Drugi čečenski rat – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
još malo proširenja |
proširenje koje opisuje međuratnu Čečeniju |
||
Red 30:
Tokom godina su umjereni vođe čečenskih separatista poginuli ili otišli u egzil, a njihovo mjesto preuzeli islamistički militanti koji su 2007. godine formalno ukinuli Čečensku Republiku Ičkeriju i proglasili stvaranje tzv. [[Kavkaski Emirat|Kavkaskog Emirata]], koji bi trebao uključivati područje cjelokupnog [[Sjeverni Kavkaz|Sjevernog Kavkaza]]. To je za posljedicu imalo pacifikaciju same Čečenije, dok se [[Islamistička pobuna na Sjevernom Kavkazu|sukob]] prelio u susjedne dijelove Rusije gdje [[sukob niskog intenziteta|u niskom intenzitetu]] traje do današnjih dana. Drugi čečenski rat je formalno završio 15. aprila 2009. godine kada je ruska vlada proglasila službeni kraj "Kontraterorističke operacije", da bi tri mjeseca kasnije [[Ahmed Zakajev]], posljednji predstavnik Čečenske Republike Ičkerije, iz londonskog egzila pozvao svoje pristaše da prekinu oružanu borbu. Drugi čečenski rat je u značajnoj mjeri doprinio političkom usponu [[Vladimir Putin|Vladimira Putina]], koji je rat započeo kao premijer, te ga koristio za dolazak na mjesto predsjednika i uspostavu režima koji mnogi kritiziraju zbog [[autoritarnost|autoritarnosti]] i masovnih kršenja ljudskih prava. Rat je u samoj Čečeniji izazvao brojna razaranja, između 40.000 i 80.000 poginulih te 310.000 raseljenih ili izbjeglica, što ga čini najkrvavijim oružanim sukobom u Evropi nakon [[jugoslavenski ratovi|ratova u bivšoj Jugoslaviji]].
==
[[Datoteka:Europe_Location_Chechen_Republic_of_Ichkeria.svg|left|thumb|225px|Čečenija na karti Europe]]
{{main|Čečenska Republika Ičkerija}}
[[Čečenska Republika Ičkerija]] (ČRI) je osnovana 1991. godine neposredno pred [[raspad SSSR]], kada su [[Čečeni|čečenski]] nacionalisti na čelu sa generalom [[Džohar Dudajev|Džoharom Dudajevom]] svrgnuli komunistički režim tadašnje [[Čečensko-Inguška ASSR|Čečensko-Inguške Autonomne Sovjetske Republike]] u okviru [[Ruska SFSR|Ruske SFSR]], te u novembru proglasili [[nezavisnost]], kako od [[SSSR]]-a, tako i od [[postsovjetske države|postsovjetske]] [[Rusija|Rusije]] kao državnopravne nasljednice RSFSR. Ruska vlada pod predsjednikom [[Boris Jeljcin|Borisom Jeljcinom]] se tome, osim simbolički, nije nastojala suprotstaviti sve do 1994. godine kada je logistički i obavještajno podržala pro-rusku opoziciju u [[građanski rat|građanskom ratu]] protiv Dudajeva; ta je intervencija ubrzo eskalirala u vojnu invaziju, odnosno [[Prvi čečenski rat]]. U njemu su Čečeni, usprkos brojčane i tehničke inferiornosti, uspjeli Rusima pružiti žestoki i dugotrajni otpor te izazvati tako velike gubitke da se protiv rata okrenula i sama ruska javnost, a na kraju i sam Jeljcin u ljeto 1996. pristati na [[primirje]] poznato kao [[Hasavjurtski sporazum]], čije su odredbe uključivale povlačenje ruske vojske sa teritorije ČRI.
Hasvjurtski sporazum je Čečeniju učinio ''[[de facto]]'' nezavisnom, s obzirom da je odredio da će se pitanje njenog državnopravnog statusa riješiti "prije 31. decembra 2001. godine". {{sfn|Kramer|2004|loc=str. 5-63}} Nekoliko mjeseci nakon ruskog povlačenja su u februaru 1997. održani predsjednički i parlamentarni izbori, čije se rezultate Rusija obavezala priznati. Za mjesto predsjednika su se natjecali general [[Aslan Mashadov]], proslavljeni ratni zapovjednik, koji je nastojao nastaviti politiku u ratu ubijenog Dudajeva, a prema kome je ČRI trebala biti [[sekularizam|sekularna]] [[nacionalna država]] po uzoru na [[Turska|Tursku]] i oslonjena na [[zapadni svijet]]; tome su se, pak, s druge strane, suprotstavljali konzervativni islamisti na čelu sa dotadašnjim v.d. predsjednika [[Zelimhan Jandarbijev|Zelimhanom Jandarbijevim]], a još više ratni zapovjednici poput [[Šamil Basajev|Šamila Basajeva]] koji su, pod uticajem dobrovoljaca iz [[Arapski svijet|arapskog svijeta]] prihvatili [[vahabizam]] te nastojali poratnu Čečeniju oblikovati po striktnom tumačenju [[islam]]a. Mashadov je pobijedio na izborima te je 12. maja 1997. u Moskvi potpisao [[Moskovski mirovni sporazum (1997)|Rusko-čečenski mirovni sporazum]] kojim su se obje strane obavezale međusobne odnose regulirati "po načelima međunarodnog prava", a što je sa čečenske strane protumačeno kao rusko implicitno priznanje nezavisnosti.
S druge strane, nezavisnost ČRI nikada nije bilo eksplicitno priznata u svijetu (s izuzetkom [[Islamski Emirat Afganistan|Afganistana]] pod [[talibani|talibanskom]] vlašću). Mashadovljeva vlada se brzo suočila s ozbiljnim ekonomskim i drugim problemima uzrokovanim ratnim razaranjima, uključujući 40 % stanovništva u izbjeglištvu. Rusija je, temeljem Moskovskog sporazuma, nastavila financirati škole, bolnice i drugu javnu infrastrukturu, odnosno isplaćivati mirovine građanima ČRI, a također se obavezala financirati i projekte obnovu. Međutim, s obzirom da se i sama Rusija nalazila u ekonomskoj krizi uzrokovanoj [[postkomunizam|postkomunističke]] tranzicije, isplata tih sredstava je bila neredovita i neadekvatna; kao nadomjestak su se pojavile privatne inicijative [[Ruski oligarsi|ruskih oligarha]] poput [[Boris Berezovski (biznismen)|Borisa Berezovskog]]. Od njih je, međutim, stanovništvo Čečenije imalo malo koristi i vjeruje se da je završilo u džepovima lokalnih [[gospodari rata|gospodara rata]], te poslužilo za [[pranje novca]], podmićivanje i razne oblike [[organizirani kriminal|organiziranog kriminala]]. Pobjeda u ratu i odlazak ruskog neprijatelja je, pak, okončao dotadašnje jedinstvo među Čečenima, odnosno obnovio tradicionalne razmirice među čečenskim klanovima, koje su dobile i političku i ideološku komponentu. Dio čečenskih ratnih vođa, poput [[Salman Radujev|Salmana Radujeva]], pak, nikada nisu prihvatili mir sa Rusijom, odnosno inzistirali su na nastavku sukoba.
Pogoršanju situacije u Čečeniji je, s vremenom, doprinijelo i to što se veliki dio stanovništva, suočen s potpunim kolapsom ekonomije, okrenuo kriminalu kao tradicionalnom sredstvu za rješavanje egzistencijalnih pitanja. Osim krađe i krijumčarenja [[nafta|nafte]], posebno su popularne postale [[otmica|otmice]] u svrhu naplaćivanja otkupnine, a čije su žrtve, osim Čečena, postajali i drugi ruski državljani, pa i strani humanitarni aktivisti, diplomati te stručnjaci koje je Mashadov pozvao kako bi mu pomogli u obnovi zemlje. Najpoznatiji i najkontroverzniji takav slučaj je bila [[otmica inženjera Granger Telecoma]] u jesen 1998. godine, koja je završila [[dekapitacija|pogubljenjem]] talaca zabilježenim video-kamerom i na duži rok zaustavilo planove o zapadnim investicijama. Čečenija je s vremenom počela tonuti i kaos i anarhiju. {{sfn|Sulejmanov|2005|loc=str. 48-49}} Mashadovljevi pokušaji da svojim autoritetom zavede red i mir, koji su uključivai proglašenje [[izvanredno stanje|izvanrednog stanja]] 22. juna 1998. godine, nisu urodili plodom; Mashadova su radikali i vahabiti optuživali za "mekani" stav prema Rusiji, a pod njihovim pritiskom je u novembru 1998. godine preimenovao državu u Islamsku Republiku Ičkeriju i službeno uveo [[šerijatsko pravo]].
Međutim, ni ti ustupci nisu spriječili da se Mashadovljeva vlast ograniči na područje [[Grozni|Groznog]], dok su ostatak zemlje kontrolirale lokalni [[gospodari rata]] i njihove [[milicija|milicije]], od kojih su neke podržavale, a neke, poput onih pod vodstvom [[Sulim Jandarbijev|Sulima Jandarbijeva]], bile u otvorenom sukobu sa vahabitima. Nasilje u Čečeniji je novu eskalaciju dobilo 5. marta 1999. kada su na aerodromu Grozni nepoznati napadači oteli [[Genadij Špigun|Genadija Špiguna]], službenog predstavnika ruskog Ministarstva unutrašnjih poslova u Čečeniji. Prema svjedočenju [[Sergej Stepašin|Sergeja Stepašina]], tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, upravo je taj događaj potakao Jeljcinovu vladu da počne planirati novu invaziju. <ref>[http://www.ng.ru/politics/2000-01-14/1_ovr.html Sergej Pravosudov. Intervju sa Sergejem Stepašinom.] ''[[Nezavisinaja Gazeta]]'', 14. I 2000 </ref>}}
===Invazija Dagestana===
|