Cezaropapizam – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka izmjene
Nema sažetka izmjene
Red 5:
Ovakvo uređenje je postojalo u [[Vizantija|Vizantiji]], gde je poglavar svetovne vlasti ([[car]]) faktički bio poglavar crkve ([[papa]]): on je imenovao crkvenog poglavara, [[carigradski patrijarh|carigradskog patrijarha]]. Carevi su se često mešali u dogmatske sporove, regulišući [[dogma|dogmu]] i [[ritual]]e ediktima i [[zakon]]ima. Takva situacija je postojala u [[Istočno rimsko carstvo|Istočnom rimskom carstvu]] iz vremena prvih vaseljenskih sabora (počevši od borbe protiv [[arijanstvo|arijanstva]]), tokom kojih su crkvena lica apelovala na cara u rešavanju [[dogma]]tskih, [[obred]]nih i crkvenih pitanja. Konačno, takva odredba je bila sadržana u Kodeksu i Novelama [[Justinijan I|cara Justinijana]], koji je rekao da je „izvor sveg bogatstva crkve velikodušnost cara“.
 
Ovaj tip odnosa je našao svoju pravnu formulaciju u tzv. [[simfonija (teologija)|simfoniji]], koja je prvi put bila formulisana u [[6. vek]]u u šestoj [[Justinijan I|Justinijanovoj]] noveli. Justinijanovo učenje o "simfoniji" je poznavao i [[sveti Sava]] koji u [[Zakonopravilo|Zakonopravilu]] prevodi najvažnija mesta tog vizantijskog učenja koje je sledio kao model.<ref>[http://www.republika.co.rs/310-311/11.html Mirko Đorđević, Muke sa simfonijom]</ref>
 
Vizantijski model "simfonije" se veomadanas često potencira u pravoslavnim krugovima, kao željeni odnos crkve i države. Međutim, ponekad se čuju i drugačiji glasovi iz [[SPC]] povodom pokušaja da se napravi božija država po vizantijskom uzoru:
 
{{citat|Ta vizantijska simfonija između crkve i države danas je potpuni apsurd i prepreka da SPC zauzme pravo mesto.<ref>Blic news, 6.2.2002.</ref>|đakon Nenad Ilić}}