Raymond Poincaré – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m dodana kategorija Francuska u Prvom svjetskom ratu pomoću gadgeta HotCat |
Nema sažetka izmjene |
||
Red 78:
'''Raymond Nicolas Landry Poincaré''' ([[Bar-le-Duc]], [[20. kolovoza]] [[1860.]] – [[Pariz]], [[15. listopada]] [[1934.]]) je bio [[Francuska|francuski]] državnik koji je tri puta bio [[premijer Francuske]], a od [[1913.]] do [[1920.]] godine i [[predsjednik Francuske|predsjednik]]. Poincaré je bio konzervativni vođa i, uz [[Georges Clemenceau|Clemenceaua]], najvažnija ličnost francuske politike u [[Prvi svjetski rat|Prvom svjetskom ratu]].
Rođen je [[1860.]] godine kao sin Nicolasa Poincaréa, uglednog službenika i [[meteorologija|meteorologa]]. Također, bio je rođak uglednog [[matematika|matematičara]] [[Henri Poincaré|Henrija Poincaréa]]. Poincaré je studirao pravo, a nakon položenih ispita, [[1882.]] godine primljen je u parišku odvjetničku komoru. Političku karijeru započinje [[1887.]], kada je prvi put izabran u [[Zastupnički dom (Francuska)|Zastupnički dom]]. Šest godina kasnije, postao je, s 33 godina, najmlađi ministar u povijesti [[Treća Francuska Republika|Treće Republike]], vodeći resor javnog obrazovanja, finih umjetnosti i kulture u vladi [[Alexandre Ribot|Alexandrea Ribota]]. Godine [[1894.]] postaje ministar financija u vladi [[Charles Dupuy|Charlesa Dupuyja]], a sljedeće godine ponovo vodi svoj prvi resor i to ponovo u Ribotovoj vladi. Tokom [[Dreyfusova afera|afere Dreyfus]], smatrao je kako su novi dokazi nužni za provođenje ponovnog suđenja.
Unatoč obećavajućoj političkoj karijeri, Poincaré je [[1903.]] napustio Zastupnili dom te do [[1912.]] bio zastupnik u [[Senat (Francuska)|Senatu]], koji se u usporedbi s prvim smatrao politički nevažnim. U tom je periodu većinu vremena posvetio privatnoj odvjetničkoj praksi, služeći samo jednom u izvršnoj vlasti i to kao ministar financija u vladi [[Ferdinand Sarrien|Ferdinanda Sarriena]] tokom [[1906.]] godine. Ipak, Poincaré je [[1912.]] godine prvi puta postao premijer, istovremeno držeći resor vanjskih poslova. Njegov prvi mandat obilježen je oštrom protunjemačkom politikom i učvršćivanjem saveza sa [[Rusko Carstvo|Rusijom]]. Njegova tolerancija prema ruskim aktivnostima na [[Balkan]]u, kao i naglašeni animozitet prema [[Njemačko Carstvo|Njemačkoj]], donijeli su mu status ratobornog revanšita, no Poincaré je bio čvrsto uvjeren kako je, s obzirom na ''status quo'' u [[Europa|Europi]], rat neizbježan i kako je ključno imati snažne i stabilne saveznike. U siječnju [[1913.]] odlazi s mjesta premijera, samo da bi [[18. veljače]] iste godine bio izabran za [[Predsjednik Francuske|predsjednika]], kao nasljednik [[Armand Fallières|Armanda Fallièresa]]. Iako je imao snažnu opoziciju u liku [[Georges Clemenceau|Georgesa Clemenceaua]], svog doživotnog političkog rivala, Poincaré je svejedno izabran. U to je vrijeme pozicija predsjednika bila slaba, ali Poincaré je imao plan vratiti joj snagu i ugled koju nije imala od vremena [[Patrice de Mac Mahon|Patricea de Mac Mahona]]. Institucija predsjednika trebala je biti temelj tzv. ''union sacrée'' ljevice, desnice i centra.
| |||