caru [[Nikolaj II.|Nikolaju II.]] Carske su postrojbe otvorile vatru na nenaoružanu masu, te ubile i ranile stotine ljudi. Uslijedili su štrajkovi, opći prosvjedi i neredi koji su paralizirali zemlju i doveli do kaosa. Prisiljen na ustupke, car je, među inim, pomilovao političke emigrante. Lenjin se vratio u zemlju u studenome 1905. i pozvao na opći ustanak. Neovisno od toga, opći je štrajk počeo 20. prosinca, razvio se u pravu revoluciju - i bio slomljen do konca godine. Prva je revolucija završila porazom. No, revolucionarni je val, unatoč slomu, rezultirao radikalizacijom socijaldemokrata i buđenjem nade u rušenje omrznutoga režima; jedna od značajki prve revolucije bijaše i pojava radničkih vijeća («sovjeta») po kojima je kasnije, ironijom povijesti, prva komunistička država na svijetu dobila ime.
 
U poslijerevolucionarnome ozračju ruski su socijaldemokrati održali kongres ujedinjenja u [[Stockholm]]u, u travnju 1906. Na kongresu delegati su predstavljali oko 13. 000 boljševika, oko 18. 000 menjševika (boljševici su u međuvremenu postali numerička manjina); također, u partiju se vratio Bund koji je predstavljao oko 33. 000 židovskih radnika, a ušle su i [[poljska socijaldemokratska stranka]] s 26. 000 članova i [[litvanska socijaldemokratska stranka|litvanska]] s 14. 000. Obje su glavne frakcije uspostavile formalno jedinstvo, no, raskol je bio predubok: ideološke su se svađe nastavile do 1912. kada su se boljševici i menjševici konačno razišli. To je vrijeme Lenjin proveo uglavnom pišući, vodeći polemike i radeći na konspirativno-vojnom ustroju partije. Živio je u [[Engleska|Engleskoj]], [[Njemačka|Njemačkoj]], [[Švedska|Švedskoj]], [[Finska|Finskoj]], [[Švicarska|Švicarskoj]], [[Francuska|Francuskoj]] - do početka 1. svjetskoga rata Lenjin je više puta mijenjao boravište: uoči rata bio je u [[Krakow]]u (tada u sastavu [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]]) da bio bliže Rusiji i pridonosio boljševičkomu glasilu «Pravdi», što su ga osnovali pripadnici Lenjinove stranke u St. Petersburgu 1912. (list se tiskao i prodavao slobodno). Preko veza u austrijskome socijalističkom pokretu i zahvaljujući kombinatorikama austro-ugarske vlade, Lenjin je po izbijanju rata uspio emigrirati u Švicarsku.
 
== Lenjin kao filozof ==