Antun Gustav Matoš – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka izmjene
m čistka
Red 14:
 
== Životopis ==
Rođen u [[Srijem]]u, u drugoj godini života seli se s roditeljima u [[Zagreb]], pa je znao reći da je: '''''"Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem"'''''. Do šestoga razreda gimnazije bio je učenik gornjogradske gimnazije, a u sedmom razredu propao je osim iz [[fizika|fizike]] i propedeutike i iz - [[hrvatski jezik|hrvatskog jezika]]. Pokušaj studiranja na Vojnomu veterinarskom fakultetu u [[Beč]]u svršio je neuspjehom. Godine [[1893]]. odlazi u vojsku, ali slijedeće [[1894]]. dezertira, pa iz Hrvatske tj. Austrije bjeźi u Srbiju, najprije u [[Šabac]], a zatim u [[Beograd]]. Kako sam navodi, u Beogradu je tijekom sljedeće tri godine i nekoliko mjeseci "[[violončelo|čelist]], pa novinar, literat". U siječnju [[1898]]. godine odlazi preko [[Beč]]a i [[München]]a u [[Ženeva|Ženevu]], a odatle 1899. u [[Pariz]], u kojemu će ostati punih pet godina i za vrijeme toga boravka napisati najznačajniji dio svoje [[proza|proze]]. Godine [[1904]]. opet je u Beogradu, da bi - još uvijek kao vojni bjegunac - u četiri navrata potajno dolazio u Zagreb tijekom 1905, 1906. i 1907. godine. Konačno, 1908, poslije trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, pomilovan je i definitivno se vraća u Zagreb. Umro je od raka grla, ostavivši iza sebe dvadesetak što tiskanih, što neobjavljenih knjiga: od pripovijedaka, feljtona i putopisa, do pjesama, kritika i polemika.
 
== Književni rad ==
Matoš je središnja ličnost hrvatske moderne, te radikalne inovacije hrvatske književnosti koja se ubrzano europeizirala i modernizirala, apsorbiravši suvremena strujanja od [[simbolizam|simbolizma]], [[modernizam|modernizma]], [[impresionizam|impresionizma]] i ostalih pokreta, s oslonom na francusku književnu kulturu od [[Charles Baudelaire|Baudelairea]] do [[Stéphane Mallarmé|Mallarmea]], [[Maurice Barrès|Barresa]] i [[Joris Karl Huysmans|Huysmansa]]. Esteticizam i umjetničke norme su postali primarnim kriterijem vrjednivanja, dok je nacionalni i društveni angažman, dotle praktični jedini credo, ostalo uklopljen u cjelovitiju vizuru zadaće hrvatskih pisaca, koji od Matoša nadalje nisu (osim u komunističkom razdoblju) mogli gojiti pretežito utilitaristički odnos spram umjetničkoga stvaralaštva.
 
U književnost je ušao [[1892]]. pripoviješću '''''Moć savjesti''''', koja naznačuje početak perioda [[moderna|moderne]]. U nekoliko navrata pisao je o svojemu poimanju poetike proznog stvaralaštva te o svojim literarnim uzorima. "... '''''Od novelista najviše volim genij Poeov, zatim superiornu, konciznu točnost Merimeeovu i prirodnost Maupassantove satire''''', izjavljuje on u jednome pismu prijatelju [[Milan Ogrizović|Milanu Ogrizoviću]]. Težnju da se nigdje ne ponavlja, da ne zapadne u [[manirizam]], uspio je ostvariti u većem dijelu svojih pripovijedaka sakupljenih u tri zbirke i izdanih redom: '''''Iverje''''', 1899; '''''Novo iverje''''', 1900; '''''Umorne priče''''', 1909. godine.
 
S obzirom na Matoševu stvaralačku tehniku, metode i stilske postupke u ostvarivanju [[fabula]] pripovijedaka, a prije svega s obzirom na tematske interese i ostvaraje, poznata je već standardna podjela njegova pripovjedačkog opusa na dva temeljna tematska kruga:
Red 29:
Dobar dio elemenata od kojih je satkana pripovjedačka proza s tematikom "naših ljudi i krajeva", dodirivanje nekih aktualnih društvenih problema i u groteskno-fantazijskom ciklusu će naći odjeka, ali motivi misterija ljubavi, jednako tako i smrti, uopće nokturalnih stanja i atmosfera, u ovom će drugom krugu doći do punog izražaja, produbljenije i intenzivnije doživljeni. Posebnost tih motiva očitovat će se u prvom redu sužavanjem fabulativnih zahvata, analizom pojedinačnih individualnih sudbina literarnih junaka, nestajanjem površnih anegdotskih elemenata i unošenjem nevjerojatnih događaja i bizarnih likova, što će uvjetovati pojačanu psihološku motivaciju, a potiskivanje sociološke u drugi plan. Sve je to rezultiralo činjenicom da je proza ovoga kruga, umjesto regionalnog ili nacionalnog, poprimila širi kozmopolitski karakter.
U [[putopis]]noj prozi Matoš je jedan od naših najvećih inovatora. Motiv [[pejsaž]]a, ne samo kao dio pripovjedne cjeline, nego i kao samostalna tema, novost je koju Matoš, povodeći se za Barresom, uvodi u hrvatsko prozno stvaralaštvo. Njegov pejsaž ne zaustavlja se samo na izvanjskoj slici, on uključuje aktivno svojeg autora: ne samo po lirskoj intonaciji, po izrazu koji nosi osobnu notu i posebnom fokusu kroz koji autor sagledava taj pejzaž, nego naročito po tome što svaki pejzaž obilno razvija asocijacije za promišljanja posve različitih problema. Ta izrazito impresionistička crta, gdje pejzaž dobiva određenu funkciju da kao povod emocionalnom uzbuđenju razvije do maksimuma sposobnost iskričavih asocijacija - tipična je za Matoševe pejsaže gotovo u svim njegovim tekstovima. Posebno se to, dakako, očituje u brojnim njegovim putopisima u kojima je pejsaž isključiva tema: npr., u izvanrednome lirskom putopisu '''''Oko Lobora'''''.
 
=== Poezija ===
Dok je [[novela|novele]], [[putopis]]e, kritičke članke i [[feljton]]e pisao i objavljivao usporedo od samog početka svojeg pisanja, [[poezija|poezijom]] se kontinuirano počeo javljati u časopisima dosta kasno, tek oko [[1906]]. godine, i do kraja života napisao je u svemu 80-ak [[pjesme|pjesama]]. Neprijeporno je da je [[Charles Baudelaire|Baudelaire]] bio veliki učitelj Matošev, od kojega je preuzeo niz formalnih elemenata, i o kome je, ne jednom, oduševljeno i pisao. Osjećaj i potrebu za strogo određenim oblikom - konkretno za formu [[sonet]]a, smisao za muzikalnost stiha, povezivanje u opći sklad glazbe riječi, boje i mirisa, dakle osjećaj za [[sinestezija|sinesteziju]], vrlo profinjen [[ritam]], te izmjena govorne i pjevne [[intonacija|intonacije]] - vanjske su, vidljive odlike Matoševe poezije.
 
Ljubav i cvijet, možda dvije ključne riječi i njihovo variranje, međusobno pretapanje i pretvaranje čiste apstrakcije poimanja ljubavi u konkretan pjesnički simbol cvijeta - javljaju se kao dominantni motivi u početku Matoševa pjesničkoga govora. Česta pojava motiva smrti u toj [[lirika|lirici]], [[elegija|elegičnost]], sumornost i baladičnost mnogih njegovih stihova, intenzivno osjećanje prolaznosti i nestajanja, sivilo boja i zvukova, sumnje i doživljaji ljubavi kao velike boli - posljedica su sukoba sna i stvarnosti, najjače izraženih u ponajboljim ljubavnim pjesmama "'''''Samotna ljubav'''''", "'''''Djevojčici mjesto igračke'''''", "'''''Utjeha kose'''''".
 
No, i onda kad je bio najviše obuzet intimnim dilemama i formiranjem vlastitih [[koncepcija]] života i svijeta, traženjem puta do ljepote i harmonije, kad je svoja emocionalna stanja izražavao u poetskim pejsažima "'''''Jesenje veče'''''", "'''''Notturno'''''", on je, istodobno, izražavao i svoja [[patriotizam|patriotska]] osjećanja koja su bila neraskidiv, sastavni dio njegove ličnosti. U ponajboljim svojim rodoljubnim stihovima "'''''Stara pjesma'''''", 1909., "'''''Iseljenik'''''", razočaran po povratku u domovinu (1908.) malodušnošću Hrvata u khuenovskoj i postkhuenovskoj eri, Matoš piše elegične stihove obojene sumornim doživljajem domovine. Upravo osjećaju za jezik i njegovu melodioznost, u povezivanju subjektivnog, intimnog s objektivnim i općim, i u posebno naglašenoj težnji za modernim izrazom i leži Matoševa poetska veličina.
 
=== Kritika ===