Poslanica Rimljanima – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 15:
[[Image:PaulT.jpg|thumb|right|220px|Sveti Pavle piše njegove poslanice. ]]
 
Poslanicu Rimljanima Pavao piše poslanicu Crkvi u Rimu. Želja mu je da ju posjeti pa prethodno šalje svoju poslanicu po [[Feba|Febi]]. Pavao nije osnovao Crkvu u Rimu, pa se u uvodu poslanice predstavlja kao »sluga [[Isus|Krista Isusa]], pozvan za [[apostol|apostola]], odlučen za [[evanđelje]] Božje…« (Rim 1,1). Na kraju uvoda spominje glavnu temu poslanice, [[spasenje]] i život od [[krepost vjerevjera|vjere]] svakom koji vjeruje, Židovu[[Židov]]u i [[Grci|Grku]] (Rim 1,16s).
 
Odmah po uvodu nastupa oštar govor o gnjevu Božjem na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi (Rim 1,18). Bez obzira bio to [[pogani|poganin]] koji ne poznaje [[Tora|Zakon]] ili Židov koji počiva na Zakonu i diči se Bogom (2,12.17) te unatoč [[obrezanje|obrezanju]] (2,25-29) svi su grešni (3,9-20). Izlaz je iz stanja grijeha »pravednost Božja po vjeri Isusa[[Isus]]a Krista, prema svima koji vjeruju[[Krist]]a.« (3,22). A ta se pravednost očitovala izvan Zakona (3,21). Ovime se došlo do središnjeg pojma poslanice – vjere. U poslanici je naglašeno [[opravdanje]], [[spasenje]] i život pomoću vjere, ali to ne isključuje djela općenito. Naime, isključuje djela Zakona (3,28), ali uključuje djela po (ili u) vjeri o čemu svjedoči [[Abraham]]ov primjer (Rim 4). Opravdanje je potrebno jer [[Adam]]ovim grijehom uđe [[smrt]] u svijet i u čovjeka (5,12.15). Opravdanje je dar za sve, dakle i bezbožnike koji je stigao smrću Isusa Krista (5,6.8.10.15). Prije Kristovog [[uskrsnuće|uskrsnuća]] [[grijeh]] je kraljevao smrću (5,21), a nakon uskrsnuća smrt više ne vlada njime (6,9). Tako je moguće da vjernici, evanđelja Božjeg unaprijed obećanog u Pismima svetim o Sinu njegovu, potomku [[kralj David|Davidovu]] (1,1-3), žive tako da ne vlada više grijeh u smrtnome tijelu njihovu te se odaju požudama nego da se predaju Bogu za oružje pravednosti jer žive u milosti (6,12-13). Tako se vidi čovjekova nutarnja napetost, želja da se živi po Duhu te zakonitosti tijela koje odvraćaju od te želje (7,14-25). Nadalje se govori o Božjoj vjernosti svome obećanju Židovima (9,6-13) unatoč njihovoj nevjeri (9,25-11,24) zbog koje se Bog smilovao svima [[pogani]]ma (''11,30-32''). Na kraju će se Božje obećanje ipak ostvariti [[Židovi|Izraelovim]] obraćenjem (11,25-29).
 
Ovime se došlo do središnjeg pojma poslanice – vjere. U poslanici je naglašeno [[opravdanje]], [[spasenje]] i život pomoću vjere. To isključuje djela Zakona (3,28), ali uključuje djela vjere. Opravdanje je potrebno jer [[Adam]]ovim grijehom uđe [[smrt]] u svijet i u čovjeka (5,12.15). Opravdanje je dar za sve, dakle i bezbožnike, koji je stigao smrću Isusa Krista (5,6.8.10.15). Prije [[Isusovo uskrsnuće|Kristovog uskrsnuća]] [[grijeh]] je kraljevao smrću (5,21), a nakon uskrsnuća smrt više ne vlada njime (6,9). Tako je moguće da vjernici, [[evanđelja]] Božjeg žive tako da ne vlada više grijeh u smrtnome tijelu njihovu te se odaju požudama, nego da se predaju Bogu za oružje pravednosti jer žive u [[milost Božja|milosti]] (6,12-13). Tako se vidi čovjekova nutarnja napetost, želja da se živi po [[Duh]]u te zakonitosti tijela koje odvraćaju od te želje (7,14-25). Nadalje se govori o Božjoj vjernosti svome obećanju Židovima (9,6-13) unatoč njihovoj nevjeri (9,25-11,24) zbog koje se Bog smilovao svima [[pogani]]ma (''11,30-32''). Na kraju će se Božje obećanje ipak ostvariti [[Židovi|Izraelovim]] obraćenjem (11,25-29).
Na kraju, govori se o novostima koje treba živjeti u novom, kršćanskom životu, a to su: kršćanski život kao [[žrtva]], duhovno [[bogoslužje]], vršenje Božje volje, ponizna [[krepost ljubavi|ljubav]] u zajednici (12,3-21), poslušnost vlastima (13,1-7) i poziv na jedinstvo (15,7-13) u izmiješanoj zajednici.
 
Na kraju, govori se o novostimanovinama kojekršćanskog treba živjeti u novom, kršćanskom životuživota, a to su: kršćanski život kao [[žrtva]], duhovno [[bogoslužje]], vršenje Božje volje, ponizna [[krepost ljubavi|ljubav]] u zajednici (12,3-21), poslušnost vlastima[[vlast]]ima (13,1-7) i poziv na jedinstvo (15,7-13) u izmiješanoj zajednici.
 
== Poruka knjige ==