Magnetsko polje Zemlje – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Vraćene izmene korisnika 95.85.146.170 na poslednju izmenu korisnika Hoo man
Red 74:
 
Dž. Marvin Herndon je predložio teoriju o Zemljinom jezgru i poreklu magnetskog polja Zemlje, poznatu kao teorija georeaktora. Međutim, ova teorija nije prihvaćena od strane naučne javnosti.
 
== Novija saznanja ==
Da je zemlja jedan veliki prirodni magnet, verovalo se sve do 19. veka, tačnije do 1820. godine kada je Hans Kristijan Ersted (Hans Christian Oersted) primetio da se magnetska igla kompasa pomera kada se približi provodniku kroz koji teče struja. Otkriveno je da se u okolini prostora, oko kružno namotanih navojaka kroz koje teče struja, javlja magnetsko polje, po prirodi jednako onom koje se javlja kod prirodnih magneta.Sve nedoumice vezane za poreklo Zemljinog magnetskog polja otklonjene su zahvaljujući radu poznatog fizičara Pjera Kirija (Pierre Curie).On je, zajedno sa svojom
suprugom Marijom Kiri (Maria Scladowska Curie), krajem 19. veka, vršio eksperimente i utvrdio da feromagnetski materijali gube svoja magnetska svojstva kada dostignu određenu temperaturu.
Danas je ona poznata kao Kirijeva temperatura i za gvožđe iznosi 750ºC. (Ovaj par naučnika je 1903. godine dobio Nobelovu nagradu iz fizike za rad delimično zasnovan na ovom otkriću.) Temperatura Zemlje se povećava sa dubinom, i već na 25 km se premašuje Kirijeva temperatura svih feromagnetskih materijala. To je veoma tanak sloj Zemljine kore, ako se ima u vidu da njen poluprečnik iznosi 6345 km. Ovaj površinski sloj je dobro ispitan i ne pokazuje prisustvo jake magnetizacije. Zemljino magnetsko polje je zato jedan ogroman elektromagnet koji je posledica struja koje kruže unutar njenog jezgra.
Sigurno najvažnija uloga ovog polja jeste to što nas ono štiti od pogubnog uticaja solarnog vetra i kosmičkog zračenja. Veoma je sabijeno na strani okrenutoj Suncu, usled pritiska čestica solarnog vetra. Uticaj polja je takav da na njih deluje normalno na pravac talasnog fronta čime se ove čestice skreću i zaobilaze površinu naše planete.
Zemljino magnetsko polje je jedna od prvih izmerenih fizičkih veličina. To je uradio nemački matematičar Karl Fridrih Gaus (Carl Freidrich Gauss) 1835. godine, novom matematičkom metodom koju je razvio upravo za tu potrebu. Izračunata je vrednost magnetskog momenta (M), fizičke veličine koja u potpunosti opisuje magnetsko polje. Njegova veličina se prati već 170 godina i u tabeli se mogu videti izmerene vrednosti i imena naučnika zaslužnih za njihovo dobijanje.
Tabela pokazuje da se Zemljino magnetsko polje ponaša kao i svaki drugi elektromagnet u odsustvu spoljnjeg izvora energije, tj. da njeno magnetsko polje eksponencijalno opada. Brzina ove promene se najslikovitije može opisati vremenom poluživota koje iznosi oko 1400 godina. To znači da se jačina Zemljinog magnetskog polja smanjuje za dva puta svakih 1400 godina.
Najnovija merenja urađena od strane Međunarodne Unije Geodezije i Geofizike (International Union of Geodesy and Geophysics - IUGG) potvrđuju ove podatke. Oni su mnogo preciznijim merenjima u poslednjih 35 godina zaključili da Zemljino magnetsko polje gubi polovinu svoje ukupne energije svakih 1465 godina.
Rezultati ovih merenja dostupni su pod nazivom International Geomagnetic Reference Field (IGRF). U pitanju je najnoviji matematički model Zemljinog magnetskog polja koji je u širokoj upotrebi u naučnim istraživanjima i koji je dovršen u decembru prošle godine.
Prihvaćen zbog neoborivih dokaza od strane svih naučnih krugova, ovaj podatak je iznenađujuće malo poznat u javnosti obzirom na njegov značaj. Razlog tome su možda direktne implikacije koje proizlaze iz činjenice da magnesko polje Zemlje veoma brzo opada.
Kalkulišući o budućnosti mogu se predvideti brojne promene na našoj planeti koje će biti primarna ili sekundarna posledica ovoga. Verovali ili ne, mnogo su važniji zaključci koji se dobijaju sagledavanjem prošlosti. Tu su odgovori na pitanja koja su prisutna u ljudskom rodu od samih početaka razvijanja logičkog razmišljanja i filozofije, o našem poreklu nas, poreklu naše planete i celog svemira.
 
Kada se jačina Zemljinog magnetskog polja ekstrapolira unazad u vremenu, zaključuje se da je pre 8000 godina ono trebalo da bude jednako polju magnetske zvezde, što je nemoguće. Pre samo 20.000 godina, magnetsko polje bi bilo dovoljno jako da indukuje struje koje bi sasvim sigurno sprečile postojanje bilo kakvog života na Zemlji. Pre 50.000 godina magnetsko polje bilo bi jednako polju pulsara, najsnažnijem emiteru energije u svemiru.
Imajući sve do sada pomenute naučne činjenice u vidu, zaključuje se da je naša planeta Zemlja sigurno mlađa od 10.000 godina. Ovaj podatak je možda čudan onima koji su gradivo u školi i fakultetu prihvatali zdravo za gotovo i koji se nisu obazirali na površnost i nepostojanje logike u pretpostavkama nekih naučnih metoda i teorija. Jedan od primera za to upravo je vezan za Zemljino magnetsko polje kao i za posledice njegovog opadanja.
Naime, sa opadanjem Zemljinog magnetskog polja, do Zemljine atmosfere dopiru sve veće količine solarnih vetrova i kosmičkog zračenja. Ovaj porast prouzrokuje sve brže stvaranje ugljenika C14 koji se koristi u najzastupljenijoj metodi datiranja. Ova metoda je zasnovana na pretpostavci da je brzina generisanja ugljenika C14 konstantna, što nije tačno. Upravo zahvaljujući njoj dobijene su nestvarne brojke koje smo svi čitali u udžbenicima biologije, istorije, geografije, itd. Imajući u vidu da je brzina generisanja ugljenika C14 bila jednaka današnjoj, kada je ona u stvari bila izuzetno mala, umesto stotina godina dobijene su desetine hiljada, a umesto hiljada dobijene su stotine hiljada i milioni godina!
Ono što se učenicima i studentima servira kao objašnjenje uz ostale podatke, i preko čega se brzo prelazi je čudnovato tvrđenje da Zemljino magnetsko polje menja svoj polaritet u vremenu. Dokaz, razlog ili objašnjenje ovog tvrđenja niko nikada nije dao niti ga danas ima. Verovati u jednu ovakvu izmišljotinu je, blago rečeno, naivno.
Prvi koji će se složiti sa ovim trebalo bi da budu studenti elektrotehnike koji su u laboratoriji za elektroniku svojim očima pratili procese opadanja struje i napona na krajevima kalema nakon prestanka delovanja izvora energije koji je prethodno uspostaviomagnetsko polje u njemu. Podatak da su Zemlja, i ceo svemir veoma mladi, može i astronomima da razjasni neke zegonetke za koje oni tvrde da ne postoji objašnjenje. Jedna od njih je vezana za supernove. Za one koji ne znaju, supernovom se naziva nekoliko tipova eksplozija zvezda. To su eksplozije ogromnih razmera koje na nebu proizvode, golim okom vidljive, veoma svetle oblike čija svetlost ne jenjava nedeljama ili čak mesecima.
Danas ne znamo samo za supernove koje su se dogodile u bliskoj prošlosti već i za one koje su se dogodile i pre hiljadu godina. Zapisi o njima nastajali su paralelno u različitim delovima sveta. Oni potvrđuju pravilo koje i danas postoji da se supernove javljaju u proseku svakih 25 godina. Ostaci eksplozije se mogu videti uz pomoć teleskopa. Udaljavaju se od njenog centra i procenjuje se da ostaju vidljivi preko milion godina!
Ko veruje u evoluciju trebalo bi da očekuje da je nakon miliona i miliona godina, nebo potpuno prekriveno takvim ostacima. To, naravno, nije slučaj. Na nebu postoji svega oko 200 ostataka supernova što je jedva dovoljno da pokrije 7.000 godina.
Odmah se razjašnjavaju još neke „misterije“ moderne astronomije. Niko ne može da objasni postojanje kometa u Sunčevom sistemu. Po teoriji evolucije pretpostavlja se da su one stare upravo koliko i Sunčev sistem, tj. oko 13 milijardi godina. Nasuprot tome, svedoci smo njihovog brzog raspadanja tokom svakog prolaska pored Sunca. Rep komete koji vidimo tokom njenog prolaska, upravo je posledica tog raspadanja. Komete gube toliko svoje mase, da većina ne može da opstane ni 10.000 godina. Zar to ne govori da su Sunce, Zemlja i ostale planete mnogo mlađi?
Neverovatno, ali rešava se i dilema postojanja spiralnih galaksija, stara više od pedeset godina. I naša galaskija, Mlečni put, jedna je od njih. Kod svake od ovih galaksija, pa i naše, uočeno je nešto veoma zanimljivo. Zvede bliže centru galasije se oko njega okreću većom ugaonom brzinom od zvezda na njenom obodu. Posmatrane brzine su tako velike da bi u slučaju da je naša galaksija čak i 1000 puta mlađa od evolucionističke pretpostavke, odavno bila običan bezlični disk i nikako ne bi mogla da ima svoj sadašnji oblik.
Svi ovi podaci su samo delić beskrajnog broja dokaza koji ukazuju da je svet veoma mlad i da je stvoren za veoma kratko vreme. U gotovo svim školama na svetu zakonom je direktno ili indirektno zabranjeno i spomenuti postojanje druge teorije osim evolucije. Umesto toga, prave se veoma lepo oslikane knjižice o dinosaurusima za decu predškolskog uzrasta koje počinju rečima: „Pre više milona godina...“
Možemo samo da se pitamo zašto nam se od malih nogu prezentuju selektovane informacije. Zašto nam se neosnovane pretpostavke serviraju kao činjenice i zašto su već davno drugi odabrali u šta ćemo verovati umesto da mi to učinimo sami?
 
== Spoljašnje veze ==